Thursday, November 10, 2016

Kad te vlakovi ne vole - Sicilija i Napulj

Sicilija i jug  
 Italije 2014
                   Catania, Siracusa, Modica,
               Trapani, Erice, Palermo, Napulj






















Gledao ih je kao što bih ja gledao da mi se more iznenada rastvori pred nogama i ostavi mi suhu stazicu da prošečem od Orebića do Korčule.

Karte. Karte za Croatia Bus od Zagreba do Trsta,ali kupljene preko interneta.

Duge dvije minute ranije sam ih poprilično preplašen dodao takve isprintane tipičnom balkanskom vozaču koji ih je uzeo i krenuo pomno proučavati. Vrtio je po rukama prvo prednje stranice, pa zadnje stranice, pa opet prednje, pa.... Dinarski oblikovana glava mu se pritom blago pomicala u ritmu riječi koje je nečujno oblikovao usnama dok je rješavao očito zahtjevni zadatak.

U desnoj ruci koja mi se blago tresla zbog stresa imao sam spremnu i isprintanu prepisku u kojoj mi informatički pismena službenica tog istog Croatia Busa potvrđuje da je dovoljno samo isprintati kartu u attachmentu i dati je vozaču koji će odmah stručno utvrditi da je sve u redu i da naše putovanje može započeti. Nekako mi  se ta kombinacija interneta i hrvatskih vozača autobusa nije činila previše homogeno pa sam se tako htio osigurati.

Odjednom je vozačevo mrmljanje prestalo, mišići lica su mu se opustili i dobili smo njegov odsutni blagoslov. Vrijede!! Jess!

Sretni i na sigurnom smo se mogli opušteno baciti na proučavanje suputnika do Trsta.

Iza nas, na zadnjem sjedištu, onom produženom na koje je prvobitno glavni i odgovorni poslao nas, usidrila se baba iskusnjara. Dok ju je vozač odlučno usmjeravao da sjedne na svoje mjesto, a to zadnje prepusti nama ona je odugovlačila sa spremanjem i pomicanjem te dočekala da se on vrati naprijed, a onda nas tiho zamolila da ipak ostane tamo jer je emotivno vezana za to područje. Šalim se za emotivnu vezu, ali nama je u tom trenu bilo svejedno pa smo sjeli na klasična sjedala ispred nje. Za desetak minuta smo shvatili zašto je toliko željela ostati iza. Fino je skinula cipele, izvadila neki jastuk i u tren zakrmila ispružena ko' leš. Jedva da je i ustala na hrvatsko-slovenskoj granici. Baba iskusnjara.
Osim nje tu je bila i grupica seniorki koje su nemilosrdno gnječile riječi skoro cijelim putem predvođene jednom od onih gospođa koje imaju odgovor na sve. Pribrana, staložena, iskusna i odaje dojam situiranosti. Jedino što je kvarilo dojam o toj ulozi je jedna trojka manjka u gornjem zubalu. Tu je onda bio i vremenski putnik koji je taj naziv zaslužio čudnim odjevnim predmetima i nekim futurističkim čizmama koje jednostavno nisu pristajale na +25 koje smo otprilike brojali već negdje iza 6 ujutro. Uskoro nam se priključio i slovenski par srednjih godina.  Muškarac nam je privukao pažnju jer je ponukan slikicom na sjedalu ispred sebe koja je  demonstrirala da je obavezno vezivanje za vrijeme vožnje manijakalno uporno pokušavao učiniti naređeno. Ispravni Slovenac.
Nije uspio. Hrvatski bus.

Granica sa Slovenijom. Misteriozno čekanje da nas se netko udostoji primjetiti. Ispred se šeću likovi koji glume graničare, a ustvari su glumci koji čekaju sljedeću dobro plaćenu holivudsku ulogu u kojoj će glumiti uz Toma Cruisa i njegove najmodernije zatamnjene cvikse.

Ulaskom u Deželu je naravno zahladilo. Dok smo se vozili prema Ljubljani oblaci su zalijevali planine oko nas i tako nam pružali skoro pa romantičan prizor. Samo što mi je u Sloveniji nekako teško zamisliti išta romantično. Imam dojam da oni i u kinima prije puštanja prerađuju filmove da ne bi bili previše iracionalni. Recimo, u filmu ''Ja u ljubav vjerujem'' u slovenskoj verziji Julija ne završava sa Hughom nego sa bogatom propalicom Baldwinom jer on ima više para a ona je realna ženska koja zna da para nikad dosta. Vjerojatno su ovdje promijenili i naslov filma u neki logičniji. Recimo u '' Ja u žiro račun vjerujem'' ?
Možda je i naša Severina od tuda? To bi svakako objašnjavalo zašto se takva dobrostojeća i dalje povlači s bogatim neandrtalcima, a ne daje nikakve šanse siromašnim putnicima poput nekih koje poznajem.

