Sicilija
i jug
Italije 2014
Catania, Siracusa, Modica,
Trapani, Erice, Palermo, Napulj
Gledao ih je kao što bih
ja gledao da mi se more iznenada rastvori pred nogama i ostavi mi suhu stazicu
da prošečem od Orebića do Korčule.
Karte. Karte za Croatia
Bus od Zagreba do Trsta,ali kupljene preko interneta.
Duge dvije minute ranije
sam ih poprilično preplašen dodao takve isprintane tipičnom balkanskom vozaču
koji ih je uzeo i krenuo pomno proučavati. Vrtio je po rukama prvo prednje
stranice, pa zadnje stranice, pa opet prednje, pa.... Dinarski oblikovana glava
mu se pritom blago pomicala u ritmu riječi koje je nečujno oblikovao usnama dok
je rješavao očito zahtjevni zadatak.
U desnoj ruci koja mi se
blago tresla zbog stresa imao sam spremnu i isprintanu prepisku u kojoj mi informatički
pismena službenica tog istog Croatia Busa potvrđuje da je dovoljno samo
isprintati kartu u attachmentu i dati je vozaču koji će odmah stručno utvrditi
da je sve u redu i da naše putovanje može započeti. Nekako mi se ta kombinacija interneta i hrvatskih vozača
autobusa nije činila previše homogeno pa sam se tako htio osigurati.
Odjednom je vozačevo mrmljanje
prestalo, mišići lica su mu se opustili i dobili smo njegov odsutni blagoslov. Vrijede!!
Jess!
Sretni i na sigurnom smo
se mogli opušteno baciti na proučavanje suputnika do Trsta.
Iza nas, na zadnjem
sjedištu, onom produženom na koje je prvobitno glavni i odgovorni poslao nas,
usidrila se baba iskusnjara. Dok ju je vozač odlučno usmjeravao da sjedne na
svoje mjesto, a to zadnje prepusti nama ona je odugovlačila sa spremanjem i pomicanjem
te dočekala da se on vrati naprijed, a onda nas tiho zamolila da ipak ostane
tamo jer je emotivno vezana za to područje. Šalim se za emotivnu vezu, ali nama
je u tom trenu bilo svejedno pa smo sjeli na klasična sjedala ispred nje. Za
desetak minuta smo shvatili zašto je toliko željela ostati iza. Fino je skinula
cipele, izvadila neki jastuk i u tren zakrmila ispružena ko' leš. Jedva da je i
ustala na hrvatsko-slovenskoj granici. Baba iskusnjara.
Osim nje tu je bila i
grupica seniorki koje su nemilosrdno gnječile riječi skoro cijelim putem
predvođene jednom od onih gospođa koje imaju odgovor na sve. Pribrana,
staložena, iskusna i odaje dojam situiranosti. Jedino što je kvarilo dojam o
toj ulozi je jedna trojka manjka u gornjem zubalu. Tu je onda bio i vremenski
putnik koji je taj naziv zaslužio čudnim odjevnim predmetima i nekim
futurističkim čizmama koje jednostavno nisu pristajale na +25 koje smo
otprilike brojali već negdje iza 6 ujutro. Uskoro nam se priključio i slovenski
par srednjih godina. Muškarac nam je privukao
pažnju jer je ponukan slikicom na sjedalu ispred sebe koja je demonstrirala da je obavezno vezivanje za
vrijeme vožnje manijakalno uporno pokušavao učiniti naređeno. Ispravni
Slovenac.
Nije uspio. Hrvatski bus.
Granica sa Slovenijom.
Misteriozno čekanje da nas se netko udostoji primjetiti. Ispred se šeću likovi
koji glume graničare, a ustvari su glumci koji čekaju sljedeću dobro plaćenu
holivudsku ulogu u kojoj će glumiti uz Toma Cruisa i njegove najmodernije
zatamnjene cvikse.
Ulaskom u Deželu je
naravno zahladilo. Dok smo se vozili prema Ljubljani oblaci su zalijevali
planine oko nas i tako nam pružali skoro pa romantičan prizor. Samo što mi je u
Sloveniji nekako teško zamisliti išta romantično. Imam dojam da oni i u kinima
prije puštanja prerađuju filmove da ne bi bili previše iracionalni. Recimo, u
filmu ''Ja u ljubav vjerujem'' u slovenskoj verziji Julija ne završava sa
Hughom nego sa bogatom propalicom Baldwinom jer on ima više para a ona je
realna ženska koja zna da para nikad dosta. Vjerojatno su ovdje promijenili i
naslov filma u neki logičniji. Recimo u '' Ja u žiro račun vjerujem'' ?
Možda je i naša Severina
od tuda? To bi svakako objašnjavalo zašto se takva dobrostojeća i dalje povlači
s bogatim neandrtalcima, a ne daje nikakve šanse siromašnim putnicima poput
nekih koje poznajem.
Dinarski vozač je srećom
bolji poznavalac vožnje nego interneta pa sigurno i na vrijeme stižemo u Trst.
Ležerno uzimamo svoje stvari i krećemo prema željezničkom kolodvoru koji je
udaljen jedno 200 metara od busnog. Taman je pola deset a mi moramo biti na
Venecijanskom aerodromu najkasnije u 13 45h. Vlakovi po jednom našem putničkom
portalu idu prema tamo stalno i vožnja traje nekih sat, sat i pol. Prevedeno,
nema panike.
Ponosno (veliki ruksak to
čini od čovjeka) i uzbuđeno ulazimo na glavni ulaz i stručno proučavamo tablu s
odlascima prema Veneciji. Ima na tabli bar dva odlaska prema tamo. Jedino što
malo zbunjuje i unosi dašak nemira u naše samopouzdanje je zadnji red te
satnice koji označava dolazak u samu Veneciju od koje mi još moramo nekim busom
prema aerodromu.
Tako piše da ova prva linija
koja kreće u 11h tamo dolazi u 13 55h, a druga koja polazi u 11 55h stiže u našu
toliko potrebnu Veneciju u 13 50. Opet prevedeno, po ovoj sigurno neispravnoj
tabli za odlaske mi ne možemo stići na venecijanski aerodrom Marco Polo ni
približno na vrijeme za ukrcavanje na plaćeni avion koji će nas u roku od sat i
45 prebaciti do Catanie na Siciliji!!
Malčice smo uznemireni i
izbačeni iz ravnoteže, ali sigurno postoji neko objašnjenje zašto na tabli piše
krivo, jer naš poprtal ne bi samo tako
davao netočne informacije koje bi nekome mogle upropastiti putovanje!
Jedino tu rutu između
Trsta i Venecije nisam detaljno provjeravao jer su je tamo opisali tako
opušteno.
I tako mi krećemo tražiti
neku živu osobu za pitati, no pronaći službenu osobu bez da čekamo bar 30
minuta u redu pred šalterom tu i nije tako lako. Dok ja sa stvarima čekam na
spomenutom šalteru, Mia krstari okolo u
potrazi za nekom potvrdom da tabla laže i da mi bez problema stižemo da našeg
aviončeka.
Poslije nekih 15 minuta u
kojima sam se ja u redu pomaknuo dobrih metar i pol stiže moja draga i nosi
vijesti. I to loše. Izgleda da je tabla ispravna. Ne možemo nikako vlakom do
tamo po redovnim linijama, a ne žele zbog nas dvoje ubaciti jednu izvanrednu.
Budale!
E, sad smo već malo više
uznemireni.
Moj racionalni um ipak
nadvladava stres i uznemirenost koja se očituje blagim pucanjem glasa i
drhtanjem desne noge i odlučuje da probamo do tamo autobusom. Kako smo glupi!!
Pa sigurno se može i tako stići do tamo. Trst i Venecija nisu neke pripizdine i sigurno
su dobro povezane. Vjerojatno će busom biti nešto skuplje, ali fučkaš par eura.
Samo da mi dohvatimo taj avion.
200 metara kasnije šalter
je ispred nas. Tamo nema gužve. Super. Dok vadim novčanik pitam tipa kad je
sljedeći bus za Veneciju. On odmahuje glavom. Nema busa za Veneciju. Sigurno me
nije razumio pa ponavljam pitanje. On odgovara isto. Izgleda da me je razumio.
Bio je jedan u 9 ujutro.
Prije nego što smo mi stigli tamo. I to je to. Više do navečer nema. Pa tko bi
uopće išao u tamo neku Veneciju?!
Sada sam već službeno u
panici i čini mi se da se to primječuje. Sav drhtim.
Šizofrenično pitam za neku
drugu kompaniju ili opciju. Nema nikakvog autobusa za tamo,opet odgovara on i
dalje poprilično opušten te pritom totalno ignorira vidljivi raspad sustava osobe
ispred sebe. Ne želim se maknuti od šaltera dok ne dobijem neku informaciju
koja mi se više sviđa od postojeće i priglupo stojim tamo. Čovcu je već pomalo
neugodno, ali srećom za njega u prostor ulijeće neki par koji ima neko pitanje
i ja se nevoljko odmičem od zadnje nade. Mia je pomalo zamrznuta dok joj
prenosim saznato. Vidim da ju moj izraz lica i određena podrhtavanja
ekstremiteta plaše puno više od informacija koje joj dajem. Navikla je na moju
staloženost i mirno pronalaženje rješenja pa joj ovaj trenutačni ja budi strah.
Izlazimo van. Stojimo na +
35 smrznuti informacijama. 10 15h je.
Ispred stoje taksiji.
Talijanski. Ne želim ni pomišljati.
Još se sjećam jedne sulude
brojke od prije par godina koju je Milanski
taksist uzeo za jednu kasnonoćnu vožnju od punih kilometar i pol.
Do tamo je 150 kilometara.
Znači za taksistu 300 km, tamo i nazad. Talijanski taksi. Ne želim ni pomišljati.
Autostop? Teško da bi
došli na vrijeme, ako bi nas uopće netko i pokupio. A i od kuda uopće krenuti?
Pronaći dobrog samaritanca tu negdje u gradu? Šarmantno ga zamoliti da se
provoza 300 km zbog nas? Ukrasti auto? Nisam ponio opremu. Početi vjerovati u
Boga? Ma on je vjerojatno i kriv za Trščanski željeznički vozni red.
Talijanski taksi? Počinjem
pomišljati u manjku solucija. Jebiga.
Odemo do prvog i pitamo. U
zjenicama mu kao u crtiću bljesnu euro oznake i lakonski izgovara cifru od 250
istih. Na brzinu preračunavam u kune i po zbroju nekako uspijevam ostati na
nogama.
Talijanski taksi. Nema jebene
šanse!
Odlazimo. Opet razmišljam
o krađi. I o Bogu. Šaljivdžija.
U glavi prolazim i opciju
da propustimo plaćene avionske karte i do Catanie idemo vlakom. Jedino što ta
opcija prestaje biti aktuelna za otprilike minutu kad dolazim do zaključka da
bi nam do tamo u idealnim uvjetima trebalo nekih 12 sati truckanja i karte bi
nas koštale oko 200 eura. Dodajem da bi u tom slučaju trebali izaći u neko doba
noći u miroljubivom Napulju i pronaći mjesto za spavanje u gradu, ili na
stanici kako bi ujutro lovili liniju za nastavak prema Siciliji.
Znači, i tu opciju sam
brzo eliminirao.
Za bus do dole nisam ovdje
ni htio pitati. Vjerojatno prvi ide u sljedeću srijedu.
Na tren razmatramo i
odustajanje od putovanja. Bar bi uštedili. A uzbuđenje smo i tako već dobili. Doma?
Konstantni face i tenis derbiji na Princu? Mace i psi? Kavica i rakija po 6
kuna na Opatovini? Hrelić ujutro i nedjeljni ručak kod moje mame? Hmmm....
Ali, sram od takvog
neslavnog povratka nakon što smo svojim najavama izgnjavili sve dovoljno
strpljive ljude oko sebe i svoj pohod na vulkane te opaku Siciliju proglasili
skoro pa ponavljanjem Lindbergovog leta ili kopijom pohoda Aleksandra Makedonskog samo bez dijelova sa
strijelama i kopljima....
Neugodno.
I dalje stojimo na Trščanskom
pločniku i zurimo u prazno u nadi da će neko rješenje iskočiti.
Talijanski taksi?
Idem ponovno pitati. Ovaj čovac
djeluje simpatičnije.
Ne mislim da je simpatičan.
Taksist je. Talijanski.
Kaže da je službena cijena
250 eura. Ovo službena nudi nadu.
Počinjemo cijenkanje u kojem
ću ja svakako debelo popušiti. Kaže on 220. Ne želim to pretvarati u kune.
Lakše je ovako. Treskam glavom i pokušavam izgledati nezainteresirano što i
nije najlakša zadaća pošto sam ga upravo maloprije pitao za cijenu do aerodroma
u drugom gradu i rekao da tamo moramo biti najkasnije do 13 30h.
Kao da igramo poker u
kojem su samo moje karte otvorene na stolu. Svejedno pokušavam izgledati
totalno nezainteresirano kul. Ne ide mi.
Poslije vrhunske mimike u
šutnji napokon bacam cifru od 180 eura koje sam spreman dati. Mislim nisam,
ali.....
Ne želim ni to pretvarati
u kune. On me tren gleda i procijedi da može za 190. Izgleda kao da sam ga
upravo opljačkao i da ga je samo njegova prirodna dobrota i duboka vjera da
treba činiti dobro natjerala da pristane na to. Ja izgledam kao da sam upravo zagrizao
komadić ljudske fekalije sumnjivog roka trajanja.
Upravo sam dogovorio da ću
platiti frajeru 1500 kuna za jebenu taksi vožnju.
Teško mi je.
Vožnja je bila brza i
lijepa, ali nikako neću reći da je vrijedila svake lipe. Definitivno neću,
mater mu jebem talijansku!
U svakom slučaju smo došli
solidno prije ukrcavanja. Taksistova odzdravna rečenica je bila da ne budem
tako tužan zbog tih 190 eura. Znači, vidjelo se na mom licu.
Samo sam mu se kiselo
nasmijao. Mater mu!
Let je bio brz i lijep. I
tri puta jeftiniji od taksija. I eto nas u Cataniji na istoku Sicilije.
