Tako blizu, a tako lijepo! Durmitor, Crna Gora

Po komadić Bosne i Crne Gore 2014

Rafting Foča i planinarenje Durmitor

Astor Piazzolla je zasvirao, ali nije me probudio. 04 15h je ujutro.

Taj milozvučno-nemilosrdan zvuk s namještenog mobitela mi je samo naznačio da je vrijeme da se prestanem prevrtati i iskobeljam iz kreveta.

Kroz otvoreni prozor još se osjećala noćna svježina, a Mia je kraj mene počela nevoljko davati znakove života.

Jutarnje nesigurnih udova poput tek okoćenog laneta doteturao sam do dnevne sobe i počeo proces buđenja Tome. Faza jedan.

Mia će nastaviti dodatnim riječima podrške, a miris kave u fazi tri će ga donekle otrijezniti od sna i par deci vina viška od sinoć.

Spavao je kod nas jer nije baš jutarnja osoba, a pošto ovaj put putuje na par dana s nama, radije smo odabrali ovu opciju nego da ga u 5 ujutro tražimo po gradu. Ponekad nije najpouzdaniji suputnik.

U mamurnoj tišini obavili smo zadnje pripreme pred polazak. Nikome u ovo doba nije baš do priče.

Krenuli smo na rafting rijekom Tarom i Drinom, a poslije na planinarenje po Durmitoru u Crnoj Gori.

Već smo bili poprilično budni dok smo pričajući i tamaneći hranu usput promašili izlaz s autoceste za Banja Luku. Preciznije, ja sam ga elegantno prošao u potpunom ignoriranju jer sam u svojoj glavi iz nekog razloga imao izlaz na Gradišci, a ne na Okučanima gdje je lijepo bila označena ta ista Banja Luka.

Još nesvjestan toga, pri plaćanju cestarine opušteno sam pitao tipa u kućici gdje da skrenem za granicu jer nisam vidio nikakve oznake tog tipa, a on mi jednako opušteno odgovorio da sam trebao izaći 16 km ranije.

Sranje, konju jedan, u glavi si kažem ja i već razmišljam da li da krenem u samokažnjavanje lupanjem čela po šajbi ili da počnem vikati na suputnike da ne paze dovoljno, kad mi simpatični čovo iz kutije izgovori da slobodno odem u rikverc, okrenem se u suprotnom pravcu i izađem na pravom izlazu. Samo sam ga u tišini pogledao i na brzinu zahvalio dok mi je vraćao karticu i lovu.

Iza mene naravno nema nikoga pa uspijevam u prekršaju. Dok sam vozio nazad prema Okučanima nijemo sam uvjeravao samog sebe da sam sposoban vozač i da je ovo bio samo trenutak dekoncentracije koji se sigurno neće ponoviti. Ili trenutak nepažnje mojih suputnika, naravno.

Granicu smo prošli bez problema i pošto smo u Bosni, vrijeme je bilo da počne kiša. Jasno. Naš prolazak kroz ove krajeve obavezno vuče tu padalinu što i nije toliko loše jer onda baš i nema murije po cestama, a zna se da oni baš obožavaju zaustavljati strance i naplaćivati svoje namete.

Prva stanica bila nam je Jajce. Htjeli smo ga pogledati i prošle godine dok smo prolazili ovuda, ali kao što rekoh, padala je kišurina pa nismo. Ovaj puta smo se spremali za planinu pa imamo i kabanice te smo sparkirali i poput tri prezervativa u voćnim okusima krenuli u šetnju gradićem.

Vidi se da je grad turistički orijentiran. Obavezna naplata parkinga, pokoji štand s rekvizitima koji na neki način daju do znanja da smo bili baš tu i dosta restorančića i čevabđinica s baš bosanskim jelima. Svidio mi se orginalan natpis na jednoj buregđijskoj radnji. Pisalo je: ''To je taj''

Kupujemo baš taj burek i malo dalje jedne skoro baš te ćevape da i to probamo. Sve fino i poprilično povoljno. Pogotovo veliki ćevapi za 16 kuna. Tko ne bi volio Bosnu.

Pogledali smo i vodopad te se kao najveći turisti i poslikali ispred njega pa smo se turistički zadovoljni mogli sretno ukrcati natrag u naš autić za nastavak puta.

Cesta je bila mokra i vrlo zavojita pa sam vozio polako. Grijanje je bilo upaljeno jer nam je očito trebalo dok je kiša i dalje širila svoje hladne valove.

Da je oprez definitivno potreban potvrdio nam je prizor auta koji se svježe zabio u ogradu, ali već su imali pomagaće i promatrače pa smo nastavili dalje.

U jednom trenu smo stali za kupovinu meda od čovjeka kraj ceste. Ustvari smo baš u tom dijelu vidjeli dosta košnica i ponekog prodavača sa strane. Očito da je ovdje pčelarstvo popularno i pomaže u popunjavanju obiteljskog budžeta. Med je poslije kratkog cjenkanja bio za 40 kuna po teglici i nakon te kupovine osjetio sam se kao izvanredan pregovarač i tip kojeg bi lagano mogli slati po južnoj americi da pregovara s otmičarima, ali danas sam nekako uvjeren da bi moja majka taj isti med dobila za ne više od 27 kuna po istoj. Ona bi i marokance dotjerala do gubitka.

Stali smo i u Travniku. Naravno. Tako je još davno Mia odlučila. Navodno je to grad kojeg samo zemljopisni položaj odvaja od Firence ili recimo Dubrovnika. Bio sam malo skeptičan, ali sam poslušno sparkao i u njemu. Kiša je i dalje padala.

To nam je sigurno i pokvarilo dojam. Jedna od ljepota Firence je u tome da je tamo i kiša rijetka. Za razliku od Travnika. Gdje je očito glavni adut.

U gradu je rodna kuća Ive Andrića, jedna zgodna tvrđava s mnoštvom informacija u njoj i nijedna naznaka da je tu rođen Ćiro Blažević. Valjda čekaju da ostari.

Na tvrđavi podosta stranaca, a pod njima mislim uglavnom na tete u hidžabima u pratnji brkatih muškaraca.

S tugom i u posvemašnoj tišini punoj poštovanja oprostili smo se od tog preslatkog gradića i nastavili dalje.

U daljnjoj vožnji Mia i Tomo su povremeno drijemali uspavani toplinom u autu i ritmičnim zvukom brisača dok sam ja robotski brojao zavoje.

U praćenju puta do Sarajeva nismo imali problema, ali sljedeći putokaz to postaje. Naime, nigdje putokaza za misterioznu Foču ili nekog bližeg srodnika. Inače smo u prošlim godinama proputovali autom kroz Tursku, Bugarsku, Albaniju, Grčku, Makedoniju, Srbiju i Bosnu, ali naravno da nemamo gps. To bi nam previše olakšalo stvari. I tako mi koristimo kartu, zdrav razum i naravno najviše jezik i ručnu gestikulaciju kod ispitivanja uz cestu kad nam prve dvije navedene kategorije ne pomognu. A to je često.