Dinarski vozač je srećom bolji poznavalac vožnje nego interneta pa sigurno i na vrijeme stižemo u Trst. Ležerno uzimamo svoje stvari i krećemo prema željezničkom kolodvoru koji je udaljen jedno 200 metara od busnog. Taman je pola deset a mi moramo biti na Venecijanskom aerodromu najkasnije u 13 45h. Vlakovi po jednom našem putničkom portalu idu prema tamo stalno i vožnja traje nekih sat, sat i pol. Prevedeno, nema panike.

Ponosno (veliki ruksak to čini od čovjeka) i uzbuđeno ulazimo na glavni ulaz i stručno proučavamo tablu s odlascima prema Veneciji. Ima na tabli bar dva odlaska prema tamo. Jedino što malo zbunjuje i unosi dašak nemira u naše samopouzdanje je zadnji red te satnice koji označava dolazak u samu Veneciju od koje mi još moramo nekim busom prema aerodromu.

Tako piše da ova prva linija koja kreće u 11h tamo dolazi u 13 55h, a druga koja polazi u 11 55h stiže u našu toliko potrebnu Veneciju u 13 50. Opet prevedeno, po ovoj sigurno neispravnoj tabli za odlaske mi ne možemo stići na venecijanski aerodrom Marco Polo ni približno na vrijeme za ukrcavanje na plaćeni avion koji će nas u roku od sat i 45 prebaciti do Catanie na Siciliji!!

Malčice smo uznemireni i izbačeni iz ravnoteže, ali sigurno postoji neko objašnjenje zašto na tabli piše krivo, jer naš poprtal  ne bi samo tako davao netočne informacije koje bi nekome mogle upropastiti putovanje!

Jedino tu rutu između Trsta i Venecije nisam detaljno provjeravao jer su je tamo opisali tako opušteno.

I tako mi krećemo tražiti neku živu osobu za pitati, no pronaći službenu osobu bez da čekamo bar 30 minuta u redu pred šalterom tu i nije tako lako. Dok ja sa stvarima čekam na spomenutom šalteru,  Mia krstari okolo u potrazi za nekom potvrdom da tabla laže i da mi bez problema stižemo da našeg aviončeka.
Poslije nekih 15 minuta u kojima sam se ja u redu pomaknuo dobrih metar i pol stiže moja draga i nosi vijesti. I to loše. Izgleda da je tabla ispravna. Ne možemo nikako vlakom do tamo po redovnim linijama, a ne žele zbog nas dvoje ubaciti jednu izvanrednu. Budale!

E, sad smo već malo više uznemireni.

Moj racionalni um ipak nadvladava stres i uznemirenost koja se očituje blagim pucanjem glasa i drhtanjem desne noge i odlučuje da probamo do tamo autobusom. Kako smo glupi!! Pa sigurno se može i tako stići do tamo.  Trst i Venecija nisu neke pripizdine i sigurno su dobro povezane. Vjerojatno će busom biti nešto skuplje, ali fučkaš par eura. Samo da mi dohvatimo taj avion.
200 metara kasnije šalter je ispred nas. Tamo nema gužve. Super. Dok vadim novčanik pitam tipa kad je sljedeći bus za Veneciju. On odmahuje glavom. Nema busa za Veneciju. Sigurno me nije razumio pa ponavljam pitanje. On odgovara isto. Izgleda da me je razumio.
Bio je jedan u 9 ujutro. Prije nego što smo mi stigli tamo. I to je to. Više do navečer nema. Pa tko bi uopće išao u tamo neku Veneciju?!

Sada sam već službeno u panici i čini mi se da se to primječuje. Sav drhtim.

Šizofrenično pitam za neku drugu kompaniju ili opciju. Nema nikakvog autobusa za tamo,opet odgovara on i dalje poprilično opušten te pritom totalno ignorira vidljivi raspad sustava osobe ispred sebe. Ne želim se maknuti od šaltera dok ne dobijem neku informaciju koja mi se više sviđa od postojeće i priglupo stojim tamo. Čovcu je već pomalo neugodno, ali srećom za njega u prostor ulijeće neki par koji ima neko pitanje i ja se nevoljko odmičem od zadnje nade. Mia je pomalo zamrznuta dok joj prenosim saznato. Vidim da ju moj izraz lica i određena podrhtavanja ekstremiteta plaše puno više od informacija koje joj dajem. Navikla je na moju staloženost i mirno pronalaženje rješenja pa joj ovaj trenutačni ja budi strah.
Izlazimo van. Stojimo na + 35 smrznuti informacijama. 10 15h je.
Ispred stoje taksiji. Talijanski. Ne želim ni pomišljati.
Još se sjećam jedne sulude brojke od prije par godina koju je  Milanski taksist uzeo za jednu kasnonoćnu vožnju od punih kilometar i pol.
Do tamo je 150 kilometara. Znači za taksistu 300 km, tamo i nazad. Talijanski taksi. Ne želim ni pomišljati.