Nakon skupljanja stvari i
kratkog ispitivanja terena pronalazimo gradski bus koji nas za 1 euro po osobi
vozi u kvart gdje smo smješteni. Naravno da ima i službeni aerodromski
turistički bus za istu stvar, ali ja taj četiri puta skuplji, a pošto smo mi
već iskusni putnici....i evidentno trebamo štedjeti....
Temperatura vani je jedno
35 stupnjeva. Ali suhih 35 pa je dojam poprilično ugodan.
Catania iz zraka nije baš
djelovala fantastično, a sličan dojam dobivamo i za vrijeme vožnje kroz
predgrađe. Industrijska zona i podosta ruševina.
Slika se poprilično
popravlja u cantralnijem dijelu gdje odjednom niču prekrasne stare zgrade i
trgovi s zelenilom. Kuće i građevine djeluju dosta zapušteno i vidi se da je
slavno doba dosta iza njih. Shvaćamo i da imaju zanimljiv sustav prometa.
Naime, ima puno jednosmjernih ulica, ali javni busevi imaju posebnu traku i u
njima smiju ići u suprotnom smjeru vožnje. Tako izbjegavaju da busevi upadaju u
gužve. Zgodna ideja.
Silazimo na trgu koji je
najbliži adresi koju imamo. Brzo pronalazimo zgradu i srećom ulazimo za nekim
tipom kroz velika ,a 15 metara kasnije i manja željezna vrata s rešetkama
unutar zgrade koja vode u ulaz. Pronalazimo dogovoreni ured na katu i ispred njega
sramežljivo kucamo i zazivamo domaćina. Porukom smo mu još na aerodromu javili
da smo sletjeli i sada bi trebao biti tu. Čekamo. Nitko ne izlazi iz ureda. Isprobavam
da li je otključano. Je. Opet zivkamo i opet tišina.
A gle, možda je čovjeku
pozlilo ili se slučajno porezao na spajalicu i nemoćan obilno krvari... Možda
mu treba naša pomoć...ili nam se možda ne da više blesavo stajati ovdje...
Ulazimo unutra i prvo što
vidimo je stol na kojem je laptop i 60 eura do njega. Hm...
Izazov.... Ili onaj gore ipak
postoji?
Da prodam svoj agnosticizam
za 60 eura i polovni laptop?
Pravimo se pristojni i
opet zivkamo dok gledamo u još jedna unutrašnja vrata. I dalje nikoga nema.
Hmmm.... koje naše podatke ima?
Ipak pobjeđuje ta trunka
poštenja u meni i mrvicu veća u Miji i izlazimo van. Teškim korakom. Nečiji
naši euri i laptop su i dalje unutra na stolu. Jebiga.
Provjeravam mob u ruksaku.
Dva propuštena poziva. Gianni. Naš nepoznati domaćin. Zovem ga i javljam da smo
tu u uredu kraj njegovog laptopa i 60 eura. Smije se i kaže da je tu za par
minuta. Stvarno brzo dolazi sa širokim smješkom. A jasno mi je i zašto.
Taj tip se vjerojatno
smije i dok plaća režije! Frajer je kombinacija Georga Clooneya i Antonia
Banderasa. Samo što je i visok.
I evidentno ima 60 eura i
laptop viška.
Dok se upoznajemo,
nažalost ne mohu ne primjetiti da je mojoj dragoj počelo jače izlučivanje sline
iz usta i da vjerojatno više ne razmišlja o skupocjenoj vožnji taksijem. Lice
joj je odjednom ozareno kao da je vidjela sestru na promociji koja označava
kraj medicinskog faksa ili na tanjuru ispred sebe svoje omiljene njoke s
piletinom omotane pršutom u umaku od gorgonzole. Sada ni njoj ne silazi smješak
s lica. U kombinaciji s viškom sline koju izlučuje, na tren izgleda kao da ima
moždani udar.
Očito naviknut na takve
ženske reakcije, Gianni nas opušteno vodi do naših odaja. Točnije, do sobe koja
izgleda super! Visoki zaobljeni i oslikani strop kao u crkvi, mali balkončić
koji gleda na trg i ugrađena kupaonica. Sve što nam treba. Daje nam i ključeve.
Da baš budemo precizni,
dodao nam je bunt s ključevima.
Na njemu je 5 različitih
komada!
Zbunjeno ga gledamo dok
nam objašnjava da su četiri obavezna za doći do naše sobe, a peti je za njegov
ured ako nam zatreba laptop i 60 eura.
Šalim se za ovo zadnje. Nažalost.
Prva dva nam trebaju za
ulazak kroz već spomenuta ogromna željezna vrata s ulice i rešetkasta metalna
za ulaz na subište zgrade. Treći je za protuprovalna kojima se ulazi u naše
krilo dva kata iznad, a tek četvrti je od sobe.
Začuđeno sam ga pitao da
li je ovdje stvarno potreban takav oprez na što mi je odgovorio da svakako je.
Da u gradu ima puno kriminala i da treba biti oprezan.
Odmah nam je na karti
pokazao i kvart u koji nam nije pametno ulaziti ni po danu i kvartove koje
treba izbjegavati samo noću.
Odjednom sam te ključeve
držao s puno ljubavi. Mia se više nije smijala.
Prestrašeno smo gledali u
njegova leđa dok je odlazio. Odmah sam pojurio zaključati vrata od sobe za
njim. I protuprovalna na hodniku. Ziher je ziher.
Nakon tuširanja i mini
raspremanja ipak smo se ohrabrili izaći iz sobe, hodnika, ulaza i zgrade
štreberski zaključavajući sve za sobom.
Foto oprema je kao i
obično bila skrivena u neoznačenom foto ruksaku na mojim leđima. Putovnice,
novčanik i većina love su bili u unutarnjem odjeljku u njemu, a sitna lova u
mini torbici oko vrata i u džepu hlača. Oprezno smo hodali glavnom ulicom
pogledom tražeći sve te silne kriminalce koji samo čekaju na nas.
Istina, po hrvatskim
kriterijima dosta je sumnjivaca na sve strane. Pakistanci, Indijci i Afrikanci
prevladavaju. Uglavnom su u grupicama. Bijelci su manjina. Bar u ovom kvartu. Očito
da je Catania jedna od dostupnijih luka.
Na cesti vlada nakakav
kontrolirani kaos jer iako smo na većem trgu kojeg okružuju ceste s tri trake
nema nikakvih semafora koji bi odredili ritam vožnje. Uz to i pješaci se čudno
ponašaju jer za hodanje jednako koriste cestu kao i trotoar. Kao da ih nije
briga za vozila koja bih ih mogla pogaziti. Ono što je dodatno zanimljivo je da
im nitko iz tih istih vozila uopće ne trubi. Svi voze polako te strpljivo i
oprezno zaobilaze šetače ili naprosto pričekaju da ih primijete i nevoljko im se
maknu. Na raskršća ulaze sporo i polako se međusobno propuštaju. Kontrolirani
kaos.
Na cestama je dosta smeća,
ali više kao odraz kulture bacanja izvan koševa nego kao organizirani nerad. Ima
ponešto tipično-netipičnih kafića, pečenjara s kebabima i restorana, ali nema
baš turista i Catania definitivno ne djeluje kao turistički grad. Poslije
određenog vremena smo primijetili da skoro nitko ne fotka. Mi jesmo, ali sam
fotić vraćao u ruksak nakon većine setova.
Ziher je ziher.
Glavna ulica je u 22h već poprilično
prazna, a ove sa strane su skroz puste. Stali smo večerati nešto s nogu u
odabranoj Indijskoj pečenjari. Bar mislim. Uzeli smo kebabe srednje veličine i
oduševili se. Fascinantno zasitni i fini za 3,50 eura po komadu.
Već opušteni u novom
gradu, uspješno smo se vratili do naše adrese i izvadili bunt ključeva te
započeli s procesom otključavanja.
Moja draga je tu večer
zaspala obučena. Jednostavno se onesvjestila na krevetu čim smo ušli u sobu.
Takav dan.
Gledali smo ih u tišini.
Sunce je kroz najviši prozor crkve pružalo svoje intenzivne obojane žute zrake
osvjetljavajući ih kao na pozornici i tako ih čineći još odvojenijima od nas
dvoje koji smo ih netremice promatrali.
Zvučalo je kao pjesma.
Skladna i tisuće puta zajedno otpjevana.
Tonovi su se nježno
stapali jedan u drugi donoseći sklad svima koji ih čuju.
Pet starih Sicilijanki je
klečalo pored velikog oltara u svojoj molitvi.
Nedirnute u svom svijetu
nade, ljubavi i tišine.
I nas nevidljivih dvoje koji
smo taj poklonjeni trenutak za zauvijek spremili.
A jutro je počelo rano i kao
skoro svako na putovanjima. Model iskoristi dan.
Nakon ranog buđenja
doslovno smo izjurili van.
Dobro, ne baš odjurili uz
svu tu gomilu vrata za otključati....
Miris, ili preciznije,
smrad ribe nam je bio vodilja. Riblja tržnica koja se širi i u klasičnu je
odlično mjesto za započeti obilazak grada. Puno boja, ljudi i naravno riba.
Najveća atrakcija su ogromne tune koje se režu na licu mjesta i čak takve mrtve
djeluju iracionalno opasno . Svi jurcaju, obilaze i kupuju. Naši nosevi i uši
se overdoziraju ponuđenim. Prodavači i kupci galame pokušavajući sklopiti što
bolji posao. Vrlo živahno mjesto.
Tržnica se nalazi na samoj
granici s onim kvartom u koji nije pametno ni po danu ulaziti i naravno da smo
ušli malo i u njega koristeći situaciju da je kasnije jutro u pravilu
najmirniji dio dana, a mi si kasnije djelujemo neustrašivi zbog hrabrog
izazivanja sudbine. Sami kvart je ustvari djelovao poprilično obično i nimalo
zastrašujuće. Vjerojatno sam nakon jučerašnjeg Gianievog upozorenja podsvjesno
očekivao naletiti na bar leš ili dva. Ili bar koji zapaljeni auto koji se još
blago dimi jer ga se vatrogasci nisu usudili doći gasiti. Eto, kad se čovjek
razočara što su svi preživjeli....
Eventualno je jedan park
kroz koji smo prolazili do nudio neke loše slike zbog žestoke zapuštenosti i noćnih
ostataka po podu, ali, slično može i Zapruđe nedjeljom ujutro ponuditi.
20-tak minuta šetnje je
bilo dovoljno da se mentalno nahranimo svojom hrabrošću. Dubravo, sad si naša!
Pola sata kasnije smo se
našli i na najvećem Catanijskom buvljaku u kojem je vladala ponovno plac
atmosfera. Svi viču te pozivaju u pokušaju nadvikivanja i jedva se prolazi kroz
gužvu, a uokolo se svašta prodaje. Zanimljivo je da smo dan ranije već bili na
tom prostoru, ali smo to shvatili tek kada smo odlazili i to po jednoj
impresivnoj građevini uz plac.
Naime, taj prostor je
svaki dan dopodne u kaotičnoj gužvi, a popodne se sve makne i očisti te ostaje
tek prazan sivi trg koji djeluje dosta ogoljelo i pomalo opasno.
U samoj buci i ponudi
placa najviše smo se zadržali u dijelu gdje na 30-tak štandova prodaju gomilu odjeće,
obuće i torbica po cijeni od pola pa do puna 2 eura. Mia je u tom dijelu
naprosto prolupala i naglavačke se bacila u to. Meni je ostalo motanje i
sramežljivo hvatanje kadrova u vidu šarolikih ljudi svih rasa koji su uživali u
gužvanju. U međuvremenu je na jedan štand uz glasnu najavu istresena svježa
količina ženskih torbica po 1 euro što je izazvalo žestoko i nemilosrdno
grabanje među pripadnicama nježnijeg spola. Ako ste gledali neki dokumentarac o
piranama kada se među njih baci neka hrana, eeee.....
Sam plac je imao tri
ulaza/izlaza i na svakom je stajala ekipa policajaca. Catania.
U ranim popodnevnim satima
smo se mislili busom zaletjeti do jednog obližnjeg gradića i obići ga, ali smo otkrili da slaba
povezanost između Trsta i Venecije nije slučajnost nego talijanska stvarnost.
Prvo smo imali žestokih problema pronaći mjesto od kuda kreću busevi za taj
Acireale, a onda gdje kupiti kartu za taj bus. Naime, na ovom području uglavnom
nije moguće kupiti kartu na nekakvom autobusnom kolodvoru jer takvih uglavnom
nemaju. Bar ne onakvih na kakve smo mi navikli. Kod njih se karte prodaju u
nekakvim kioscima s novinama ili čak fast foodovima, a najčešće je najsigurnije
kupiti izravno od vozača. Problem je u tome što različite kompanije različito
rade pa tako neki vozači neće ni slučajno prodati kartu nego će te odmahujući
glavom i rukama slati na neko mistično mjesto po njih. Dodatni je problem što
ćete na Siciliji uglavnom teško komunicirati osim ako ne znate talijanski jer
je kod njih engleski popularan otprilike kao kod nas ruski.
Nakon par ispitivanja
napokon dobivamo prave upute za mjesto gdje se prodaju karte za kompaniju kojom
se može do priželjkivanog gradića i jurimo do tamo. Ured izgleda i previše
ozbiljno. Ima i šaltere. Čak i čovjek na šalteru priča engleski. Savršeno.
Ono manje savršeno
doznajemo par minuta kasnije. Naime, zadnji vlak iz Acirealea do Catanie se
vraća u 16 30 što je otprilike za dva sata. Prevedeno, da sad krenemo imali bi
nešto više od sata za razgledavanje.
Opet prevedeno, odustajemo
od izleta.
U povratku do centra
prolazimo kroz jedan od onih kvartova koji nisu preporučljivi noću, ali ni po
danu dojam nije puno bolji. Gomile stakla i smeća po cesti i sa strane, porušeni
kontejneri, male ruševne kućice te pokoji sicilijanac stranog podrijetla.