Uglavnom, problem je očito nastao u izlasku s jedine autoceste kojom smo se u Bosni vozili (50-tak km). Postoje tri izlaza u zoni Sarajeva i ispravan put prema Foči nudi jedan od prva dva, ali upravo ta dva su bili zatvoreni zbog radova, tako da smo morali izaći na treći i to nam je malo zakompliciralo situaciju. Znači, morali smo se služiti trećom navedenom kategorijom kod saznavanja puta, tj. stati i ispitivati. Zbog određene nesigurnosti kod ispitanika, tu tehniku smo u tom specifičnom slučaju morali primjenjivati u nekoliko navrata, ili preciznije stali smo tri puta da bi dobili točnu uputu. U tim trenucima, ta Foča je kod nas dobila prefiks misteriozna. U trenutku kad smo je stvarno vidjeli napisanu na tabli iz svo troje je spontano izletio uzdah olakšanja.

Cesta prema tamo je uskoro postala uža i zavojitija s ponešto uspona, ali srećom bez previše prometa. Par kilometara prije samog grada opet smo koristili onu treću kategoriju kod snalaženja jer nam je sad novi putokaz bio kamp uz Drinu gdje smo dogovorili smještaj i rafting.

Pokazana cesta uskoro je postala još uža i s desne strane je bila provalija od kojih 70-80 metara dubine. Ako ste na tren pomislili da zaštitna ograda koja bi nas zaustavila u slučaju nesreće  postoji, razmislite opet.

Upravo su se te činjenice o uskoj i opasnoj cesti kojom smo se vozili najviše ticale našeg prijatelja Tome koji se u sličnim sitacijama uglavnom počinje ponašati poput prosječnog narkomana koji se skida s heroina i prvi mu je dan. Prevedeno, u tom trenu je naš dragi suputnik počeo s podrhtavanjem, stiskanjem navlake sjedala, ukočenim gledanjem u prazno i apsolutnom tišinom. Kao i obično, pokušali smo ga utješiti smirujućim riječima, ali...sjetite se usporedbe s narkomanom.

Ono što je bilo nevjerojatno je to da je ta uska cestica najbliži put koji spaja taj dio Crne gore sa Sarajevom i tuda recimo vozi autobus koji povezuje Podgoricu i glavni grad Bosne. Naravno da smo par kilometara dalje naletili na jedan takav bus, ali nisam gledao od kuda je jer sam bio previše zauzet zbrajanjem centimetara koji dijele moj prednji desni kotač od provalije i sportskog proklizavanja do Drine 100-tinjak metara niže. Bus je samo opušteno prošao.

Boju Tominog lica u tom trenu neću ni pokušavati opisati. Reći ću samo Michael iz '' Noći vještica''

Malo kasnije smo naišli i na sedam krava kako soliraju u šetnji cestom i nekoliko vozila iza njih koji su ih raznim tehnikama pokušavali nagovoriti da se malo pomaknu. Nevjerojatno, ali trubljenje je najviše pomagalo.

Ono što me na tom putiću u jednom trenu nasmijalo je bio znak koji označava uskoro sužavanje ceste. Pomislio sam da će od tuda vjerojatno moći voziti samo motori i bicikli ako se ova postojeća još suzi.

Nakon nekih 20-tak kilometara tog veselja došli smo i do našeg kampa. Sretni ili čak i oduševljeni, rekao bih sada. Život je lijep. I opet naš.

Čak više ni kiša nije padala i nekako je postalo toplije.

Dvorište od kampa je bilo veliko i u njemu se prostrlo nekih 20-tak bungalova i veći zajednički dio sa stolovima te šankom i prostor s tuševima s wc-ima.

Gazdarica kampa nam je odmah prišla i pokazala se vrlo neformalnom i opuštenom.

Uslijedilo je  pitanje smještaja i žena nas je pitala kako ćemo odvojeno.

Tko s kim, no Mia je htjela da smo ipak svo troje smješteni skupa jer eto puno pričamo međusobno, a tako i prije spavanja, pa..... Žena nas je i dalje relativno suptilno nagovarala na odvojeno, kao vi ste muž i žena a on prijatelj, pa....no Mia je i dalje forsirala zajedništvo.

Nas dvojica, ako se pitate, smo kao dva sporedna glumca iz nijemog filma jednostavno u tišini stajali sa strane i puštali da se stvari odluče bez nas.

Žena, a i svi prisutni su nas u tom trenu već počeli čudno gledati i zamišljati kombinacije jer jug ove zemlje baš i nije poznat po liberalnosti, ali moja draga je tvrdoglavo ustrajala na svome (da,da, papak sam).

Gazdarica je na kraju odustala od nagovaranja jer smo mi ipak gosti koji plaćaju i pozvala je svog čovjeka za prljave poslove (naš interni naziv za njega) da nam pokaže smještaj. On nas je po naredbi odveo do jednog bungalova i otvorio ga kako bi ga pokazao.

U trenu otvaranja tih vratašca svi smo kolektivno shvatili zašto nas je gazdarica nagovarala da budemo odvojeno.

Naime, bungalov je ustvari pola metra poda i zajednički krevet za dvoje, ili u našem slučaju, za troje. Sad sam i ja počeo zamišljati potencijalne rasporede spavanja i nekako mi se niti jedna varijanta nije svidjela.

Silovito odbacujući ulogu glumca u nijemom filmu, okrenuo sam se čovjeku za prljave poslove i izgovorio rečenicu koja nam je, siguran sam, u tom trenu svima bila u glavi- ''Mi bi ipak spavali odvojeno'' On je bio malo zbunjen mojim zahtjevom, ali objašnjavam mu da nam je njegova nadređena maloprije upravo tu opciju nudila kao da se nije nalazio dva metra od nje kad je to izgovarala.

Ide on svejedno provjeriti s njom i vraća se sa zelenim svijetlom. Dobivamo razdvojene bungalove. Život je opet lijep.

U sljedećih 45 sekundi smo se raspakirali i smjestili  u jednostavne bungalove i krenuli prošetati dolje do rijeke. Drina nas je svojim zelenilom i kristalnom čistoćom oduševila. Njena ledenost nešto manje.

Kisik koji se dilao u ovim krajevima dodavao je dodatnu dimenziju ljepote.

Sam kamp je bio otprilike onakav kao što smo i očekivali s lijepim prirodnim okruženjem, a okolo kilometrima nije bilo ničega osim ponekog drugog kampa dalje putem.

Miju kontrolfrikušu jedino je smetalo što joj gazdarica nije mogla reći točno vrijeme polaska na rafting sutra ujutro. Na njen upit, vrlo opušteno joj je odgovorila da krećemo kad se svi probude, popiju kavicu, doručkuju i srede. Polako, bez žurbe.

Užasavajuće rečenice za svakog poštenog planera.

Moja supruga voli točno definirati stvari.