Ustvari, jedno od onih mjesta u kojima nesvjesno počneš brže hodati i ne želiš
vaditi skupi fotić iz ruksaka. Ni prizor otvorene ženske torbice s potrganim
remenom za rame nemarno bačene na prljavi kolnik nije nas previše usporio.
Promjena plana nas je
odvela na lokalni bus kojim smo otišli na jednu od Catanijskih znamenitosti,
tj. vulkansku plažu. U gradu postoje dvije plaže i obje su, potpuno logično dosta
daleko od centra.
Crne vulkanske stijene
koje služe kao obala i negdje jednostavni drveni platoi napravljeni na tim istim
stijenama nas nisu pretjerano impresionirali.
Pošteno je reći da nam
vrućina, gužva i nervoza zbog propalog prvobitnog plana nisu pomagali u
dobivanju pozitivnijeg dojma.
Uslijedile su Mijine
bijesne eskalacije, moja ego povrijeđenost, nedolazak busa na +42 jedno sat
vremena, pusta stanica na kojoj jedini hlad nudi nekakav žbun na 50 centimetara
visine, moje bijesno izlaganje skuhano na 40-tak minuta prethodne strpljive
šutnje, Mijina tuga zbog mojih izgovorenih riječi...ma skoro pa standard za
svaka prva tri dana na putovanju.
Navečer pomireni dobivamo sadržaj
sličan prošloj večeri. Klopa pa lokalno pivo u nekoj ulici sa strane i ugodni
razgovori s ogledavanjem na sve strane. Dodatno nas je zabavio pogled na nekog
mršavog tipa s dugom bradom, brojalicom u ruci i majicom ''I love Afganistan''
kako izlazi iz nekakvog arapskog centra. Nisam ga stigao fotkati. Ili se nisam
usudio. Birajte.
Večer smo dodatno
popravili odlaskom na zabranjenu terasu u našoj zgradi s koje se pruža lijep
pogled na svijetla grada. Nitko nas nije uhvatio. Neustrašivi smo.
Iskusni putnici ne biraju
ponude raznih turističkih agencija nego se snalaze sami. Mi to možemo.
Samo ponekad ne uspijevamo
iz prve. Jebeni autobusi na Siciliji!
Digli smo se u cik zore
jer smo čuli da postoji samo jedna redovna linija busa koja vozi za podnožje
Etne na kojoj se nalazi taj vrlo živahni vulkančić.
Redovna linija znači puno
niža cijena vožnje do tamo. Puno. Ali treba doći rano jer bus odlazi čim se
napuni. A onda, jedino agencije. A to nećemo. Mater im. I taksistima, naravno.
Uglavnom. Pronaći bus po
uputstvima ne bi trebalo biti teško, ali.... Sicilija.
Pogađamo iz trećeg
pokušaja. I to nakon jedno četiri ispitivanja.
No. Stajalište busa te
kompanije je tu. Mjesto za bus prema Etni je tu. Bus je tu. Kiosk na kojem bi
rado kupili karte za bus nije tu. Naravno.
Poslije još jednog i pol
ispitivanja saznajemo da se za ovu kompaniju i relaciju karte kupuju u nekom
novinskom kiosku malo dalje. Valjda. Mia juri do tamo i uskoro su i prave, pomalo
smiješne karte tu. Valjda.
U svakom slučaju cijena je
super. Samo 12 eura za dvije povratne.
U niskom startu srpljivo
čekamo na otprilike 5 centimetara od zatvorenih vrata da se i vozač ukaže pa da
uletimo među prvima i tako osiguramo da idemo na veličanstvenu Etnu. Naš
domaćin, zgodni Gianni nam je rekao da moramo doći bar 45 minuta ranije da bi
bili sigurni da upadamo.
U niskom smo startu.
U međuvremenu se skupilo
dosta ljudi u blizini legendarnog busa. Tako dobro pozicionirani osjećamo se superiorni
među svim tim jadnicima koji možda neće uspjeti ući unutra i dohvatiti se
svjetski poznatog vulkana.
Nastalu napetost na tren
razbijaju neki cigani jer se jedan uhvatio sviranja harmonike, a ostatak uže i
šire romske obitelji ga sluša i navija. Filmska scena!
Svejedno ne mogu do kraja
uživati u svirci jer nastaje kriza zbog novonastale Mijine potrebe za
uriniranjem. Naravno. Uvijek ona.
Ja ostajem u niskom startu
uz vrata, a ona se tiho šulja izvan grupe do nekakvog wc-a. Oboje se nadamo se
da će se vratiti na vrijeme jer znamo da ja ulazim u bus i bez nje. Jebiga,
Etna!
Čekam.
Dolazi i ona. Čekamo
zajedno.
I dalje smo u niskom
startu. Minute tegobno prolaze
Već me i leđa bole od ukočenog stajanja.
Napokon dolazi i vozač.
Ustvari dolaze njih dvojica. Polaskani smo.
Ulaze u bus i za tren
počinje puštanje unutra. Napetost se reže nožem.
Nakon 30 minuta
koncentriranog čekanja ulazimo kao treća i četvrta osoba (pustili smo dvoje
lokalaca da ne izgledamo očajni). Smiješne karte vrijede. Uzbuđen sam.
Otprilike 3 minute kasnije
ulaze i zadnji ljudi u bus. To su oni koji su se došetali do njega prije 2
minute.
Još je 15-tak mjesta iza
prazno. Hvala ti Gianni.
Vozači su pravi
sicilijaneri. Jedan izgledom, a drugi ponašanjem. Ovaj drugi rezervni će za
cijelo vrijeme vožnje laskati, vrijeđati i ignorirati sve redom po potrebi i
vrijednosti. Sve geste i riječi su prenaglašene i ne zatvara usta. Kao da
gledam neku scenu iz Kuma gdje neki mafijaš srednjeg položaja u sekundi mijenja
svoj pristup u komunikaciji prema nadređenima i podređenima. Većina suputnika su lokalci.
Usprkos svim pričama o
ovom podneblju, autobus je krenuo na vrijeme. Makar je dojam o apsolutnoj profesionalnosti
možda malčice narušila stanka od 20
minuta kad je bus u jednom trenu stao, a vozači otišli na sladoled bez ikakvog objašnjenja.
Valjda je bio fin.
U podnožju Etne nas je
dočekao tipični turistički ugođaj u obliku gomile suvenirnica krcatim fotkama
lave koja teče isprintanom na svemu živom i nekoliko restorana.
Glavnina ljudi koja je
ostala do te zadnje stanice je odmah
krenula prema žičari koja vodi prema gore. Kad kažem glavnina, ustvari mislim
svi. Nama siromašnim hrvatima još dodatno financijski osakaćenima skupim
trščanskim taksistom se tih 10-tak eura po osobi činilo kao bacanje novca.
Pogotovo jer mjesto do kuda gondole voze ne izgleda previše daleko. A mi smo
istrenirani hodači.
30 minuta kasnije, nakon otprilike
200-tog prosklizavanja na vulkansko-pjeskovitom tlu koje ne dopušta niti jedno
normalno gaženje nego samo darežljivo nudi oblake prašine koje mi s velikim
apetitom gutamo, to mjesto gore mi se čini jednako blizu kao i na početku. Ili jednako
daleko.
20-tak eura za karte više
mi ne djeluje toliko skupo.
Gondole nemilosrdno
prolaze iznad nas i nekako imam osjećaj da svi u njima komentiraju nas dvoje
sirotana koji se patimo dole. Istovremeno, ja se ispod njih očajnički trudim nacrtati
smiješak na već ukočenom licu tako da nekako ipak pomisle da smo samo neobični
manijaci ludi za hodanjem i da ustvari uživamo u svakom prosklizavanju i
zalogaju prašine.
Napokon dolazimo gore za
sat i 40 minuta maloprije opisanog brutalnog gušta. Ponosni. I umorni.
U trenu sirotinjskog
trijumfa na dijelu gdje gondole pljuju van sve te lijene ljude shvaćam da je
onaj dio gdje se planina dimi ustvari još jako daleko i da smo u najboljem
slučaju negdje na pola puta do samog vulkana. Nježno to priopćavam svojoj
supruzi koja još hvata dah, ali ne dobivam od nje jednako nježnu reakciju.
Srećom, previše je umorna
za duže vrijeđanje pa proglašavamo primirje sjedanjem na stijenu s prekrasnim
pogledom prema dole, grickanjem keksiju i štedljivim pijuckanjem vode.
S naših umjetnih sjedala
vidimo kako većina ljenivaca iz žičare sada prilazi nekakvim čudnim vozilima
koji su nekakvi hibridni mješanci između buseva i kamiona te plaća novu kartu
za ulaz u njih. S obzirom da neki čak odustaju od te vožnje i dalje kreću
pješke zaključujem da je ta cifra još paprenija.
Poslije kraćeg odmora
krećemo i mi. Osvježeni i obnovljene energije zbog pogleda na stup dima koji
nam je sve bliže.
Na početku hodamo po
nekakvoj širokoj improviziranoj cesti uz koju smo često u oblaku prašine koju
dižu ti kamioni dok prolaze kraj nas, ali brzo skrećemo prema nekakvim
stazicama gdje ima samo pješaka. Okoliš je senzacionalan! Otprilike kao na mjesecu. Nikakve biljke,
drveta ni trave. Samo neobična vulkanska prašina i kamenje čudnog oblika. Sunce
prži, ali nije vruće jer smo na otprilike 2700 metara visine.
Sa strane se mogu vidjeti
ostaci snijega djelomično pokriveni pepelom i sitnim kamenčićima. U ovom dijelu
je užitak hodati jer je uspon puno blaži. Čak nam i smrad sumpora koji se
solidno osjeti ne smeta. Lagano se snalazimo jer je površina tako čista i sve
se vidi na daleko. Cilj nam je cijelo vrijeme lako uočljiv jer ga označava
visoki sumporasti trag dima koji izlazi iz tog aktivnog vulkana. Ahhhh... Etna.
Odlično se osjećamo u tom
čudnom okolišu. Umor je nekako privremeno nestao. Uglavnom smo sami jer i nema
tako puno ljudi koji hodaju. Oko nas ima još par vulkana iz kojih se dimi, ali
puno sramežljivije nego iz tog glavnog. Tragovi onih hibridnih vozila na
improviziranoj cesti iz daljine izgledaju kao nekakvi misteriozni crteži. Ovdje
gore je lijepo na neki netipični način. Izvan uobičajenih kategorija onoga što
inače takvim doživljavamo.
U jednom trenu nailazimo
na prečicu prema gore. Malo dalje, sa strane
vidimo sparkirana ona čudna vozila i shvaćamo da je tamo gore naš cilj. Par
minuta razmišljamo da li da krenemo tim dosta kraćim, ali i puno strmijim putem
i naravno da se odlučujemo se za strminu. Onako okolo bi bilo previše lako.
3 minute kasnije shvaćamo
da smo pogriješili. Svaki korak od pola metra postaje korak od najviše 15 centimetara! Ne
samo da je jako strmo, nego je i sloj prašine toliko dubok da sve odmah klizi i
noge propadaju. U svakom ugazu noga nam do sredine lista završi u prašini i
klizne prema dolje. Ubrzo shvaćamo da se ovdje možemo penjati jedino
četvoronoške. Kao naši pretci. A ovdje ne mislim na Adama i Evu.
Najzabavnije je da ni
povratak dolje nije izgledao baš kao dobra opcija jer kad sam se okrenuo i
pogledao niz strminu, nije mi baš bilo svejedno pri pomisli na poprilično
izgledan pad. Tako da smo se ipak odlučili za daljnji uspon.
Uskoro sam ulovio najbolju
moguću tehniku penjanja. Recept je bio napraviti 7-8 brzih koraka-skokova uz
pomoć ruku kao osloncem tako da ne stignem jako kliziti, a onda minuta pauze da
se odmorim te udahnem malo zraka i prašine. I tako podosta puta.
Trebalo nam je dobrih
20-tak minuta žestoke muke da se popnemo do ispod vrha. Mrtvi! Mislim da smo
ukupno prešli jedno 300 metara za to vrijeme. Prekrasan uspon po živom pijesku.
Gore ispod samog vrha nas
je dočekala nagrada! Prekrasan pogled na jedan neaktivni crvenkasti krater
ispod nas. Velik i čudan! Neko vrijeme smo samo sjedili sa strane i guštali u
vidiku.
U međuvremenu smo shvatili
da tih par metara iznad nas nije aktivna Etna nego najbolji mogući vidikovac
prema njoj. Kasnije smo saznali da je sami krater Etne, naravno zabranjen za
prilazak jer je konstantno aktivan i može svaki čas eruptirati.
Smije se samo do ovog
mjesta gdje smo se popeli. Ovdje gore je dosta hladnije i vjetar suludo puše.
Povremeno smo u oblaku sumpora koji konstantno izlazi iz kratera prema kome
gledamo nekih 500 metara dalje. Vrh Etne je na 3350 metara, a mi smo ovdje na
nekih 3200. Šećemo gore neko vrijeme mijenjajući kuteve pogleda, ali počinje
nas dostizati umor napornog dana. Uz taj vjetar, odjednom nam je i hladno a i
voda bi nam dobro došla. Već pomalo otupljeli počinjemo silazak.
Uslijedilo je usputno skupljanje
vulkanskog kamenja kao jeftinih, a opet tako autentičnih suvenira i polagani
silazak niz mjesečevu površinu. Polako smo prolazili kroz tu neobičnu pustoš
njuškajući sumpor koji nas je cijelo vrijeme pratio. Tu i tamo bi vidjeli neke
druge ljude kako slično bauljaju uokolo, ali većina je ipak koristila ona čudna
hibridna vozila.
Gušt-hodanje je završilo
kod gondole gdje je počeo vratolomni silazak niz klizavu strminu koji je
polučio jednu potrganu tenisicu i jedno 70 zastoja za vađenje kamenčića iz
istih. Dodajmo tome i 3,4 pada i kronični manjak vode koje smo premalo
ponijeli... Jedina utjeha nam je bio neobičan, a prekrasan miris mora s
dodatkom meda koji nas je pratio u tom spuštanju strmim donjim dijelom, ali
opet možda je to bila mirisna halucinacija izazvana umorom i žeđu za ikakvom
vrstom tekućine.
Kad smo potpuno iscjeđeni
napokon stigli dole pronašli smo energije da poput bar dvadesotodnevnih
brodolomaca pojurimo u prvi kafić i tamo kupimo tekućinu. Predivno iskustvo. I penjanje
na Etnu, naravno.
Bus za natrag je opet
krenuo na vrijeme.
Kraj dana je obilježio
zajednički noćni zaključak do kojeg smo došli sjedeći na mini balkonu naše sobe
sigurno zaključani iza četvoro vrata i pijuckajući vino.
Cijelo to genijalno
iskustvo Etne je bilo bitno potpunije zbog napora koji nam je bio potreban za
doći do gore. Frustracija zbog klizanja, gutanja prašine i manjka vode
obilježila je naš put, ali sav taj umor nam je povećao nagradu na vrhu. Da smo
išli lakšim putem žičarom i kamionom, izgubili bi dosta toga.
Ali, tako je uvijek tek na
kraju....do tada gunđaš i psuješ....i proklizuješ.
Kako ćemo dalje živjeti
bez Catanijskog placa?
To pitanje nam se motalo
po glavi dok smo se ujutro još jednom smucali po njemu i mjerkali fantastično
jeftine artikle na sve strane. Već smo se tu osjećali kao doma. Kao i uvijek na
putovanju, vrijeme teče potpuno drugačijom brzinom. Kao da smo tu već bar
tjedan dana....
Bus za Siracusu je krenuo
na vrijeme. Opet. To će nam biti stanica na nekoliko sati pa nastavljamo za
sljedeće prebivalište, Modicu.
U busu prazno i hladno.
Vanjskih 35 je zamijenilo maksimalnih 22 celzijusa. Na Siciliji vole nafrljiti
klimu.
U jednom trenu su se u
naše ledeno vozilo ušetale dvije talijanke koje je bilo teško ne primjetiti i
sjele točno bočno paralelno s nama. Jedna je bila s vrlo zanimljivim vizualnim
imidžom s puno piercinga, a druga jednostavno prekrasna s taman dovoljno
piercinga. Plava i božanstvena. A ja ne volim plavuše. Pa si vi mislite.
E sad, kada smo u stranoj
zemlji često imamo pitanja za domaće. Mislim, jednostavno te zanimaju neke
stvari koje su drugačije tamo, običaji, najbliži dućan, dobra hrana, seksualna
orijentacija i slično. Također, te socijalne situacije uglavnom rješava moja
supruga jer....eto, ona ih rješava.
Međutim, ima trenutaka
kada bih sve komunikacijske situacije volio samostalno obavljati. I sada je bio
takav trenutak. Sasvim slučajno.
Prekrasna sjedi udaljena nekih
70-tak centimetara od mene i ja se pokušavam sjetiti nekog prigodnog pitanja
koje me zanima. Pokušavam i nekako mi ne ide. Siguran sam da me nešto zanima o
Siracusi, ili o njihovoj odbojkaškoj momčadi, ili o klimi, ili....ali....
Nije da joj se planiram
upucavati. Mislim, Mia sjedi kraj mene, a nju je jako teško zamisliti
tolerantnom po tom pitanju i njene reakcije bi definitivno digle temperaturu u
busu, ali...
Jednostavno bih malo razgovarao
s njom tako prekrasnom. Onako, da se i ja osjećam seksi i lijep. Kriza srednjih
godina se polako šulja prema meni.
Ako već nije tu.
Ono što me istovremeno
zbunjivalo i ohrabrivalo je to da sam ulovio par njenih pogleda u mom pravcu. Da, njenih u mom
pravcu!
Zbunjujuće, ali mislim da
je u ovom slučaju vjerojatno u pitanju morfološka znatiželja što moje balkansko
čelo i rimski nos rade zajedno na jednom licu.
Uglavnom, dok sam smišljao
prigodno pitanje i pronalazio hrabrost za postaviti ga, desio se obrat. Naime,
ona je postavila pitanje meni. I ne, nije me pitala za broj telefona. Ili možda
je, jer ustvari nemam pojma što me pitala zbog jednostavne činjenice da i
talijanski jezik spada u one stvari o kojima nemam pojma. Makar, mogla me
pitati i na hrvatskom i biti mi jednako nerazumljiva prve dvije sekunde jer ovo
je bio trenutak kada mozak ne prati viđeno na terenu već radi u slow motionu.
Sav uzdrhtao i apsolutno
monogaman sam joj nakon te dvije za mentalnu sposobnost vrlo sumnjive sekunde ipak
uspio odgovoriti na svom ruskom engleskom da ju ne razumijem i da možemo
komunicirati na tom jeziku. Mislim engleskom ili ruskom engleskom. Jedan
razumijem, drugi pričam.
Na moju suverenu
engleštinu ona je samo slegnula ramenima i napravila nemoćnu (ali isto
prekrasnu) facu i odmahnula glavom. Tako je u tom trenu završila naša verbalna
komunikacija i ponovno se konvertirala u povremene poglede i zalutale osmjehe s
pokazivanjem zubi bar do šestice.
S moje strane, dok Mia
nije gledala, jasno. Kriza. Jebiga.
A nemam novaca ni za
Škodu, a kamoli za Porshe.
Naravno da je ispalo da autobusna
stanica u Siracusi ne može biti puno dalje od centra koji je zanimljiv nama turistima.
Potpuno logično, jer imamo samo nekoliko sati za obilazak prije sljedećeg busa
za dalje. Također je logično da tu nemaju prostor za ostaviti višak stvari na
autobusnom kolodvoru, a mi svakako imamo višak stvari na ovom putovanju jer je
Mia pakirala.
Ustvari najpreciznije bi
bilo reći da nemaju ni autobusni kolodvor jer da bi se to tako nazvalo bilo bi
potrebno više od jednog kioska i prostora za stajanje tri busa koji nemaju čak
ni iluziju nekakvog krova.
Sreća je da u blizini
postoji ozbiljan željeznički kolodvor. Manja je sreća da ni oni nemaju
spremište za stvari. Sreća je da u jednom kafiću u blizini pružaju tu uslugu.
Manja je sreća što lopovi traže 5 eura po torbi bez obzira na veličinu. Mater
im!
Sam gradić je klasično
lijep i apsolutno turistički. Krasne građevine u bijelom,preskupi plac, stari
cigan koji svira harmoniku, mladi cigan koji svira harmoniku i hrpe turista
koji bauljaju i dive se svemu što viri. Lijepa, a bez duše. Za razliku od
Catanije. Koja bar ima dušu. Ne previše dobru, ali...
Ustvari nam najljepši dio
boravka u ušminkanoj Siracusi bilo sjedenje
u hladovini i tamanjenje parčeta pizze dok cigo junior svira sa strane. Bilo bi
još ljepše da mu je asortiman izvedbi bio širi od 3 i pol pjesme koje je sa
zastrašujućom upornošću ponavljao cijelo vrijeme.
U povratku do ''autobusnog
kolodvora'' sam si skoro priuštio kupanje, ali me ziherašica od moje supruge
spriječila. Ovoga puta ne zbog potencijalnog napada velikog bijelog nego zbog
mogućnosti kašnjenja na bus. I tako mi nismo zakasnili, ali bome bus je.
Četvrti dan na Siciliji i on tek po prvi put kasni u polasku! A ljudi svašta
pričaju...
Da svaka pohvala nije
dobar potez nam dokazuju sljedeća dva i pol sata koliko zbog nekih čudnih
puteva i misterioznih skretanja trebaju našem busu da prijeđe nešto manje od
100 km do naše Modice! To je izgledalo kao seksualna predigra koja neće nikada
završiti! Svako malo bi skrenuo u smjeru našeg gradića, pa bi stao u nekom
mjestu i onda napravio zaokret u suprotnom smjeru, pa opet za par minuta nakon
što je stao u nekom mjestu skrenuo suprotno. I tako jedno 6-7 puta!
Već smo stvarno počeli
očajavati kad se pojavila.
Očaravajuća, fotogenična i
sva u bijelom.
Mislim Modica. Odmah nas
je podsjetila na marokanska sela. Isprano bijele kamene kuće sa skoro ravnim
krovovima kako se penju uz brdo. Vrhovi crkvi koji povremeno vire su cijelom
prizoru davali ravnotežu. Kasno popodnevno sunce je upotpunjavalo prekrasan
vizualni dojam neobičnog gradića u koji smo napokon stigli.
Brzo smo izletili iz
autobusa da se vozač ne predomisli i odjuri dalje te krenuli u šetnju do
dogovorenog smještaja. Kuću i gazdaricu smo lagano pronašli za desetak minuta a
unutra šok!
Prostor je prekrasan!
Velika soba obojana narančastom svjetlošću, kuhinjica i kupaona. Divno.
Međutim, ispalo je da to
nije sve. Žena nas je odvela i stepenicama prema gore gdje nam je pokazala i
ogromnu spavaću sobu koja je također prekrasna! Dodajte tome i malu terasu s
pogledom na kućama obrasle obronke grada i njihov Duomo (koji ja ovako niži
mogu relativno detaljno vidjeti samo ako stanem na stolčić i dignem se na
prstima) koji je pogađate, opet prekrasan!
Tijekom obilaska Mia i ja
smo se samo pogledavali čekajući da nas gazdarica ostavi kako bi se mogli i za
stvarno oduševiti bez straha da ćemo se otkriti kao balkanska sirotinja.
Tuširanac, pa izlazak u
grad.
I dalje je prekrasno toplo
dok se sunce spušta. Ima malo turista i dosta lokalaca u predvečernjem muvingu.
Neke od njih je stvarno bilo teško ne primjetiti. Recimo jednog blago pretilog
tipa od 6 banki u plavom dresu talijanske repke jako stisnutom na trbuhu i
tajičasto uskim bijelim hlačama trofrtaljkama na kojima se lijepo ocrtavaju žute
slip gaće ispod i žarko crvenim koleđicama na bosa stopala kojeg smo sreli
četiri puta i uvijek je bio u puransko-mačo pozi dok šaca i 40-tak godina mlađe
cure i pritom na licu ima izraz apsolutnog samopouzdanja!
Ulazimo i u jednu crkvu
koja je jednostavno vauu! Velika, lijepa i prekrasno osvijetljena zalazećim
suncem.
Za večeru smo konzumirali
pizzu uz blago gazirano vino u nekom od lokala sa strane, a slično vino mi i
sad noću pravi društvo dok pišem zabilješke na krasnoj terasici našeg stana s
koje skoro pa mogu vidjeti cijeli modički Duomo.
Mia se onesvjestila umorna
od napornog dana i spava na našem ogromnom krevetu. U mraku daleko iznad mene
na obronku i sličnoj terasi neka obitelj priprema roštilj. Ima ih jedno 5,6. Pravi
sicilijaneri. Njihovi nerazgovjetni glasovi i smijeh u valovima dopiru do mene.
Lijepo ih je vidjeti tako vesele i opuštene. I pijuckati sicilijansko vino u
skoro potpunom mraku dok sve uokolo miruje.
Malo mi je žao što i Mia
ne dijeli ovaj trenutak sa mnom.
U neko doba kasnije, sa
susjedne terase od iste kuće čujem tiho žensko plakanje u mraku. Udaljeni smo
možda 2 metra i dijeli nas samo betonski zid. Zvuči jako tužno i bez strasti.
Kao da je puno puta plakala zbog istog razloga. A možda jednostavno serem
bolujući od pretencioznosti.
Očito je da ne zna da sjedim
u mraku odmah do nje i da nas ustvari odvaja samo 30 centimetara cigle. Tko
tako plače dok putuje?
Razmišljam da joj se javim
i pitam....za bilo što, ali pobjeđuje preplašeni nedruštvenjak u meni i ostajem sjediti u tišini. Opet.
Jebiga.
Jutro počinjemo na terasi.
Već mi je toliko draga da bih je ponio doma. Naravno, zajedno sa ''skoro pa
pogledom na duomo'' Moja draga svoje dojmove s putovanja piše ujutro.
Zanimljivo je kako dvoje ljudi živi iste stvari, a doživljava i osjeti neke
druge, ponekad čak niti slične.
Nakon šarolikog
sicilijanskog doručka (recimo nekakav specijalni sladoled koji se jede sa
pecivom ili razni kolači i keksi koji su nama uobičajeniji kao desert nakon
ručka ili večere, nekoliko vrsta voća,razni sirevi, salame, peciva, domaći
đemovi od naranče, limuna i rogača, prirodni sokovi od jagode i naranče.....)
izjurili smo u ozbiljniji obilazak Modice.
U međuvremenu smo odustali
od posjeta susjednoj Ragusi Ibli jer je povezanost loša i odlučili se ostati
samo ovdje i u ležernom ritmu pogledati koliko nam se da i u pauzi uživati u
ovom prekrasnom smještaju.
Slijedilo je šetanje uskim
uličicama prema brdu, ulazak u tri prekrasne crkve, pa vidikovac s kojeg se
pruža prekrasan pogled na grad, makar smo mi tamo više vremena proveli zureći u
specifičnog sicilijanskog čićicu koji i na +40 nosi obaveznu nedjeljnu bijelu
košulju službeno zakopčanu do grla, kravatu, crni sako i cijeli jedan zub u
zubalu kojeg se ne srami demonstrirati.
Mia je probala i svjetski
poznati lokalni sladoled po 2 eura kugla (fin, ali ne baš za 2 eurića), a
zajedno smo se probali malo osjećati kao kriminalci dok nas je po lokalnom
dućanu vidno šepajući pratio gazda dućana tj. 90-to godišnji starček s
ozbiljnom sumnjom da ćemo mu ne plativši odnijeti sve dragocjene lubenice koje
tamo ima. Dodajmo tom danu i obavezno frenetično fotkanje, finu večericu u
obliku paste s nečim čega se sad ne sjećam uz opet lokalno vino i desert u
obliku nekih sitnih fritula zalivenim nutelom...ah....
Hmmm...
Ulazak u prve ulice u
Palermu nas je pomalo šokirao i preplašio jer na prvu stvarno izgleda totalno getovski.