Vratili smo se gore do bungalovčića i prostrli ručnike za piknik-večeru koju smo ponijeli iz Zagreba i krenuli pijuckati vino, ali smo se poprilično požurili u tom procesu jer su nas vrlo brzo napali pregladni seljački komarci koje očito baš i nije previše smetao zaštitni sprej kojim smo se pošpricali.

Lijepo da nekom za stvarno fale ljudi.

Opet ga nema!. Nevjerojatno! Možda smo ga ipak trebali ugurati pod noge.

Ono što je dodatno zbunjujuće je pogled na sat koji nam govori da je 7 ujutro, a on može biti budan u to doba jedino ako nije legao. A je legao. Fakat čudno. Gladni medo? Hmm...

Nema ga ni u bungalovu a ni u sanitarnom dijelu. Fascinantno je da ga i ovdje usred ničega imamo problema locirati.

Makar, vjerojatno bi bilo preciznije napomenuti da je moj interes vezan uz njegovo pronalaženje naglo splasnuo kad nismo našli tragove borbe i krvi u njegovom bungalovu. Velik je dečko.

U što moja supruga kontrolfrikuša ne vjeruje pa ga traži dok se ja bavim jutarnjom higijenom.

Kako se nitko od njih dvoje nije pojavio ni 20-tak minuta kasnije, odlučio sam i ja krenuti prema gore te sasvim logično, prateći miris kave koji oboje magnetski privlači, brzo sam ih pronašao. Sjedili su za stolom s nekim djedicom.

Naš prijatelj iz milja zvan socijalna životinja si je u cik zore našao frenda, a zajednička poveznica usprkos ogromnoj razlici u godinama su im očito bili kava i cigarete. Tipično. Sjeo sam i ja te sam se uključio u priču.

O Titu, naravno.

Djedica je obožavatelj lika i dijela, a Tomo i ja se u solidnom postotku slažemo s njim te smo se s veseljem prisjećali djetinjstva u socijalizmu.

Uskoro je izašla i djedova šogorica te smo od nje dobili obilazak polja uz priče o divljim svinjama i medvjedima koje po noći lunjaju u blizini. Naravno.

U tom trenu se Mia prisjetila nekakvog režanja koje je čula dok smo nas dvoje solo po noći silazili do rijeke da ja provjerim za eventualnu poneku noćnu fotku. Recimo da to prisjećanje uz ove nove informacije o noćnim lutačima i nisu baš previše pomogle Mijnom osjećaju sigurnosti.

Uskoro smo se oprostili od novih poznanika pa su se Tomo i Mia zaputili  na službenu kavu u kampu, a ja ću im se priključiti za 15-tak minuta nakon nekog neuspješnog fotografiranja cvijeća.

Ujutro je za razliku od sinoć taj prostor bio vrlo živahan. Podosta ljudova jutarnjeg izgleda se motalo uz kavu i klopu.

Kao što je uobičajeno uz prisutnost novih nam ljudi, bavili smo se i rekreativnom analizom karaktera i izgleda. Svi oko nas su bili potencijalne žrtve divljenja ili izrugivanja.

Čim sam im se pridružio za stolom tiho su me upoznali s Monikom koja je sjedila 5 metara dalje za šankom. Sunčane koje prekrivaju pola lica, filmski napućene usne i arogantno-prezriva mimika koja svima koji je se usude pogledati daje do znanja da su niža bića. Tako skrivena pomalo podsjeća na Monicu Belluci. Nažalost ta sličnost prestaje od brade na dolje što i Mia može posvjedočiti jer ju je navečer slučajno vidjela golu. Jebiga, desi se po kampovima noću.

Malo dalje za stolom je sjedio jedan par 30-tih godina u kojoj smo djevojku prozvali Amelie jer je bilo nešto prpošno u njenom licu. Neka živost koja izvire iz nje mirne i povučene. Kao da unutar sebe vodi neku internu borbu. Njen dečko još nije ničim zaslužio zaraditi nadimak. Konobar lokalac koji je posluživao u tom prostoru je bio, pa ajmo reći čudan. Pokreti su mu bili ukočeni. Nije baš koristio vrat nego se okretao cijelim tijelom. Kao nekakav tek probuđeni zombi. Oči zbunjene i nepredvidljive. Kao da je noćas žestoko tulumario i ustao s mučnim mamurlukom i glavoboljom. Kasnije smo shvatili da je takav stalno. Vjerojatno mala sredina, manji izbor, geni....opet jebiga.

Blizu Monike za šankom su sjedili nekakvi ruralni tipovi. Prva misao je bila film '' Oslobođenje '' što znači vrlo loša misao. Svi muškarci koji su gledali taj klasik pamte ga po vrlo životopisnim scenama.

Njih pet je djelovalo kao da su tu doma. Jug Bosne i sjever Crne Gore. Nisam siguran što mi je zvučalo gore. Tako ih gledajući, nadali smo se dvjema stvarima. Jedna je da nam to nisu skiperi, a druga da nećemo završiti s njima u čamcu.

Nakon kavice i klope usljedilo je biranje opreme za raftanje i zadnje pripreme. Brzo smo shvatili da su ona petorica smješteni u bungalovu baš kraj nas. Izletili su u jednom trenu kao teletabisi i počeli se šaliti na svoj račun. Mia ih je fotkala njihovim mobitelom i krenula je priča. Bosanci. Sarajevo i Kiseljak. Naravno da je ispalo da su ustvari iznimno simpatični i dragi..

Ah, te predrasude.

Brzo smo krenuli i sa smještanjem u kombi koji je otprilike mojih godina i u upoznavanje s skiperom koji je duplo mlađi. Ima 20 i tipično skipersko samopouzdanje. Drugim riječima, teško je podnošljiv. 

Zatim smo se svi zajedno veselili u suludoj vožnji prema neslužbenoj granici, pa još luđoj po makadamu uz rijeku do polazišne točke 16 km u C. Gori. Ne moram ni reći da je Tomo tokom cijele te  vožnje izgledao zdravo opet ko' Michael, ali ovaj put Jackson u zadnjih par mjeseci života.

Poslije još nekih priprema uz samu Taru napokon smo se ubacili u raftove i to ne s duhovitim bosancima nego smo nažalost dobili ipak mirniju Hrvatsko-Slovensku kombinaciju. Hrvatski dio je bio simpatičan, ali slovenci su se uglavnom cijelo vrijeme samo interno pogledavali i neutralno smješkali. Kao da su se osjećali kao stranci u našoj maloj Jugoslaviji.

Sam rafting je bio uobičajeno prekrasan. Sjećam se da me je davno jedan prijatelj poslije mog prvog raftinga pitao kako mi je bilo. '' Genijalno! '' odgovorio sam sav oduševljen. '' Zašto, što ste radili? '' pitao me je dalje. Stao sam, na tren razmislio te i sam zbunjen,rekao: '' Pa ustvari smo se samo satima spuštali niz rijeku ''

To je ustvari priča o raftingu. Čovjek jednostavno provede par sati na rijeci dok je uokolo uglavnom samo meditativna priroda, povremeno se smoči u ledenoj vodi, povremeno osjeti nalet adrenalina dok pada ili dok ga prelijeva ista ta hladna voda, povremeno komunicira sa sudruzima ili prijateljima s kojima dijeli prostor taj dan i povremeno ima nesreću da mu je mlađahni skiper verbalni nećak Indiane Jonesa i ne može se par sati pobjeći od njega na dalje od tri metra. Takav dan.