Sumnjivi likovi koji sjede
kao da neće ustati do prekosutra i zure nedefiniranim pogledima oko sebe, smeđe
zapuštene ili djelomično porušene kuće, djeca koja ne djeluju baš dječje te
poneki kontejner s blagim viškom smeća u kombinaciji s određenim predrasudama budili
su u nama pomalo paranoidne misli. Čak i dok smo bili odvojeni staklom u
ledenom autobusu (opet vozač s poremećajem).
Taj kontrast između ovog
smeđeg grada i predjela koje smo prošli u višesatnom putovanju kroz
unutrašnjost ovog prekrasnog otoka je baš udarao. Vegetacija i zelenilo, brda i
doline kroz koje smo prolazili su nas oduševile i iznenadile. Sad je ta emocija
malo splasnula. Palermo.
Srećom smo tu trebalo
provesti samo nekih sat i pol do sljedećeg busa koji nas vozi dalje prema sigurno
finijem Trapaniju. Odluka je bila da se sakrijemo u ured za kupovinu karata i
na sigurnom dočekamo taj bus za dalje.
Tako da smo u žurbi do
sigurne zone skoro pa izletjeli iz vozeće ledenice i pojurili prema uredu
pokušavajući izgledati kao da samo žurimo, a ne da smo prestravljeni na mogućnost
druženja sa svim tim dragim ljudima tamo.
Nakon par minuta, kad smo
već skoro bili na sigurnom zaštićeni od zalizanih uredskih službenika shvatio
sam da nosim jednu torbu manjka. Pošto sam se sjetio da u njoj držimo knjige i
recept pokojne bake za krpice sa zeljem odlučio sam riskirati s povratkom.
Miji sam rekao da uopće ne
uspostavlja vizualni kontakt s okolinom, a da se ako joj se netko obrati počne
ponašati ko' Karamarko na bini pa će ju pustiti na miru jer će misliti da je
luda. Potrčao sam nazad prema busu i srećom, bio je tamo. A i torba.
Hormonalno nestabilni
šofer nije djelovao previše zadovoljno što mu uzimam već konficiranu imovinu iz
ruke, a to je demonstrirao kiselim smiješkom.
I inače, do sada nam je
legendarna sicilijanska ljubaznost o kojoj smo puno čuli još uvijek ostala samo
mit.
Do dolaska željenog vozila
smo preživjeli uz povremena dalekometna vizualna druženja s nekim jako
sumnjivim pripadnicima tamnije populacije koji su se u grupama poprilično
besciljno vukli uokolo. Kolodvori....
U samom busu dok smo
kretali prema Trapaniju upoznali smo i neki drugačiji Palermo. Lijepe velike
kamene kuće, ušminkane parkove prepune zelenila i gomile nesumnjivih ljudi koji
hodaju okolo. Na predgrađe su nas opet nekako podsjetile senzacionalno prljave
plaže krcate raznim poprilično krupnim smećem. U ljepšem dojmu nam nisu
pomagali ni velike grupe ljudi koje sjede na tim plažama oko kanti iz kojih
suklja vatra i crni dim. Inače, same plaže su dugačke i pješčane. Ustvari,
trebale bi biti lijepe.
Do našeg cilja nam je
trebalo nepuna dva sata. Imali smo dogovor da će nas naš domaćin doći pokupiti
i odvesti do smještaja u malom selu 6-7 kilometara od samog grada i samo smo ga
trebali nazvati kad siđemo s busa.
Što smo i probali, ali
teta je javljala da je mobitel u kvaru. Mia je vrlo brzo upala u uobičajeno
raspoloženje u takvoj situaciji, tj počela je paničariti i preplašena na glas
izgovarati sve sulude tragične scenarije koji su joj padali na pamet. A moglo
bi se reći da je tada fascinantno maštovita.
Mislim da taj dan nije
spominjala opasnost da budemo pojedeni od tradicionalnih Trapanijskih kanibala
kojima je najveća poslastica relativno mlado balkansko meso, ali osim te, sjetila
se većine nevjerojatnih opasnosti koje su na nas vrebali u tih pola sata
zastrašujuće neizvjesnosti na svirepim ulicama sicilijanskog gradića.
Srećom, pedantan kakav
jesam, imao sam zabilježen i broj od gazdinog sina tako da smo se ipak
relativno brzo pronašli.
Francesko, naš domaćin se
pokazao kao fenomenalno opušten i drag tip. Tu kod njega smo napokon upoznali
onu legendarnu ljubaznost! Taj smještaj smo i odabrali jer su na tripadvisoru
ljudi bili oduševljeni njime i njegovim odnosom s gostima. Zato smo pristali da
budemo smješteni u selu 6-7 kilometara udaljeni (a bez vlastitog auta) od grada
koji nas je ustvari zanimao. Pacceco ustvari nije imao ništa osim Franceska.
Odmah nas je pozvao da
večeramo s njim i njegovom obitelji jer smo sigurno gladni. Kako to odbiti?
Nikako.
Uslijedio je tuširanac i
osvježavanje nakon poludnevnog putovanja i začas nas je zvao iz dvorišta da je
večera spremna. Dole su taman sjeli njegova žena koja baš i ne priča engleski i
dva sina. Ovaj stariji od 18-19 je bio vrckavim karakterom poprilično sličan
tati.
Večera jednostavna, a
prefina! Špagete na maslinovom ulju i češnjaku sa domaćim rajčicama iz njihovog
vrta koje baš i nisu imale veze s klasičnim rajčicama na koje smo se mi u
Zagrebu navikli i koje uopće ne jedem. Ove sam tamanio s guštom. Uz to je na
stolu bila i neizostavna mozzarela uz prepečeni kruh i parmezan s nekakvim
začinima. Uz to smo pili dvije vrste lokalnog vina od koje je ovo starije bilo
praktično porto jer je imalo 18% alkohola i tamo ga prodaju tek nakon 5 godina
stajanja u bačvi i nakon što ga tretiraju kao portugalskog rođaka. Za desert je
bio sladoled. Iskreno, doslovno smo polizali dno zdjele. Savršena večera!
Večer smo završili oko
ponoći poprilično nacugani i veseli. Taj porto poprilično udara. Pričali smo o
svemu i stvarno smo se osjećali kao doma. Samo uz puno bolje rajčice.
U jednoj večeri smo
vratili vjeru u lokalnu ljubaznost. Makar je Francesko ustvari rođen u Toskani.
Eto.
Njih dvoje su inače već 22
godine u braku i on ju je recimo prije dvije godine na godišnjicu iznenadio sa
poprilično javnom noćnom serenadom u vlastitoj izvedbi glasom i na gitari. Takav
tip.
Imaju i dvije kćeri. I
unuke. I snimke na tabletu. Mia je uživala. Ja sam trpio.
Stvarno djeluju skladno. I
karakterno različito koliko samo dvoje ljudi mogu biti. Život.
Ujutro sam saznao da je
Mia imala i noćna uzbuđenja, a da ja nisam bio upetljan u njih. Naime, sinoć
kad smo ulazili u dio kuće sa sobama, moja paranoidna supruga je zbog određenih
suludih misli nakon zaključavanja navukla i zasun iznutra na vratima. Ziher je
ziher. To ne bi bio problem kada bi mi bili jedini gosti ili zadnji koji ulaze
oko ponoći, ali... U neko čudno doba noći su moju paranoidnicu probudili nečiji
glasovi iz dvorišta. Polugola je isteturala na balkon i vidjela neobičnu
kombinaciju dolje. Dvoje mladih i neki djedica. Počeli su joj vikati nešto na
talijanskom, ali brzo je shvatila da nije u pitanju nikakvi lokalni običaj u
našu čast nego da bi ljudi ušli u svoje sobe spavati. Vjerojatno su se pomalo
skupljali uz vrata kod kojih posjedovanje ključa ništa ne znači ako je moja
supruga prije prošla kroz njih. I imaju zasun.
Bar smo na spavanju bili
sigurni.
Na doručku smo upoznali i
druge goste i bio je vrlo živahan s puno časkanja i smijeha. Nažalost, malo
toga smo razumjeli jer se uglavnom šalilo na
talijanskom. Osim nas i nekoliko talijana sa sjevera bili su tu i dvoje
iz Baskije koji su Miji koja priča španjolski bili poprilično nerazumljivi.
Baskijski španjolski. Jebiga.
Nakon doručka Francesko nas
je odbacio do grada i rekao da nas može pokupiti iza svog posla navečer i da će
nas tada odvesti do jedne solane na zalazak sunca koji je tamo prekrasan. I
opet, što smo mogli nego prihvatiti.
Iskrcali smo se na plaži
po njegovom izboru tako da napokon isprobam i ovo more poznato po velikim
bijelim pesekima.
Plaža je bila stvarno krasna.
Inače baš i nisam fan pijeska i dugačkog plićaka, ali ova je stvarno ugodna. I
poprilično prazna. Što je i inače standardno stanje po cijelom otoku. Strah me
je i pomisliti na što bi ova plaža ličila na području Makarske. Jebote!
Jednostavno nemaju puno
turista. Vjerojatno su svi u Crikvi.
Kupanje je bilo genijalno!
Isplatilo se čekati.
Nakon kupanca smo naravno
prošetali povijesnim centrom i ponovno spoznali koliko na ovom otoku imaju
prekrasnih trgova i građevina. Nisam neki ljubitelj arhitekture, ali ovu
pomisao je nemoguće izbjeći dok se ovuda šeće.
Osim što je lijep, ovaj
grad je navodno i jako siguran i s malo kriminala. Čuli smo recimo, da podosta
ljudi uopće ne zaključava aute.
Zanimljivo je da je
situacija tu takva a 100 kilometara dalje je smješten jedan Palermo.
Lokali i prodavaonice su i
dalje u nama čudnim varijantama i kombinacijama.
Tako se u nekom baru mogu
kladiti, kupiti srećku, pojesti komad torte, popiti cugu ili kavu i kupiti neke
karte za bus. I sve to naravno platiti na prastaroj kasi kod jednako starog
čiće na samom izlasku iz lokala.
U jednom upravo takvom
baru smo mogli i posvjedočiti još jednom talijanskom običaju o kojem smo
slušali. Naime, dok smo mi tamo sjedili i preživali neke sendviče ušao je neki
lokalac i naručio ekspreso, odmah ga dobio, odmah ga srknuo, odmah otišao na
prastaru kasu platiti i odmah izašao van. Sve ukupno je od trena ulaska do
trena izlaska iz bara prošlo ne više od 2 minute. Bez pretjerivanja. 10 minuta
iza toga ušao je jedan par i naručili su sokove. Dobili i popili, platili na
kasi i izašli. Oni su unutra proveli možda pune 3 i pol minute.
Kod njih otići na cugu
definitivno ima neko drugačije značenje.
Počeo sam se osjećati kao
čudak jer tu sjedimo već cca 35 minuta.
Nakon te kratke
hedonističke pauze uputili smo se prema Ericeu. Erice je ustvari nekada bio
orginalni grad, a Trapani je nastao kao njegovo predgrađe u širenju i sada je
višestruko veći. Razlog zašto ga je tako nadrastao je zato što Erice ima
gabaritsko ograničenje zbog toga što se nalazi na vrhu planine i ne može se
širiti.
Do gore se može doći
jeftinije busom, najjeftinije pješice okolo po cesti i najskuplje, ali
najatraktivnije žičarom, tj funicolom (9 eura po osobi!).
Iz ni dan danas
razjašnjenih razloga, moj izbor je bio najskuplja varijanta. Valjda takav dan.
Žičara se ustvari odmah
isplatila zbog izraza straha na Mijinom licu pri samom pokretanju. Teško je
bilo ne smijati se. Pa nisam ni pokušavao. Mislim, ne smijati se. Izraz njenoh
lica u tom trenu - neprocjenjivo!
Gradić presladak. Ponešto
kamenih kuća, par crkvi, zabavljači i
prodavaonice za turiste. Ono što je ipak najbolji dio je vidikovac na
praktično sve strane, a skoro sve nude nešto lijepo. Na samom vrhu gradića je i
nekakav parkić sav u drveću (čitaj hlad) i s puno klupa od kojih većina ima
prekrasan pogled koji te jednostavno tjera da staneš i jednostavno budeš tu.
Spustili smo se dole na
vrijeme za dogovor s Franceskom. Pokupio nas je i onda sav euforičan odbacio do
te solane za fotkanje. Nažalost je baš tu večer bilo nekako oblačno i klasični zalazak
sunca baš i nije dolazio u obzir.
Svejedno je bilo dobro jer
je boja mora tog dijela sa solanom jako zanimljiva pa smo ipak uspjeli
napraviti par solidnih fotki.
Zahvaljujući upornom
Francesku.
Naravno da smo sat vremena
kasnije opet završili na obiteljskoj večeri uz njega i njegovu obitelj. Naravno
da smo i tu večer doslovno oblizali posude i naravno da smo se opet nacugali s
njima. Taj porto....
Za klupu su ovaj puta bile
pohane srdele u obliku filea, tjestenina s komadićima manjih srdela i
tjestenina s dagnjama. Za desert- sladoled. Ahh.
Uz njihovo i naše kupovno
vino čuli smo još priča, a među njima i o njegovoj košarkaškoj prošlosti i kako
je na jednom turniru u utakmici čuvao legendardnog Nikosa Galisa. Kada sam mu
htio platiti smještaj jer ga ujutro nećemo vidjeti zbog toga što rano ide na
posao rekao nam je da platimo manje nego što smo se prije dogovorili jer mu se
sviđamo i nije htio uzeti dogovorenu brojku. Genijalan lik.
Inače, kod njega smo
dogovorili samo spavanje i doručak.
Hvala Francesko.
Palermo nas je dočekao
prekrasno topao nakon nova dva sata smrzavanja u busu. Vozači su očito baš svi
hormonalni luđaci.
Na kolodvoru u gradu gužva,
na cesti gužva,a najavljenih 600 metara do smještaja očito nije 600 hrvatskih
metara. Prije nekakvih 2600 naših.