Prošlo je 23h. Mia se grčevito drži za moju desnu i Tominu lijevu ruku dok se u apsolutnom mraku kroz šumu penjemo prema gore. Gazimo po blatu koje ustvari ne vidimo. Blaga mjesečina nam samo ocrtava konture puta kojim posrćemo. Svaki stvarni i imaginarni šum izazivaju u Miji nekontrolirano stiskanje šake i tihi poluvrisak.

Uz nju takvu drhtavu osjećam se moćno poput Ramba koji ulazi u selo puno sjevernjačkih vijetnamaca. Osim dijela u kojem sam ja trenutno naoružan samo ključevima od auta i boljim vokabularom od legendarnog lika.

Dok teturamo razmišljam da li su mi narodnjački tipovi iz kampa gdje sam ostavio auto probušili gume. Moja supruga razmišlja o divljim svinjama i medvjedu koji će nas odvojeno ili čak zajedničkim snagama svaki čas napasti i rastrgati do neprepoznatljivosti, a Tomo vjerojatno o prvom svjetlijem mjestu gdje će moći stati i zapaliti sljedeću cigaretu. Ili o povijesnim činjenicama iz drugog svjetskog rata.

Dolje uz rijeku čujemo glasove novih prijatelja bosanaca uz koje smo proveli zadnjih 6-7 sati.

Kliknuli smo i krenuli u priču s njima još prije ulaska u raftova, a nastavili smo druženje i u pauzi raftinga fotkanjem i pivom. Uz mrgodne poglede mlađahnog skipera Indiane tu pauzu smo proveli s njima, a ne kako se pristoji uz ekipu sa svog plovila i omiljenog nam vođu koji nastavlja darežljivo dijeliti priče o svojim pustolovinama.

Kad smo se svi skupa vratili u kamp rekli su nam da su pronašli mjesto uz Drinu i da će tamo raditi roštilj na koji nas naravno zovu. Imaju svega previše, i cuge i mesa i da samo dođemo. I tako....

Zbog prethodne najave gazdama kampa morali smo ručati tu nakon spuštanja, ali smo momcima iz Kiseljaka rekli da ćemo svakako kasnije svratiti do njih.

I tako smo se, nakon solidnog ručka uz ponešto komunikacije s Amelie i njezinog bezimenog dečka pješice zaputili prema tom roštilju. Krenuli smo na nožni pogon jer sam ja malo odlučio obući metaforičke dugačke hlače i odglumiti muškarca. Mia i tihi Tomo su apelirali na auto, ali moja želja za radom na asketizmu, a i radi boljeg apetita je bila odlučujući faktor.

I tako smo hodali.

Bar neko vrijeme jer je nakon nekih 45 minuta, na moju veliku žalost i blago poniženje, ta hodačka misija doživjela fijasko koji se očitovao u vidu neuspjelog pronalaska točne lokacije te je takva rezultirala salvom Mijinih uvreda na moj i račun mojih predaka. Jebiga.

Tako da smo se pokunjeno vratili taj cijeli put do kampa po auto i ponovo krenuli istim u potragu za tim tajnim puteljkom do plaže. Naravno da je skretanje do plaže bilo otprilike 100 metara od mjesta gdje smo odustali i poraženo otpješačili nazad. Murphy.

No, samo druženje uz rijeku je sve nadoknadilo jer je bilo odlično. Ambijent logorske vatre na plaži okruženom šumom i rijekom koja teče metar dalje je bio nevjerojatno ugodan. Posjedali smo na improvizirane stolce i prionuli na  upoznavanje.

Oni su već davno pojeli što su ispekli, ali odmah su obnovili vatru i bacili još klope na nju.. Lepinje, meso, gljive, cuga... ma genijalno i fascinantno gostoljubivo....strašni su....

Scena gdje se petorica odraslih muškaraca u raznim godištima nevjerojatno srdačno i opušteno međusobno podjebavaju, a istovremeno su apsolutno najuvjerljiviji u dijelovima kad se šale na vlastiti račun je jedna od onih koje se pamte.

I velikodušnost u dijeljenju s nepoznatim ljudima.

Normalni i dragi ljudi koji te podsjete da su najvrijednije stvari u životu uglavnom slučajne i neplanirane. I jednako obične koliko i male.

Ostali smo dugo dole. Rijeka, logorska vatra, priča....odličan dan.

Uz odlično društvo. Jedan od onih koji nekako ostanu u pamćenju za cijeli život.

I tako se sada nakon toga probijamo kroz ovu mrakčinu do auta.

Gume su čitave. Bez napada narodnjaka. Bez napada medvjeda ili divlje svinje.  

Čak više ni ne trešti ta mučna nazovi muzika iz gornjeg kampa gdje smo ostavili auto.

Umjesto audio ili fizičkog napada na tijela dobili smo napad na dostojanstvo jer nas je Mia usput počastila mislima o tome kako je maloprije htjela zamoliti Amela, jednog od bosanske petorice dole, da nas isprati do auta jer ju je uz nas dvojicu strah medvjeda, a pošto joj se on činio kao pravi muškarac......

Tako da smo Tomo i ja pred kraj tog lijepog dana dobili jedno pošteno kastriranje koje nas je ponovno približilo stvarnosti koju inače svakodnevno živimo.

Lijepo smo joj zahvalili što to ipak nije napravila. Pred petoricom baš Pravih Muškaraca. Da nam je bar pred njima ostala neka iluzija muškosti.

Donekle smo joj podsvjesno to pokušali vratiti na povratku u kamp gdje smo naletili na Amelie i momka te sjeli s njima na još neko vrijeme. Naime, obojica smo uključili šarm i pokušali ga dobaciti do tihe djeve u žudnji za njenim otvaranjem i smijehom.

Naravno, to je bila nenametljiva operacija bez želje za nekim ishodom već samo interno takmičenje i pokušaj vraćanja onog našeg ranije izgubljenog muškog dostojanstva.

Nažalost, za mene kao odgovornog supruga je i taj dio večeri završio neslavno u vidu bijesnog ispada moje napola zaspale drage jer nakon što je zadnjih pola sata u prekidima skoro pa drijemala za stolom, odjednom je ustala silovito poput razjarene medvjedice kojoj je netko dirnuo mladunče i doslovno naredila naš odlazak u bungalov.

Iskreno, za mene to i nije bilo neko iznenađenje jer mi je nasilnim udarcima u list lijeve noge u zadnjih 40-tak minuta već tri puta jasno dala do znanja da ju tu ustvari nitko više ne interesira i da bi ona u krevet.

Naravno, opcija da u taj isti krevet ode privremeno sama, a da joj se ja kasnije priključim i nije baš dolazila u obzir. Jer jednostavno nije. I da, opet, papak sam.

Nakon te njene naredbe, Tomo i ja smo poput dresiranih tuljana bili na nogama i pozdravljali i prije nego što smo shvatili da više nismo u vojsci, a da ona nije nadrkani narednik kojeg obavezno moramo poslušati.

Dobro, Tomo je to shvatio jer dok sam se ja kukavički povlačio i ubrzano pozdravljao u želji da izbjegnem dodatnu društvenu neugodu pri daljnjoj prezentaciji njene nervoze, on je iskoristio njenu fokusiranost na mene i ohrabrujuću blizinu novih ljudi i upitno izjavio (da, upitno izjavio) da će ostati još par minuta.

Nakon što ga moja supruga nije zgromila jer je čak i njoj očito bilo jasno da mu ustvari nema pravo određivati vrijeme spavanja, ohrabrio se i čak ponovno sjeo.

15-tak sekundi bolne pritiskajuće tišine kasnije i Tominog drhtavog, ali ipak uspješnog ignoriranja njenih telepatskih naredbi ipak smo se Mia i ja sami te svaki u svojoj bitci poraženi, zaputili do svojeg kreveta.

U samom bungalovu je moja draga opet izvadila onu krpenu lutkicu u obliku našeg prijatelja i dugačku drvenu iglu.

Sutra ujutro nam je rekao kako ga je želudac probadao.

Sad znam kako je to voziti se u razglednici!

Mislim,nije da se ljudi inače voze u razglednicama, ali pokušavam biti stilski figurativan pa....

Uglavnom, po tom dijelu puta smo doslovno stajali svakih 7 minuta da bi fotkali ili snimali u uzaludnom pokušaju da uhvatimo i zabilježimo dojmove koji su nas tu i u tom trenu obuzimali. Tu ushićenost prirodom i jednostavnim bivanjem unutar nje bez ikakve dodatne aktivnosti ili poticaja s bilo čije strane. Sve je mirisalo na čistoću i svježinu. Trava kao da je imala drugačiju boju od one gradske, a planine uokolo kao da su nas pozivale da prohodamo njima. Rijetke ovce i skromne kućice podsjećale su nas na ljudsku prisutnost, ali svojom povremenošću su samo upotpunjavale taj sklad s okolinom. Sve našim očima vidljivo je imalo neku svoju savršenu ravnotežu.

Topao vjetar koji nas je mazio kroz širom otvorene prozore našeg polako gmizajućeg autića i skoro apsolutni nedostatak ljudskog prisustva su svem tom skladu poprilično pridonosili donoseći našem doživljaju dodatnu dimenziju dok su se za to vrijeme vožnje kroz Durmitor oko nas nizali ti neobjašnjivo lijepi krajolici praćeni ovim savršeno sunčanim i toplim danom.

Usamljena i potpuno prazna cestica nas je vodila kroz područje koje je djelovalo djevičanski nedirnuto od grube civilizacije i uobičajene ljudske predoziranosti.

U to isto rano jutro, nečujno emotivno smo se oprostili s šarmantnim mjestom i  krenuli iz kampa dalje prema Crnoj Gori. Nastavak uske ceste nas je unaprijed veselio.

A pogotovo sljedeći bus kojeg ćemo sresti na istoj.

Nakon 5-6 kilometara tog minimalističkog puta na kojem u to doba srećom    ipak nismo sreli ništa veće od krave, prešli smo granicu i usljedilo nam je područje normalne magistrale gdje smo se neko vrijeme vozili uz kanjon rijeke Pive i u kojem smo prošli kroz 54 ili 57 tunela uglavnom vrlo sirove izrade i egzotičnog izgleda koji je bio upotpunjen povremenim mlazovima vode koji su u nekima od njih darežljivo curili iz zemljanog stropa.

I ne, nisam opsesivno kompulzivan nego smo tu brojku tunela koji nas čekaju dobili od gazdarice u kampu prije polaska.

Iza tog tunelaskog dijela smo skrenuli gore u planinu prema sljedećoj destinaciji, odnosno malenom gradu Žabljaku i s time naprosto oduševili Tomu jer je u toj fazi s jedne strane ceste bila već poslovična provalija, a ta činjenica već standardno izaziva popriličan nered u njegovoj glavi. Srećom po prestravljenog njega, taj provalijski dio nije dugo trajao i relativno brzo smo se našli u onoj razglednici s početka.

Putem smo zbog nikotinske ovisnosti upoznali nekog starog i vrlo pričljivog crnogorca koji je našem prijatelju ovisniku poklonio nešto duhana i usputno nas vrlo detaljno upoznao s poviješću jedne obitelji koja živi u blizini.

I kao što se može pretpostaviti, bili smo mu vrlo zahvalni na tome. Naravno.

I na punoj šaci škije s kojom Tomo ustvari nije znao što da počne. Gradsko dijete spremno samo za cigarete upakirane u finoj kutiji bilo koje boje.

No, sada ipak puno znamo o Vojnićima s planine. I o vrsti ovaca koje su čuvali.

Ali, razumljivo je da se čovjek raspričao s nama jer tko zna koliko često uopće  ima priliku komunicirati s drugim ljudskim bićima.

Dok smo tako prolazili kroz to prekrasno područje, vidljive kuće su bile stvarno rijetkost. Oko nas su se i dalje prostirale uglavom samo livade, ovce i planine. Ono malo nastambi koje smo uočili bile su poprilično usamljene, a ljudi nigdje.

Ta cesta nas je vodila kroz planinu Durmitor prema najvišem naseljenom mjestu u ovom dijelu, tom već spomenutom gradu Žabljaku. Tamo smo unaprijed dogovorili smještaj gdje ćemo odspavati dvije noći.

Sunce je tada već pržilo, ali nije bilo previše vruće. Ipak smo bili na nekih 1500 metara nadmorske visine. Dan je bio kao nacrtan.

Kamp smo pronašli lagano na otprilike kilometar prije samog grada. Nekoliko objekata s apartmanima, blagavaonica koja očito služi i kao neslužbena recepcija, prostor za kampiranje i parking. Sparkali smo se i krenuli  potražiti nekog odgovornog da što prije preuzmemo apartman te odemo pronaći nešto za jelo jer nam je već bilo dosta keksi i brzo se zaputimo u planinarenje. Da što bolje iskoristimo dan.

Na neslužbenoj recepciji nije bilo nikoga. Službena recepcija ne postoji.

Dole u dvorištu nas je neki čovjek pogledavao, ali više kao egzotične životinje pa smo pretpostavili da to nije naš domaćin. Uskoro je došao i još jedan čovac, ali brzo smo shvatili da i on nekoga čeka. Minute su prolazile kao gospođa od 97 ispred šoferšajbe na aveniji Dubrovnik.

Nervozno ko' lav u kavezu šetao sam oko objekta zbog skoro opipljive žudnje za što bržim odlaskom u planine kako bih rastegnuo noge i konzumirao još prekrasnog kisika, ali ta demonstracija nezadovoljstva očito baš i nije previše pomagala.