Tegleći sve veću količinu
prtljage nekako smo se dokopali naše zabačene uličice. Usred dana izgleda samo
blago prijeteći. Lift u zgradi je star bar 80 godina i u njega ugodno stane
jedna osoba i patuljak. Mia nije riskirala. Stepenice su joj bile sigurnija
opcija. Smještaj gore i gazdarica ugodni.
Stigli smo u novi dom.
Prvo što smo napravili čim
smo sišli je bio posjet restorančiću u blizini. Također u nekoj neuglednoj
uličici koja isto nije baš blistala od čistoće.
Pravi lokalni. Krcat
domaćima koji su doslovno čekali da se neki od stolova oslobodi. Špageti sa
sipom, tjestenina s nekim nama nepoznatim povrćem, vino i grapa zadovoljili su
sve naše prohtijeve u tom trenu.
Ostatak popodneva smo
lagano pripiti bauljali gradom. Taman onako da nam je svašta zabavno, a opet da
nas ne pregazi neki ludi vozač.
Sam grad je naravno krcat prekrasnim
građevinama, ali do tada smo već postali pomalo imuni na to. Uslijedilo je
nekoliko ulica sa štandovima na kojima se prodaje svašta i po svakakvim
cijenama, jedan upad na crkveno vjenčanje koje je obilježila krasna svijetlost
u crkvi i gomila spickanih talijana, jedna zastrašujuća ulica s gomilom
nabildanih crnih likova koji su u potkošuljama sjedili na ulici i izgledali
strašno i kroz koju Mia neko vrijeme nije htijela proći, a kad i jesmo,
zabranila mi je da vadim fotić (što mi i nije bio preveliki problem poslušati)
i odlazak doma do plave sobe.
Navečer smo naletjeli na
jedno odlično mjesto koje je po danu dio nekakve ofucane tržnice, a noću
postaje prostor za neformalan izlazak u toj ruševnoj ulici u kojoj izgleda
nitko ne stanuje. Tada se otvara nekakva
točionica i prodavaonica cuge, a s druge strane nekakav lokal s kebabima. Gore iznad
su instalirani ogromni zvučnici iz kojih trešti dobra mjuza.
Ljudi pijuckaju i pričaju
dok sjede po rinzolima i zidićima ili stoje, a par sretnika je ulovilo ili
donijelo svoje stolce. Malo dalje su nekakve davno napuštene skele i razno
smeće po podu, ali to nikoga ne smeta. Na samom vrhu, iznad zvučnika postavili
su 3,4 jake lampe i tako prostor čine ugodnim i nekako šarmantnim.
Cijeli ambijent je
genijalan! Škvadra je toliko opuštena da se sam sebi činim liberalnim poput
Bozanića dok ih gledam takve opuštene. Kako čujem, oni to tako svaku večer u
tjednu. I praktično sve domaći uz ponekog zalutalog večernjeg turistu.
U jednom trenu je uličicom
na biciklu prošao neki dečko od možda 15 godina kojeg ne bih ni primjetio da na
tom istom dvokotaču nije imao nekakakav čudovišan zvučnik koji je toliko
treštao da se doslovno ne može prepoznati što trešti. 10-tak sekundi nisam
mogao samoga sebe čuti. Doslovno. Domaći mu nisu pridali preveliku pažnju.
Valjda često tako prolazi.
Ono što je bilo
najzabavnije je da je dečko imao nekakve debele naočale, štrebersku frizuru i
odjeću te potpuno nezainteresiran izraz lica dok je prolazio u toj buci. Kao da
se njega to uopće ne tiče. Totalno suluda scena.
U jednom trenu smo se svi
morali ustati ili pomaknuti, odvući stolce i stisnuti uz rubove ceste jer je
prolazio noćni kamion čistoće, a ulica je široka taman za njega.
Po reakcijama i
utreniranosti pokreta ljudi koji su se micali te plesnoj točki jednog od
smetlara i to je izgleda bila svakodnevna rutina.
Malo dalje, na trgiću s
nekoliko kafića je istovremeno vladala klasičnija atmosfera. Veliki ekrani na
kojima se prati polufinale svjetskog prvenstva u nogometu. Zanimljivo je da nam
je na Siciliji to bio tek drugi puta da smo naletjeli na javni prijenos neke
tekme, a i taj prvi se odnosio na afričku zajednicu u Cataniji na samom početku
boravka.
Povratak do našeg
smještaja je prošao bez problema. Osim malog osjećaja nelagode pri ulasku u
našu mračnu uličicu zbog 10-tak likova koji su u izlogu sa strane gledali neki
snimak utakmice i glasno navijali pritom. Normalnim korakom i glumeći
opuštenost prošli smo na par metara od njih i kulturno se dokopali našeg ulaza.
U Palermu je centralni dio grada najatraktivniji a ujedno i najzapušteniji, te
tako i noću najzanimljiviji. Ironično rečeno.
Puno sporednih uličica
koje su stvarno mračne i svi tipovi koji se vide sa strane izgledaju pomalo
zastrašujuće. Ali možda je to samo odraz predrasude zbog priča o Palermu. Nemam
pojma.
Navečer sam imao suzavac u
džepu. Za svaki slučaj.
Hodamo hodnicima a oko nas
stoje, sjede i leže na stotine leševa. Muškarci, žene i djeca. Iskeženi i
obučeni u zastarjelu odjeću praznim očima nepomično zure u nas. Većina je ćelava,
ali neki imaju znatno više kose od mene. Svi su mršavi. Očito da smrt i poduže
čekanje nakon nje to učini.
Njihove kosti koje nisu
prekrivene odjećom djeluju pomalo nestvarno.
Ne, nije san.
U katakombama smo. Za
minimalna 3 eura imamo priliku doživjeti nesvakidašnje iskustvo.
Unutra je i neka
dvogodišnja curica u posebnom prostoru koja je toliko dobro balzamirana da se čini
kao da spava, a ustvari je mrtva već 90 godina. Navodno je majstor koji je nju
sređivao umro brzo nakon toga, tako da je postupak koji je koristio ostao
tajna. Što možda i nije loše jer ona stvarno izgleda kao da je živa. Fotkanje
je zabranjeno na jedno 120 natpisa i slikica. Očito zbog očuvanja. Ipak sam
potajno napravio par. Bez blitza naravno. Nisam vandal.
Fenomenalno iskustvo.
Večer je obilježilo (i
otežalo ) prežderavanje u lokalu koji je nudio da za 10 eura po osobi možemo
pojesti koliko i što želimo u izboru od jedno 50-tak ribljih, mesnih i inih
jela. Stavi takvu tablu pred lakomog balkanera i dobivaš prejedanje do bolova u
želucu. Mislim, ja ih dobivam.
Kasnije, poslije koktela u
jučer otkrivenom noćnom mjestu naletjeli smo na sudar između dva skutera i
auta, ali ono što je neobično je da nam je to bio tek prva nesreća koju smo
vidjeli, a viđali smo i likove koji pišu poruke na skuteru u vožnji!
Definitivno imaju neki svoj ritam vožnje i pravila u njemu koje im pomažu da u
toj nedisciplini ne stradavaju previše. Makar, sve ukupno gledano ni Palermo, a
ni Napulj kasnije se ne mogu usporediti s prometnim kaosom u Tirani, a kamoli s
Istanbulom koji je stvarno užasan za voziti. Čuli smo puno priča o kaosu na
jugu ove zemlje, ali u usporedbi s Istanbulom su Županja za Zagreb.
Pošto su u gradu uglavnom
stisnuti u stambenim zgradama i nemaju nikakva dvorišta, navečer kad ohladi
znaju spustiti stolove i stolice i podružiti se na ulicama koje tada, naravno
više baš nisu prometne.
U našoj uličici koja je
ipak malo prometnija, na spavanje nas je ovog puta ispratila (srećom samo
pogledom) grupica od 20-tak građana sumnjivijeg izgleda. Opet smo relativno
opušteno hodali. Relativno.
Ujutro me probudilo
trubljenje nervoznog automo bilskog
vlasnika. Pogled prema dole je nudio standardno opustošeni prizor na prljavu
uličicu i sparkane aute. Jedino što je jutros jedan izgleda bio provaljen i
ostavljen sa širom otvorenim vratima.
Ljubazna gazdarica Valerie
nas je ispratila s vlastoručno vakumiranim domaćim džemovima koje sam silno
hvalio za doručkom. Hvala Valerie.
Naše karte za vlak i u
Palermu vrijede. Uvijek me je malo strah kad se pojavim na nekom mjestu i krenu
nam pregledavati karte kupljene od doma preko interneta. Definitivno nisam adekvatan
pripadnik internet generacije.
Pošto je vožnja do Napulja
fakat duga, onu klasičnu priču i čitanje knjiga smo morali upotpunjavati
promatranjem i komentiranjem suputnika. Tako smo u našem vagonu imali
simpatične roditelje s dvoje preslatke djece od kojih je manja žudila za
kontaktom s nama (čitaj s Mijom), ali nas je uglavnom onemogućivala jezična
barijera. S njima smo imali i neutralnu
šogoricu te njenog muža kojeg smo interno nazvali '' kuhana noga''.
U blizini su također bili
i jedna kćer i majka, odnosno interno seksica i bivša seksica, pa zatim je na
vidiku bio i jedan pravi težački (seljački bi se mogao krivo protumačiti) tip
''mrgud'' za kojeg smo zaključili da ide u posjet odmetnutoj (zbog lejzbijstva)
kćeri u Rim, a od karakternih likova u susjedstvu imali smo i neke derače koje
nam je bilo teško locirati iz naše pozicije, a da ne ispadnemo zločesto
znatiželjni što svakako nismo bili. Uglavnom, sve mnogo fini ljudi u tom
šminkerskom vlaku.
Nadali smo se da nećemo
kasniti i da će u Napulju još biti dan kad stignemo jer nam je do dogovorenog
smještaja bio malo kompliciraniji put gdje trebamo sići u podzemnu i mjenjati
jednom liniju dole, a navodno je sam grad pomalo nezgodan na kolodvoru i u
pokrajnjim uličicama noću.
Vrijeme puta nam je malo
ubrzalo uzbuđenje iščekivanja prelaska vlaka na trajekt zbog prelaska iz
Sicilije na jug Italije, ali taj prelazak je ispao totalno običan. Samo smo
lijepo prošli na specijalne šine na trajektu i sparkali se vlakom na brod.
Relativno razočaravajuće.
Na kraju, nakon jedno 10
sati vožnje i puno čitanja te zločestog komentiranja stigli smo na ozoglašenu
stanicu Garibaldi. Za koju usprkos svemu što sam čitao, mogu samo reći da
izgleda briljantno. Moderno, osvjetljeno i poprilično sigurno. Tako mi treba
kad čitam panične priče raznih turista.
U podzemnoj smo se brzo
snašli i odmah shvatili da će nam se grad svidjeti. Naime, u 10 minuta smo
vidjeli više neobičnih likova nego u godinu dana u Zg-u. Očito smo došli u grad
gdje skučeni konzervatizam nije obojio sve živo u dosadne sivkaste boje.
Uz sitna zapitkivanja i
bez ulaska u prevelike opasnosti relativno smo brzo pronašli dogovoreni
smještaj smucajući se nepoznatom podzemnom.
Po prvi puta je u pitanju
bio hostel, ali rezervirali smo odvojenu sobu tako da se ne gužvamo.
Cura na recepciji je bila
s Novog Zelanda i pričala je najbriljantniji engleski jezik koji sam ikada čuo
uključujući i filmove te je usput bila i ljubazna u rangu Amis ovih službenika.
Jednako tako efikasno je
pronašla našu rezervaciju, ali postala nam je nešto manje simpatična kada nam
je rekla da u njoj piše da smo u zajedničkoj sobi. Tip s kojim sam sve
dogovorio je taman tada dao otkaz i otputovao dalje bez da je zabilježio rezervaciju
za privatnu sobu. Jebiga.
Nešto ranije smo se baš
šalili u vezi klasične ekipe u svakom hostelu gdje uz određene sporedne likove
uvijek postoji djevojka vegetarijanka s popriličnom feminističkom crtom u sebi
koja u svakoj replici želi da se taj bilo koji drugi ne osjeća baš dobro sam sa
sobom, pa je tu obavezna i sangvinična djevojka koja izgleda osrednje i svakako
je široko obučena te širi glasno svoja razmišljanja svima u blizini koji ju
žele ili ne žele čuti. Naravno da uvijek postoji i tiha prijateljica te
sangviničarke koja joj je najbolja publika, ali bi ju istovremeno najradije
udarila tavom za palačinke po glavi bar 4 puta dnevno i ustvari ju mrzi iz dna
duše, a s njom zajednički putuje samo zbog niskog samopoštovanja. Također, niti
jedan pristojan hostel ne može egzistirati ako mu dio inventara nije dugokosi
tip koji svira gitaru i tiho nenametljivo priča, ali se u svakoj izgovorenoj
riječi osjeća ogroman autoritet i možebitno moje ili vaše neslaganje s
izgovorenim odmah ispada jako nepristojno.
Uglavnom da skratim, ruganje
klišejima nam je kozmički uzvratilo udarac i ostavilo nas bez privatne sobe. Jedina
mjesta su u zajedničkoj, a 21 30h je, i mi smo mrtvi od cjelodnevnog puta te je
malo nezgodno tražiti drugi smještaj. Mia izgleda kao da bi najradije izvršila
obredno samospaljivanje na licu mjesta, ali praktičar u meni dogovara da ćemo
noćas prespavati tu, a sutra ćemo vidjeti za dalje.
Simpatična novozelanđanka
je u nama prepoznala snobovske mrzitelje ljudi i druženja i stavila nas u sobu samo
za četvoro u kojoj je čak još jedan krevet prazan i za sada će nam jedino
društvo biti povučeni azijat koji (što ćemo kasnije vidjeti) djeluje kao da mu
se ljudska blizina sviđa još manje nego meni.
Uslijedilo je tipično
osveženje u obliku tuširanja u mlakoj
ili kipućoj vodi (nema trećeg na Siciliji) u još jednoj preuskoj tuš kabini.