 

Napokon, poslije još bar 15-tak puta po 60 sekundi tog iščekivanja vidimo da prilazom dolazi  neki tip koji djeluje udomaćeno.

Onako crnogorski visok, crn i mrk, u trenirci te s rokovnikom i mobitelom u ruci. Odmjerenim koracima je od dole krenuo prema nama, ali na naše čuđenje je samo prošao na 2 metra pored i došetao do onog drugog tipa što je isto čekao. U tom prolazu nas je samo neutralno pogledao s te metaforičke i stvarne visine te nastavio do njega bez ikakve reakcije na to što su mu neki vjerojatni gosti u dvorištu.

Kad sad gledam na to, rekao bih da mu je samo crveni tepih u dvorištu falio da pojača taj dojam spektakularnosti ulaska na scenu kojom je označio svoju kraljevsku poziciju.

Prošlo je još par minuta dok je on razgovarao s likom i shvatili smo da mu je to neki poslovni partner i susjed s kojim razgovara o pastrvama za večeru, a ne gost koji ga čeka još duže nego mi.

Za vrijeme tog njihovog razgovora koje se odvijao na jedno 4 metra od nas, mi smo se osjećali kolektivno izgubljeno otprilike kao na hdz-ovom skupu i samo smo očajno zurili u njega dok nas je majstor totalno ignorirao.

Pa ti budi fino trnjanski odgojen.

Napokon završava taj očito prevažni dogovor o zadnjem dnevnom obroku i frajer se okreće prema nama kao da nas vidi prvi put i upoznajemo se u ozbiljnoj maniri bez smješka gdje se on teniski predstavlja imenom i prezimenom uz nemalo ponosa pritom.

Pokretom ruke nas pozove unutra da sjednemo i otvara rokovnik. Kad nas je tako uspješno posjeo, kao da je opet izgubio interes za nas.

'' Malo pričekajte '' kaže i opet se lovi mobitela. Autistično obavlja neki razgovor i zuri sa strane. Kad završi traži nas osobne iskaznice i da ispunimo nekakve upitnike. U njegovom rječniku nema molim i hvala.

Nakon našeg upisivanja odjednom se diže i odlazi bez riječi van. Vidimo ga da je opet na mobitelu. U prostoriji s nama je ostao još samo čovac za pastrve. I on šuti. Atmosfera u sobi ne postoji.

Tiho se došaptavamo i izmjenjujemo dojmove o ovoj pomalo bizarnoj situaciji i dočeku. Poprilično su slični, ali pokušavamo biti pozitivni. Vrijeme prolazi dok je vani i dalje prekrasan dan.

Mi gladni. I hrane i planine.

Vrijeme prolazi a on vani i dalje šeće u maniri Dustina Hoffmana u Kišnom čovjeku. Osjećamo kao da se našem hdz-ovom skupu s revanjem pridružio i Thompson. Pomalo gubim živce i izlazim van do njega.

'' Mišo, možemo li to? –kažem nervozno. '' Polako'' – on će. '' onaj tko se kod mene žuri može odmah da ide'' –odgovara mi ozbiljno gledajući me s visine.

Kolerik u meni već ekspresno u glavi slaže repliku koje idu otprilike ovako: ''Fala lijepa, odosmo mi onda'' kad on u nastavku rečenice blaže dodaje ''evo sad ćemo, popijte po rakijicu. Malo pričekajte.''

Odmičem se od tog kolerika u sebi na kojeg baš i nisam ponosan jer me podsjeća na probleme s egom i vraćam se unutra popiti tu rakijicu.

Pokušavam ovo doživjeti kao autentično crnogorsko iskustvo i zabaviti se u tome.

Mišo uskoro stvarno ulazi i očito krećemo u finalizaciju našeg prihvata. Dogovaramo navodno veličanstvene obroke u obliku pastrve za večeru i pečena jaja sa sirom i pršutom za doručak. Dogovaramo i vožnju taksijem tako da sutra možemo u potpunosti doživjeti planinu bez ponavljanja istog puta u povratku do auta. Dogovaramo i kupnju karte Durmitora koju odmah i finaliziramo. Stvarno nas je krenulo.

Taman kad smo dobili tu kartu u svoje ruke on nas je odlučio pitati kakav nam je plan za danas. Rekao sam mu da ćemo samo ostaviti stvari u apartmanu i zaletiti se do grada nešto pojesti i onda gibamo na neku od staza prohodati par sati.

S takvim odgovorom smo pokazali određenu autonomiju i to je naravno, bila ozbiljna pogreška.

Jer tu ponovno počinje igrokaz.

''Ovako''- kaže on uzimajući našu ''skoro'' kupljenu kartu u ruke

'' Ja ne bih da sada idete do Žabljaka. Ovako ćete. Sada, nakon što u apartmanu ostavite stvari krenuti ćete prema ovamo'' – crta on već po toj našoj  karti i naknadno rukom pokazuje prema van. '' prema tamo vam vodi ova staza koju sam ja, Mišo napravio. Tu ćete skrenuti lijevo i nastaviti dalje. Ovdje vam je izvor i tu ćete piti vode. Onda skrenite tuda i hodajte dalje još 20 minuta. Ovdje vam je lijepi pogled. Tu fotografirajte. Onda krenite dalje ovuda….''

U nama su već po dvije rakije od kruške koju darežljivo točimo i jedva suzdržavamo smijeh dok čekamo da nam odredi gdje i da pišamo po putu.

On je potpuno ozbiljan i usredotočen te nastavlja s uputama. Daje nam čak dvije opcije prelaska preko planine i potpunu samostalnost za odluku izbora. Dodaje i iscrpna uputstva kako da se ponašamo i što točno da lažemo rendžerima ako naletimo na njih, ali nećemo ako ćemo hodati stazama koje je on, Mišo vlastoručno napravio.

Nakon još ponešto mudrih misli čak nas vodi van da pokaže kuda se iz njegovog dvorišta kreće na tu opet njegovu stazu. Poučeni, na sve njegove prijedloge-naredbe samo potvrdno kimamo.

Nakon te demonstracije napokon nas je odveo do apartmana i nakon još jedne dodatne serije uputa kako preživjeti u njegovom smještaju, dao nam je i ključ.

Čim je izašao počeli smo sa smijehom i zločestim komentarima. Našlo ih se.

Usprkos njegovim uputama, odlučili smo odmah do grada. Istina, nadali smo se da nas on neće skužiti takve nedisciplirane i neposlušne.

Mia je dodala da ćemo svakako fotografirati kada ćemo kasnije ići planinariti jer bi nas mogao tražiti dokaze da smo išli putem koji nam je naredio.

Ustvari, stvarno smo se lijepo nasmijali. Dobrodošli u Crnu Goru.

Žabljak je malo mjesto koje ima sve potrebno. Dućane, restorane, pekare, bankomate te čak i jedno jezero mrvicu dalje.

Tako da smo izvanredno brzo obavili sve potrebno i probali se što neprimjetnije vratiti do apartmana. Nismo uspjeli.

Taman je šerifski šetao dvorištem, ali nije nas ukorio zbog neposluha. Svejedno smo se brzo spremili i pobjegli u prirodu. Mišinim stazama, naravno.

Par sati hodanja po krasnoj prirodi i gubljenja po potpuno nam novim putevima vratilo nam je ravnotežu. Nešto prije mraka smo se sretni i umorni vratili u apartman.

Nakon tuširanja zaputili smo se na večeru u blagavaonicu-prijemni ured-veliku sobu. Pastrve i krumpir su stvarno bili odlični. I tu nisam ironičan.

Poslije klope smo zapali u neke komunikacije s nekim od prisutnih u tom višenamjenskom prostoru. Tomo i Mia sa šerifovim pomoćnikom Mikelijem koji tamo radi i ne radi (teško je za objasniti, pa i neću), a ja sam na svojem ruskom engleskom verbalizirao s dvije mlađahne nizozemke. U nekom trenu je Tomin i Mijin novi neobični prijatelj koji se nezdravo, ali opet nekako neopasno zainteresirao za moju vrckavu suprugu, počeo sa čašćenjem i isprobavanjem domaćih rakija tako da je sve postalo još zabavnije. U opticaju su se našle žestice od kruške, dunje, limuna i maline. Tako da….dobar dan.

U 7 30 ujutro, točni ko' sat smo se po sinoćnoj najavi nacrtali pred blagavaonom za doručak. Tako smo se dogovorili sa šerifom Mišom.

Ispred prostorije za klopu nikoga. Vrata zaključana. Čekamo. Čekanje ne pomaže.

Mia odlazi dole do jedne od kuća u dvorištu i pita neku ženu za doručak. Slučajno, baš ta žena inače priprema hranu, ali nema pojma da mi imamo dogovoreno. Šerif joj ništa nije rekao. Naravno da nije.

Za klopu dobivamo sir, recimo pršut i jaja kao što nam je jučer Š. obećao.

Jedini mali problem je što je skoro sve navedeno u jednini. Svatko je dobio jednu krišku sira, jedan debeli komad mesa koje je poprilično neuspješno glumilo pršut, dva jaja i dvije kriške kruha.

Jaja su bila fina.

Pa ne mora se čovjek baš svaki dan prejesti.

U međuvremenu saznajemo da je taxi vožnja u 6 ujutro po cijeni od 10 eura po osobi koju smo jučer dogovorili s Mišom, a navečer ipak otkazali zbog promjene plana jutros održana za nekoliko gostiju kampa. Taj taksist koji fino zarađuje za vožnju od 15 minuta je glavom i bradom bio naš šerif. Naravno. Frajer vjerojatno peče i kolače za lokalnu pekaru.

Skoro apsolutno siti zaputili smo se našim autićem prema nekakvom Sedlu koje bi nam trebalo biti polazna točka za pješačenje.

Potpuno je jasno da je Š. od nekuda izletio kad smo ulazili u vozilo i poželio nam dati još uputa za današnji dan. Isto tako je potpuno jasno da smo ''malo pričekali na te neophodne savjete'' jer je morao dati određena uputstva nekim gostima Poljacima kako da lakše dođu do Poljske. Zna on.

Također je potpuno jasno da od njega nismo čuli ništa što već nismo znali od jučer i da je to ''neophodno informiranje'' potrajalo 20-tak minuta.

U trenutku kad smo krenuli prema autu, Mia je već bila u fazi čupanja kose.

Cestu do polazne hodačke točke na Sedlu sam naravno fulao. Srećom, ovaj put za manje od 16 km. Učim.

Sparkali, platili ulaz u nacionalni park i apsolutno ozareni krenuli smo hodati prema najvišem vrhu Durmitora, Bobetovom kuku na 2523 metara.

Dan je opet bio prekrasan. Sunce i 20-25 stupnjeva, a oko nas fascinantni okoliš. Dok smo hodali jednostavno nam je bilo teško vjerovati da je sve ovo tu sad za nas. Fotkali smo i snimali kao mahniti Japanci.

Pokušavao sam se obuzdati i jednostavno samo uživati u nevjerojatnoj prirodi dok hodam i dišem, ali bilo mi je teško stati na loptu.

Tepih od trave, s ponekom zalutalom stijenom, a sve zaokruženo plavim nebom s pokojim raštrkanim bijelim oblačkom i planinama koje dominiraju u daljini. Ahhhh….

Tomo je hrabro savladao prvu nezgodaciju u obliku hodanja na visini i prošao je uskom stazicom bez ograde, a zatim je uslijedilo neko vrijeme čistog gušta bez adrenalina.

Jezerca, livade, stijene, izvori i planine uokolo dok smo šetali tim prekrasnim travnjacima i skoro meditirali pritom. Veselili smo se kao mala djeca svakom novom vidikovcu koji nam se ukazivao iza svakog novog ugla od razbacanih kamenih gromada.

U jednom trenu dva sata kasnije počeli smo s ozbiljnim penjanjem i Tomo je razmišljao da ostane dolje jer mu je vidljivi uspon s njegove pozicije straha od visine izgledao poprilično opako, ali se nekako ipak odlučio pokušati penjati još dalje.

Od tuda je slijedilo samo prema gore.

Stazice koje vode između stijena i okomice u kojima smo bili više na koljenima nego na stopalima uz povremeno klizanje izazvano umorom i teško disanje.

Prestala je razigrana priča među nama i uglavnom smo šutjeli čuvajući snagu za dalje. Podnožje vrha koje nam je bilo cilj izgledalo je blizu, ali ta žestoka strmina ga je jako vremenski udaljavala.

Naš prijatelj se po svom starom triglavskom običaju povremeno zaustavljao i ispitivao ljude koji su silazili koliko još imamo do gore nadajući se nekoj utješnoj informaciji, ali uglavnom mu se dobiveni odgovori nisu sviđali.

Do podnožja prije samog vrha stigli smo nakon još sat penjanja dosta umorni, ali ipak vrlo adrenalinski živahni zbog očekivanja zadnjeg uspona koji navodno ima neke zeznute djelove. Ustvari, na snimci koju smo gledali na you tubueu  pomalo zastrašuje, ali upravo to uvijek i veseli. Tomo se odlučio ovdje definitivno zaustaviti i umjesto u lov na vrh krenuti u proces zasluženog odmaranja.

Napravili smo malu sjedeću pauzu uživajući u samom bivanju i pogledu prema dolje. Opet meditacija. Prekrasno za doživjeti, a dosadno za čitati. Jebiga.

Dok smo Mia i ja pomalo teškim pokretima ponovno stavljali stvari na sebe spremajući se za pokret, naš odjednom opušteni prijatelj je krenuo u suprotnom pravcu. Prvo se ponovno lijepo sjeo, pa lijeno skinuo znojnu majicu sa sebe ponosno demonstrirajući trbušnjake kojeg se ni neki visoki vladini dužnosnici ne bi posramili, pa je zatim elegantno podigao još više nogavice i od svojih kratkih napravio vruće hlačice i tek tad se potpuno samozadovoljan izvalio na travu i krenuo u proces intenzivnog sunčanja.