Inače je tuširanje na ovom
putovanju posebna priča. Na svim pipama uvijek prvo krene hladna, pa relativno
brzo mlaka i onda za otprilike sto godina naglo kipuća. Sve to i nije problem
kada možete tuš držati daleko od sebe i pipkati rukom dok ne dođe do relativno zadovoljavajuće
temperature, ali je poprilično nezgodno u slučaju kad je divovski tuš (otprilike
fi 45) ugrađen na vrhu sićušne kabine a vi ste kao puž golač priljubljeni za
najdalju stijenku i pokušavate prvo donekle izbjeći ledene mlazove a onda
pokušavate veći dio tijela spasiti od opekotina koje će svakako usljediti.
Uglavnom, zabavno.
Soba je velika s malenim
balkončićem i nas troje dijelimo tu kupaonicu s opasnim tušem. Vrata sobe se ne
mogu zaključati. Naravno.
U hostelima borave samo
ljudi koji sve dijele. Jebote!
Prije izlaska u noćni
obilazak a i da nešto napokon pojedemo prošli smo kraj zajedničke prostorije.
Tip je svirao gitaru. Ali ćelavac. Bar nešto.
Brzo smo izletjeli iz naše
mračne sporedne uličice na osvjetljeniji trgić. Navodno se u zadnje dvije
godine za vrijeme vladavine novog gradonačelnika popravilo stanje s kriminalom,
ali i dalje je noću vrlo preporučljivo izbjegavati sve sporedne uličice koje
stvarno djeluju poprilično zastrašujuće.
Postoji nekoliko glavnih
turističkih ulica i one su normalno osvjetljene i na njima obavezno u grupicama
stoje policija ili karabinjeri ili vojska. Uvijek su u blizini turističkih
mjesta. I danju i noću.
Turizam je velika lova i
gradonačelnik želi iskoristiti svjetski šarm Napulja.
Atmosfera je slična onoj u
zapuštenoj uličici i trgiću u Palermu samo što je ovo područje živosti ovdje
bar desetostruko veće. Oko nas gomile domaćih i ponešto turista koji sjede u
kafićima i tratorijama, ali ima i onih koji su smješteni po podu i rinzolima
ili stepenicama crkve. Neki jedu pizze na stolovima, ali neki iz kutija sjedeći
na ulici. I svi djeluju potpuno opušteno pri tome. Također se svuda pijucka
cuga. Iz staklenih čaša, iz plastičnih čaša, iz boca, iz konzervi....
Osjeća se da smo u
Italiji, sve zvoni od priče. I svi gledaju jedni druge u grupi. Čini mi se da
ne obraćaju previše pažnje na druge. Ustvari, sve djeluje dosta različito od
naše Tkalče gdje se ljudi uglavnom više i ne prave da komuniciraju nego se
potpuno otvoreno izlažu. Novootvoreni kafići u najpopularnijoj zagrebačkoj
ulici više skoro ni ne stavljaju stolice koje su leđima okrenute ulici. Vidjeti
i biti viđen.
Tražimo neki kebab. Nakon
cjelodnevnog mrcvarenja žudimo za mesom, ali nigdje takve lokacije u ovom
dijelu. Samo pizza! Znam, znam, u Napulju smo. U gradu pizze, ali.... u
Cataniji nisi mogao proći 50 metara a da ne naletiš na nekog kebab majstora s
mesinom i krumpirićima i raznolikim dodacima... mljac..
Brzim preplašenim koracima
prolazimo kroz neku pustu sporednu ulicu da bi došli do novog osvijetljenog
dijela i možebitnog komada mesa i pritom nam mašta obilno radi. No ni u tom
drugom području ne nalazimo ništa mesnog na brzinu i predajemo se.
Uzimamo pizzu i proždiremo
je. Nije bila oduševljavajuća. Talijani i pizza....
Da su s nama u sobi dva
Kimba mi našu kupaonicu ne bi ni upoznali.
Kimbo je inače nadimak za
našeg povučenog sustanara Azijata. Možda je miran, nečujan i nenametljiv, ali
kad se dohvati kupaone postaje prava zvijer. Frajer uđe i ne izlazi. Poslije
jedno 45 minuta unutra tog prvog jutra je poput onog proljetnog svisca na tren
izvirio van, ali tridesetak sekundi koliko mu je trebalo do kreveta po nešto i
natrag mi nije bilo dovoljno da se ubacim u čarobni prostor. Već sam počeo
pogledom tražiti neku zgodnu teglu koja bi mogla poslužiti svrsi kad je napokon
za stvarno izašao. Izgledao je poput filmske zvijezde. Svaka dlaka je bila na
svom mjestu, a bome je izgledalo i da će tako ostati cijeli dan. Kao da se
nekako uokvirio i zacementirao. Djelovao je nekako nedodirljivo postojano. Kao
one tete s reklama za sprejeve za kosu. Majka bi bila ponosna na njega. Jebote,
i moja majka bi bila ponosna na njega. Ma i Mao Ce Tung bi bio ponosan na
njega!
Svejedno, kupaonica je
napokon bila moja. Sav ponosan sam se popišao i oprao zube. Unutra sam bio
nekih 5 minuta. Ustvari sam se kod izlaska na tren pogledao njegovim očima i
osjećao sam se prljavo.
Možda sam trebao sjediti
na podu još bar nekih 30-tak minuta.
Za doručkom (light s puno
voća i mnoštvom ''drago mi je što smo se upoznali, ali ne razgovaram ni sam sa
sobom ujutro'' komunikacija, srećemo i novozelanđanku koja nam nudi opciju da
ostanemo sami u onoj velikoj sobi za četvoro i da Kimbo negdje odlazi. Naravno
da smo pristali. Gdje bi drugdje mogli naći tako šarmantan tuš.
Ipak smo kasnije s malo
tuge gledali našeg urednog sustanara kako vojnički slaže svoj kofer ubacujući u
njega i podosta nama nepoznatih tehničkih stvarčica. Možda ipak Južna Koreja....
Već pomalo nostalgično smo
se glasno (prednost kad pričaš Hrvatski) pitali gdje njega put dalje vodi i
koje ga avanture i u čijim kupaonicama čekaju.
Tri sata kasnije smo
saznali da ga je odveo do sobe za šestoro 5 metara dalje u istoj kući.
Ostatak boravka smo se
osjećali pomalo krivi zbog njegove deložacije.
Ali bar nisam više
razmišljao o teglama kao zgodnim mjestima za pišanje.
I dnevni Napulj nam se
sviđa. Likovi na tržnici zvuče kao da pjevaju, a ne pričaju. Samo im tuš fali. Ljudi
su nekako živahni i puni energije. Valjda one eksplozije kofeina u kratkim
žestokim kavama koje toliko obožavaju.
Ubrzo smo krenuli u lov na
gradski vidikovac. Do kojeg je, naravno vodilo puno, puno stepenica. Dodajmo da
je već ujutro jako vruće i da se vrlo brzo s nas počelo cijediti. Vrlo brzo smo
se i sjetili Carolinine priče i upozorenja da na taj vidikovac nikako ne idemo
u noćnim satima jer taj dio spada u opasnije dijelove grada. Na to su nas
podsjetili pogledi tek probuđenih skvotera,ako se tako može reći za ljude koji
spavaju u improviziranim šatorima na gradskim stepenicama.
Ekipa,hmm, jedna žena koja
nesmiljeno urla na svog psa nimalo se ne obazirući na nas, neki ćelavi tip s
ožiljkom koji nas je samo mutnjikavo drogirano gledao dok prolazimo, cura koja
nam se pomalo suludo smije i još dvoje, troje koji i dalje spavaju na tvrdim
stepenicama. Ne fotkam ih. Pametan dečko. Fotkam ih iz daljine za
dokumentaciju. Jebiga, za cijenu moje foto opreme bi mogli neko vrijeme i u
hotelu spavati, a to i nije tako loša motivacija.
Malo dalje nailazimo na
dio s nevjerojatnom količinom razbijenog stakla. Boce. Dole se spava, a ovdje
tulumari. Očito da u Napulju ne plaćaju za vraćene staklene boce.
Na samom vrhu nas dočekuje
veliki trg sa vjerojatno najneobičnijom tablom sa zabranom koju sam vidio. Naime,
na tabli je zabrana za igranje nogometa. Napulj.
Kasnije dole upoznajemo i
razlike u odnosu na Siciliju. A to saznanje plaćamo dugim čekanjem za Mijin
prelazak ceste. Tu, za razliku od otoka niže, uopće ne poštuju pješake u
prometu. Ustvari, ponekad mi se znalo učiniti da još malo ubrzaju kad te vide
da si se ohrabrio ispred njih prelaziti cestu. Divljaci. A tako se lijepo
smješkaju i pozdravljaju kad su na nogama. Dragi ljudi. Jasno, kad nisu u autu.
U neko doba kupujemo
domaće pripremljenu kombinaciju pršuta, sira i češnjaka u maslinovom ulju iz
nekog obiteljskog dućana. Dodali smo tome desert, vino i pivo i imamo priručni
ručak. I inače smo do sada naletjeli na puno obiteljskih dućana dok su veliki
supermarketi rijetkost. Neobičan kapitalizam.
More u ovom dijelu grada
je lijepo za gledanje, ali baš ne privlači za kupanje.
Puno je lijepih ljudi oko
nas. Žena i muškaraca. Valjda puno sunca. Čak smo naletjeli i na prekrasnu
policajku. Stvarno sam na tren poželio da me zaustavi zbog prebrzog hodanja po
pločniku. Onda se sjetim naših koje uglavnom izgledaju kao da su jučer došle iz
Donjeg Miholjca i .....
Tu je i tip koji levitira
na metar iznad zemlje, ali pritom baš i
ne privlači pažnju gomile ljudi koji prolaze. Kao da im punice svako jutro
levitiraju po kuhinji dok im slažu doručak ili dok usisavaju paučinu po
stropovima.
Ovdje u Napulju je uočljiv
otprilike kao gospođa koja prodaje pušleke ispod Dolca u Zagrebu.
Stvarno ne znam što bi tip
ovdje trebao napraviti da dobije par centi?
300 metara dalje vidimo
hrpu ljudi koji su nešto ili nekoga okružili. Logično, zavirili smo. Unutar
kruga zadivljenih ljudi bio je čovac koji se obukao u dječja kolica i sad se
krevelji i mrda sa odraslom glavom iznad namještenog lutke tijela od malog
dijeteta. I na taj prizor stalo preko 100 ljudi? Stvarno ne razumijem. Valjda
previše gledanja televizije.
Ručak i dnevno pijanstvo
na našem mini balkonu nam je začinio tip na drugom balkonu koji je mrtav hladan
stavio raširene novine na žice za sušenje veša i sad ih elegantno čita dok
stoji. I nitko od prolaznika ga ni ne pogleda. Valjda je to tu uobičajeno.
Predvečer smo izašli na
trgić sa strane i divili se liberalnosti talijanskog juga. Gomile mladih raznih
stilova i modnih izričaja se druži i cuga. U jednom trenu nam pogled privlači
dečko od cca 18 godina obučen u ženu dok agresivno nabada asfalt s petama od
bar 12-13 centimetara. Crna kratka kosa, tamnoput, preko 180 cm visok u tim
cipelicama u jako kratkoj minici i logično s obzirom na spol, jako našminkan u
trudu da to naglasi. Hoda zavodljivije od većine žena, ali nitko ne obraća
pažnju na njega. Na trgu bar stotinjak mladih u desetak raznih grupa i stilova,
ali nema provokacije i dobacivanja. Svi nastavljaju sa svojom zabavom.
Već zamišljam kako bi to
izgledalo u Zagrebu.
Par metara dalje na
stepenicama dva se dečka zaljubljeno grle, a 10 minuta kasnije vidimo i dvojicu
na jednom od najprometnijih trgova kako se ljube na klupici. Ono što povezuje
ove priče je opet nedostatak reakcije prolaznika.
Podsjećam sam sebe da se
nalazimo na jugu Italije, a teško je zamisliti katoličkije područje što nam
svakodnevno dokazuju i pogledi na gomile mini oltara u ulazima kuća i zgrada te
puno prekrasnih crkvi koje je nemoguće izbjeći.
Živi i pusti druge
živjeti.
Još jednom postajemo
svjesni u kakvoj zadrtoj pripizdini od države živimo.
Nastavak večernjeg lutanja
nas je odveo u noviji dio grada koji djeluje pitomije zbog nedostatka onih
zapuštenih sporednih uličica iz centra. I ovdje je jako živahno, i uglavnom bez
turista. Habla se samo talijanština.
Kao što nam je i običaj, u
jednom trenu smo spoznali da smo izgubljeni. Karta je kod mene, ali to nam baš
i ne pomaže jer je na njoj imenovana možda petina ulica, a i inače, moja
orijentacijska vještina i nije na najvišoj razini. Mrak samo što nije postao
pravi i sad bi se već nekako htjeli stvoriti u našem kvartu bez da prolazimo
kroz one šarmantne sporedne po putu do njega.
Pitamo simpatičnu gospođu
da nas locira na karti, ali to baš i ne završava dobro jer ona nakon punih 5
minuta pažljivog proučavanja crteža i slova nema pojma gdje je centar u odnosu
na nas! Samo autistično stoji s našom kartom u rukama i nešto mumlja.
U tri navrata ju pokušavam
omesti u proučavanju i mumljanju te spominjem poznati napuljski trg koji nam je
u blizini smještaja i tražim da nas samo usmjeri rukom, ali ona ni da trzne. I dalje
nastavlja zuriti u iscrtane oblike svog grada bez ikakve reakcije. Na tren
razmišljam da joj je jednostavno istrgnem iz ruku i da pobjegnemo u bilo kojem
smjeru, ali fino odgojeni Trnjanin u meni mi ne dozvoljava taj čin. A i nisam
imao pojma u kojem smjeru bi bježali, pa....
Stvarno ne znam.Možda
jezična barijera ili je žena jednostavno temeljita i ne pristaje na polovična
rješenja. Ili nije uzela ružičaste tabletice....