Samo mu je falila neka zgodna namiguša i nezdravi gazirani sok u kadru da upotpuni scenu za reklamu.

Nas dvoje, ne toliko opušteni i ponovno zapeti stvarima, smo nekako odmaknuli pogled od te scene i krenuli prema samom vrhu.

Trebalo nam je daljnjih 15-20 minuta do gore i moram reći da je na samoj snimci sve nekako izgledalo puno opasnije nego u živo.

Mislim, bilo je nekih 150 metara malo nezgodnijeg karaktera gdje se može relativno lagano poginuti, ali ništa previše strašno.

Ili bar ne na ovakav prekrasan dan i savršenu vidljivost.

Gore na samoj ravnoj ploči vrha je bila uobičajena parada zadovoljnih prirodnjaka kojima se baš i ne žuri krenuti spuštati prema dolje jer se čovjek ovdje uglavnom nekako osjeća kao na vrhu svijeta dok gleda s visine na ostale dijelove i savršen reljef koji ga okružuje u tom trenu.

U skladu sa svojim običajima na putovanjima i na najvišoj stijeni Durmitora upoznajemo neke drage ljude. Konkretno ovo upoznavanje je donijela standardna glad moje supruge. Naime, ti ljudi koji su pričali s meni zabavnim, a po Miji jako seksi srpskim naglaskom su sjedili po podu  i tamanili hranu, a ona ih je bez imalo srama proždirala pogledom. Ali doslovce proždirala.

I ovog puta to nije bilo zbog seksi akcenta.

Poslije par minuta tog njenog intenzivnog zurenja prišla nam je jedna djevojka iz te grupe  i vjerojatno ponukana sažaljenjem ponudila nas nekim grickalicama. Ja sam ih u apsolutnom neskladu s osjećajem gladi ipak pristojno odbio a, Mia je naravno uzela i u tren progutala. 5 minuta kasnije prišla nam je i druga djevojka te nam ponudila čokoladne kekse koje sam ja nevoljko, ali opet s pristojnim smiješkom odbio, a Mia ih je sa sličnim smiješkom uzela i u tren prožvakala. Na tu prezentaciju izvan serijskog apetita se digla i jedna majka te nam ponudila i neki naizgled jako fini sendvič kojeg sam ja s već ozbiljnim kruljenjem u želucu i nelagodnim smiješkom ipak nekako odbio, a Mia ga je, naravno prihvatila i u tren  progutala u maniri gladne zmije u susretu s nezaštićenim jajetom.

Pa ti budi pristojan. I ostani gladan!

Uglavnom, u pokušaju da apetit svoje drage koja se očitovala u tamanjenju solidnih rezervi hrane naših istočnih susjeda učinim bar relativno normalnim pribjegao sam  duhovitostima (valjda) koje su dovele do upoznavanja i izmjene putničkih iskustava.

U pitanju su bile dvije stvarno drage četvoročlane obitelji iz Beograda i okolice koje svoje slobodne dane vole provoditi u planinarenju i boravku u još nedirnutoj prirodi. Po mom iskustvu, u takvim okolnostima uglavnom je lakše sresti dobre ljude s korektnim životnim vrijednostima koje i jesu bile takve jer su tako putujući širili svoje obzore i tako se kroz život ljudski upotpunjavali i mijenjali u skladu s doživljenim.

Osoba se teško postaje u uvijek istim prostorijama, s istim ljudima, istim novinama i istim televizijskim programima.

Vrlo brzo je na meniju bio i naš gazda Miško i to je savršeno začinilo situaciju.

Vrijeme na vrhu bilo koje planine teče vrlo relativnom brzinom.

Pri silasku smo ih upoznali s našim preplanulim prijateljem i nastavili smo s pričom solidan dio puta do dole.

Od dragih ljudi odvojili smo se kod jednog jezera i izvora gdje su se oni ostali odmarati, a mi smo požureni glađu nastavili dalje.

Ti zadnji dijelovi do auta su prošli nekako neprimjetno. Popodnevne sjene su se spustile i oduzele okolišu dio jutarnje spektakularnosti, a i nas je stigao umor i praznina nastala tako ispunjenim danom. U tim trenucima se čovjek počinje veseliti nekim drugim stvarima. Recimo tušu i večeri. Tako obično, a opet...

Kad smo već bili u autu, nagovorio sam (lagano) suputnike da skrenemo odmah prema Žabljaku do šarmantne pekare da ne umremo od gladi i po namirnice za večeru za nastavak uslišavanja te iste potrebe. Kad smo već došli u grad nagovorio sam ih (puno teže) i da svratimo do Crnog jezera u obilazak. Prošetali smo se plažom i usput malo umočili iscrpljena stopala te smo čak i naletjeli na svježe poznanice iz kampa u Bosni koje su očito isplanirale sličan program kao i mi.

Aparman nas je dočekao totalno iscijeđene. Poslije sređivanja se Mia bacila na spremanje večere, a muški dio na kušanje vina. Na klopi nam se pridružio i sinoćnji prijatelj šerifov pomoćnik Mikeli koji radi i ne radi kod njega.

I.... puno, puno priče. Tip je genijalac, ali doslovno. Inteligencija i elokventan način artikulacije misli na nekakav arhaičan, ali opet vrlo precizan način....ma izvanredno....

Prema krevetu ponešto iza ponoći...umorni i oduševljeni.

Dan polaska natrag je počeo uobičajeno rano pospremanjem apartmana iza sebe i emotivnim opraštanjem s prostorom. Šerifu smo se osvetili odlaskom bez osobne predaje ključeva koju on obavezno traži i bez uputa o putu koje bi nam on s guštom dao.

I učinio bi to polako i bez žurbe, naravno.

Povratak nam je donio opet neku drugu cestu koja je bila različita, a opet nekako slična po minimalnoj širini za vožnju i vijugavosti koju je nudila.

Putem do doma imali smo još: dva ispitivanja za ispravan smjer, jednu popriličnu navalu adrenalina kod žestokog struganja s podnožjem automobila po rubu asfalta dok sam izbjegavao suludog vozača autobusa iz suprotnog smjera, jednu salva uvreda na račun idiota za volanom tog istog autobusa, jednu provjera stanja podnožja auta nakon te vesele situacije, jedno stajanje i šetnju po Sarajevu, jednu vožnja tramvajem po istom nakon spoznaje da smo autom ipak stali predaleko, jedni ćevapi i cuga s Mijinim predragim rođakom Harisom, i niti jedno stajanje u renesansnom Travniku.

I u jednom trenu se napokon ukazala ulica gdje živim cijeli život.

Bila je debela noć  i bio sam poprilično umoran od duge vožnje.

I sretan što sam doma. I što ujutro neću sresti šerifa.