U međuvremenu me je Mia
počela uobičajeno taktično i nježno potezati te mi dosta jasno verbalno pokazivati da ne gubimo daljnje vrijeme jer
je sve mračnije i vjerojatno nas sve finiji puk čeka po putu do naše lokacije
(da,sve sam to isčitao iz njenog nervoznog trzaja koji je izvela na mojoj
lijevoj ruci - 9 godina prakse).
Već sam i sam počeo
nervozno trzati nogom kad se u gospođi nešto prelomilo i uputila nas je
mahnuvši rukom. Bez podpitanja i brzinom gladne vjeverice smo joj zahvalili i
pobjegli od nje.
Ne moram niti reći da je
pokazani smjer bio dijametralno suprotan od onog gdje bih ja krenuo. Stvoren
sam za indijanca.
Rupa. U oblaku. Gomila
ljudi. Hladno. Vezuv. Eto.
Stazice i torovi za
turiste.
Bili, vidjeli i probali
pojačati doživljaj, ali....
Ljudi šeću u krugu oko
rupe i to je to. Nekako obično. Bez Etna čarolije.
Iskreno, više čarolije smo
osjetili popodne dok smo šetali nekim sporednim uličicama i uz smrad pišoline
uživali u pogledu na razbijene boce i poneku dobro iskorištenu špricu s iglom.
Živahan grad.
Cik zore je. Malo nas je
strah.
Nismo sigurni da postoji
vlak iz Venecije koji bi nas na vrijeme odveo do Trsta i našeg busa za Zagreb
za koji smo platili povratne karte. Jako
loše iskustvo s povezanošću ta dva grada s početka putovanja nam ne pomaže u
smanjivanju brige.
Na internetu postoji čak
dva vlaka koji bi nas trebali dofurati na vrijeme.
Na internetu ne postoji
niti jedan vlak koji bi nas dofurao na vrijeme. Različite web stranice. Jebiga.
Nadamo se da će ovaj vlak
iz Napulja doći po rasporedu u Veneciju.
I da će ona stranica s dva
vlaka biti ispravna. Nadamo se.
Vlak ultra moderan. Juri oko
250 na sat i vrlo brzo shvaćamo da je točan ko urica. U Veneciju bi trebali
stići nešto iza 12h, a po onoj optimističnijoj stranici imamo potrebne vlakove
u 12 53 i 13 53h. Bus iz Trsta koji moramo uloviti za Zg nam ide od 17h, tako
da stignemo s bilo kojim od ta dva.
Problem je što nismo
sigurni da li ti vlakovi stvarno postoje i idu, a to ćemo moći saznati tek kad
dođemo u vodeni grad i pogledamo službenu tablu.
A njih sam se počeo
bojati.
U vlaku osim brzine na
monitorima vidimo prognozu vremena i temperature u gradovima u koje dolazimo.
Također vidimo i linije za druge gradove koje se nude iz tih mjesta. To znači
da ćemo još i u vlaku vidjeti postoji li te linije za Trst. Strepimo.
Dolazimo. Nema Triesta na
popisu poveznica. Ne osjećamo se baš dobro.
Silazimo s vlaka i ulazimo
u tunel. Zgrčeni smo. Monitori dolazaka i odlazaka se vide iz daljine.
Približavamo im se. Mia se ne usudi gledati u njih.
Pogledam. Ima!!! Jeeee!!
Točno po programu. Jedan
za 40 minuta, a drugi još sat kasnije. Ozareni ko' nogometaši Dinama u
narodnjačkom klubu odjednom puni energije jurimo negdje kupiti karte. Još malo
pa smo doma!
Napokon se opuštamo u
glavama.
Ta opuštenost malo popušta
dok gledamo redinu na blagajni za karte. Četiri šaltera rade, ali kolona je do izvan velike
prostorije. Stajem u njega dok Mia ostaje po strani sa stvarima. Nema veze, dosta
je šaltera, brzo će to, a u najgoroj varijanti ići ćemo onim koji ide sat
kasnije.
15 minuta kasnije pomaknuo
sam se dobar metar. Još 40 takvih do prve blagajne. Odjednom mi i onaj kasniji
vlak nije takva ziherica. Više nisam nimalo opušten.
Vidim da neki ljudi
umjesto da čekaju u redu kupuju karte na dva automata koji primaju kartice.
Hmm. Hoću li ja znati
koristiti taj automat? Imam li još uvijek dovoljno novaca na kartici za te
dvije karte? ako je kupovina tako jednostavna zašto tamo u redu stoje tri
osobe, a na šalterimo njih jedno 70? Ako odem i ne uspijem izgubiti ću red. Da
Mia stane umjesto mene u red? Ali kako će se ugužvati sa svim našim stvarima?
Jebem ti previše stvari koje nosimo na put!
Ma ko' ga jebe! Silovito
poput Conana kad izljeće pred barbare ja izlazim pred automate nadajući se da
će ta velika konzerva prepoznati i cijeniti moju odlučnost. Treći sam na redu.
Izvadio sam karticu i zurim u nju kao da će mi šapnuti koliko je još novaca na
njoj. Ipak ništa ne kaže. Po mojoj procjeni bi trebalo biti taman dovoljno za
te dvije karte, ali nikada se ne zna koliku ti proviziju capnu u stranim
zemljama i bankomatima. Valjda imamo sreće.
Na redu sam. Prebacujem se
na engleski. Imamo još 20 minuta do prvog. Pionirski slijedim sve upute.
Upisujem sve traženo i ubacim karticu. Pri kraju sam. Upisao sam svoje brojkice
i čekam da mašina pljune dragocjene papiriće koji nas vode doma. Čekam. Zašto
to toliko traje?
Odjednom, konzerva me
izbacuje iz menija bez isprintanih karata! Lud sam!
Je li mi uzela novce, a u
pitanju je neka greška i nisam ništa kupio!? Da probam ponovno? Ali ako su mi
uzeli lovu onda ziher nemam dovoljno za nove karte. Jebem im mater!
Postaje mi jasno zašto ova
gomila ljudi radije jehovski stoji u redu umjesto ulaska u dvoboje s ovim
mašinama. Jebem im mater! Mislim konzervama.
Nemam previše opcija jer
se red još povećao. Pokušavam ponovno.
Upisujem sve isto ubrzanim
tempom. Ubacujem karticu i odjednom stroj zapišti s porukom '' kupili ste
karte'' i isprintava ih! Jesss! Spašeni smo!
Majstor sam!
Imamo još 11 minuta do
polaska vlaka. Presretan jurim do Mije usput prezirno pobjednički
pregledavajući raju koja i dalje gubitnički stoji i sizifovski čeka na svoj
red. ''Papci'', mentalno im dobacim dok jurimo do monitora gdje ćemo vidjeti s
kojeg perona polazimo za 9 minuta.
Na tabli piše i Trieste i
12 53, ali oznaka perona je još prazna. Neobično.
Stojimo zamrznuti u tunelu
i ne znamo gdje da krenemo. Samo da se jebeno dokopamo tog prokletog vlaka! Još
7 minuta. Panikica stiže. Čekamo.
Odjednom se na monitoru za
naš vlak nešto promijeni. Ali nije napisan broj perona nego natpis ''cancellazione''.
Ne znam talijanski, ali
nekako mi liči na ''canceled'' što bi značilo otkazano, a to nikako nije moguće
jer sam prije cca 8 minuta pobijedio konzervu i kupio karte za taj isti vlak, a
ovo je ozbiljna kompanija, Trenitalia! Nije to nekakav sumnjivi autobusni
prijevoznik koji vozi od Tuhlja do Desinića nego nacionalna kompanija koja ima na
stotine linija i modernih vlakova!
Sigurno je neka greška jer
mi moramo stići u Trst na vrijeme! Hoću doma!
Isti natpis se pojavio na
još tri vlaka. Obliva me hladan znoj. Okolo je kaos. Nemoguće je doći do nekog
službenog na informacijama. Doslovno hvatam za ruku u prolazu nekog vozača ili
konduktera ili možda tipa koji se samo pali na nošenje uniformi. Sa smješkom mi
kaže da je upravo počeo štrajk. Jebem im mater talijansku! Nisu li ga mogli započeti
pola sata kasnije!
Pitam za kasniji vlak, ali
on se i dalje smije te odmahuje glavom. Nema danas vlakova za Trst-štrajk. Ludi
smo! Mi moramo od tuda! Možda ipak neki bus. Jurimo izvan stanice. Okolo svi
trče ko' muhe bez glave. Svugdje gužva i nervoza.
Neki tip vani nas upučuje
800 metara desno. Doslovno trčimo s tim koferima i ruksacima. Znoj se sada već
cijedi s mene. Jebem ti višak stvari!
Tu postoji ured za
lokalne, a preko puta za dulje autobusne linije. Razdvajamo se. Kod mene za
lokalne naravno ništa. Idem prema Miji. I ona je izašla i kaže mi da ju je
frajer na blagajni, kad ga je pitala za bus do 150 km udaljenog grada pogledao
kao da ga je pitala za termin putovanja na mjesec! Nema nikakvog busa. Naravno
da nema!
Vani nam prilazi neki
čovjek i obraća nam se na engleskom. I on treba hitno do tamo. Filipinac koji
živi u Italiji. Pošto tečno priča talijanski ima potpunije informacije. Neki
policajac mu je rekao da će neki privatni bus za Trst kretati od tuda za nekih
pola sata od 13 45h. Odlučimo mu vjerovati jer djeluje vrlo sigurno i pouzdano.
A i nije da imamo previše izbora. Love za taksi kao na početku više nemam.
Čekamo.
Zurimo u svako vozilo koje
i imalo podsjeća na bilo koju vrstu autobusa. Mia je u međuvremenu otišla na
željeznički pogledati za onaj vlak u 13 53h, ali naravno da se vratila s
informacijom da je i on otkazan zbog štrajka.
Čekamo.
Odjednom 5-6 ljudi s
torbama protrči pored nas. Mia pojuri za njima da vidi da li je možda u pitanju
naš mitski prijevoz. Svi okolo jurcaju. Cijelo vrijeme gledam prema Miji.
Odjednom počne nešto vikati i mahati da dođemo do nje. Zovnem Joaoa i opet
trčim kao lud tegleći obje torbe i ruksake. Tamo je bus koji stvarno ide za
Trst! Onaj privatni koji čekamo i koji kreće od 13 45h. Jeee! Stići ćemo na
vrijeme!
Ljudi polako ulaze unutra.
Čekamo u redu.
'' How much for two
tickets to Trieste? '' pitam ga sav sretan na svom ruskom engleskom. '' I can't
sell you the tickets. They only can be purchased over the internet '' odgovara
on na svom talijanskom engleskom.
Ne mogu vjerovati! Nagovaram
lika još dvije minute pokazujući razinu očaja i želje da se nađemo u tom vozilu,
ali ništa. I dalje možemo kupiti karte preko interneta koji nam je trenutačno
nedostupan u tih 10 minuta jer je moja draga potrošila zadnje kune na poziv
svojoj mami da ju pita kakvo je vrijeme u Zg-u ili ih možemo kupiti u
poslovnici preko puta koja naravno ne radi jer je nedjelja, ali vjerojatno ne
bi radila ni da je ponedjeljak jer je ovo jebena Italija!
S vozačem pokušava i Joao,
ali dobiva iste odgovore. Ni on ne može do interneta u ovih par minuta jer ima
svježe napukli displej na mobu i ograničeno funkcioniranje kao posljedicu pada.
Ludilo. Bus je tu, a mi ne
možemo u njega. I dalje žicamo. Sada nas
je tu 5-6 koji želimo ući a nismo u mogućnosti kupiti karte. Molimo vozača da
kupi karte na internetu umjesto nas jer u rukama ima tablet gdje provjerava
kupljene karte i da mu mi damo keš, ali on neće. Pitamo i neku ženu koja je
upravo kupila sebi kartu na mobu da učini isto i za nas, ali ona nas hladno
ignorira ulazeći u bus. Odvratna bezosjećajna gadura!
Bus zatvara vrata a mi
nemoćni stojimo i zurimo u njega. Odjednom sam jako umoran i prazan. Stojim i
zurim u prazno. Torbe su pobacane oko mene.
Odjednom Joao počne vikati
da je vidio drugi autobus za obećani grad. Sad već stoji 500 metara dalje.
Nisam siguran da li stoji na semaforu ili na stanici. Nisam ni siguran kako
filipinac može znati da je to baš bus do tamo.
Opet natovareni jurimo do
tamo. Prestignem Joaoa spreman stati pred vozilo da ne krene. Pretrčim cestu i
nitko me ne zgazi. Fali mi zraka zbog tereta i sprinta, ali snagu mi daje
adrenalin zbog straha da će krenuti bez nas. Na semaforu je crveno. Vidim da je
vozač vani sa strane i ubacuje torbe. Tu sam. Zadihano pitam neku ženu koja
djeluje službeno da li bus ide za Trst, a ona mi nešto nedefinirano odgovara na
talijanskom što mi i ne pomaže baš previše. Dolazi i naš filipinac i pokazuje
mi glavom da samo uđemo u bus bez pitanja, ali ipak odustaje kad se žena okrene
prema njemu. Krene razgovarati s njom. Poslije minute nam kaže da je to
privatni autobus koji vraća u Trst školsku djecu s izleta u Veneciju. Uopće ne
prodaju karte i rade za grad i razna društva. Nažalost, ne mogu nas povesti.
I Mia i ja se uključujemo
u moljenje na engleskom. Doslovno sam na koljenima. Njeno nepoznavanje jezika
kojim pričamo joj uopće ne smeta da nas razumije. Očaj ima internacionalno
značenje. To moljakanje traje jedno 3-4 minute. Na kraju nam Joao kaže da će
nas povesti. Ne možemo kupiti karte, ali se možemo voziti s njima!
Jednostavno ne možemo
vjerovati! Brzo ulazimo unutra i sjedamo. Potpuno sam mokar. Što od trčanja,
što od stresa. Šutimo i gledamo ispred sebe. Svi smo minimalizirali pokrete u
strahu da se opet nešto ne promjeni. Da nas netko odluči izbaciti. Ili da se
bus pokvari, ili....
Danas nam nije dan za
izazivanje sudbine. Danas nikako.
Mi bi doma.