Autostop? Teško da bi došli na vrijeme, ako bi nas uopće netko i pokupio. A i od kuda uopće krenuti? Pronaći dobrog samaritanca tu negdje u gradu? Šarmantno ga zamoliti da se provoza 300 km zbog nas? Ukrasti auto? Nisam ponio opremu. Početi vjerovati u Boga? Ma on je vjerojatno i kriv za Trščanski željeznički vozni red.
Talijanski taksi? Počinjem pomišljati u manjku solucija. Jebiga.
Odemo do prvog i pitamo. U zjenicama mu kao u crtiću bljesnu euro oznake i lakonski izgovara cifru od 250 istih. Na brzinu preračunavam u kune i po zbroju nekako uspijevam ostati na nogama.
Talijanski taksi. Nema jebene šanse!

Odlazimo. Opet razmišljam o krađi. I o Bogu. Šaljivdžija.

U glavi prolazim i opciju da propustimo plaćene avionske karte i do Catanie idemo vlakom. Jedino što ta opcija prestaje biti aktuelna za otprilike minutu kad dolazim do zaključka da bi nam do tamo u idealnim uvjetima trebalo nekih 12 sati truckanja i karte bi nas koštale oko 200 eura. Dodajem da bi u tom slučaju trebali izaći u neko doba noći u miroljubivom Napulju i pronaći mjesto za spavanje u gradu, ili na stanici kako bi ujutro lovili liniju za nastavak prema Siciliji.
Znači, i tu opciju sam brzo eliminirao.
Za bus do dole nisam ovdje ni htio pitati. Vjerojatno prvi ide u sljedeću srijedu.
Na tren razmatramo i odustajanje od putovanja. Bar bi uštedili. A uzbuđenje smo i tako već dobili. Doma? Konstantni face i tenis derbiji na Princu? Mace i psi? Kavica i rakija po 6 kuna na Opatovini? Hrelić ujutro i nedjeljni ručak kod moje mame? Hmmm....

Ali, sram od takvog neslavnog povratka nakon što smo svojim najavama izgnjavili sve dovoljno strpljive ljude oko sebe i svoj pohod na vulkane te opaku Siciliju proglasili skoro pa ponavljanjem Lindbergovog leta ili kopijom pohoda  Aleksandra Makedonskog samo bez dijelova sa strijelama i kopljima....
Neugodno.

I dalje stojimo na Trščanskom pločniku i zurimo u prazno u nadi da će neko rješenje iskočiti.

Talijanski taksi?
Idem ponovno pitati. Ovaj čovac djeluje simpatičnije.
Ne mislim da je simpatičan. Taksist je. Talijanski.
Kaže da je službena cijena 250 eura. Ovo službena nudi nadu.
Počinjemo cijenkanje u kojem ću ja svakako debelo popušiti. Kaže on 220. Ne želim to pretvarati u kune. Lakše je ovako. Treskam glavom i pokušavam izgledati nezainteresirano što i nije najlakša zadaća pošto sam ga upravo maloprije pitao za cijenu do aerodroma u drugom gradu i rekao da tamo moramo biti najkasnije do 13 30h.
Kao da igramo poker u kojem su samo moje karte otvorene na stolu. Svejedno pokušavam izgledati totalno nezainteresirano kul. Ne ide mi.
Poslije vrhunske mimike u šutnji napokon bacam cifru od 180 eura koje sam spreman dati. Mislim nisam, ali.....

Ne želim ni to pretvarati u kune. On me tren gleda i procijedi da može za 190. Izgleda kao da sam ga upravo opljačkao i da ga je samo njegova prirodna dobrota i duboka vjera da treba činiti dobro natjerala da pristane na to. Ja izgledam kao da sam upravo zagrizao komadić ljudske fekalije sumnjivog roka trajanja.
Upravo sam dogovorio da ću platiti frajeru 1500 kuna za jebenu taksi vožnju.
Teško mi je.

Vožnja je bila brza i lijepa, ali nikako neću reći da je vrijedila svake lipe. Definitivno neću, mater mu jebem talijansku!
U svakom slučaju smo došli solidno prije ukrcavanja. Taksistova odzdravna rečenica je bila da ne budem tako tužan zbog tih 190 eura. Znači, vidjelo se na mom licu.
Samo sam mu se kiselo nasmijao. Mater mu!

Let je bio brz i lijep. I tri puta jeftiniji od taksija. I eto nas u Cataniji na istoku Sicilije.

Nakon skupljanja stvari i kratkog ispitivanja terena pronalazimo gradski bus koji nas za 1 euro po osobi vozi u kvart gdje smo smješteni. Naravno da ima i službeni aerodromski turistički bus za istu stvar, ali ja taj četiri puta skuplji, a pošto smo mi već iskusni putnici....i evidentno trebamo štedjeti....
Temperatura vani je jedno 35 stupnjeva. Ali suhih 35 pa je dojam poprilično ugodan.  

Catania iz zraka nije baš djelovala fantastično, a sličan dojam dobivamo i za vrijeme vožnje kroz predgrađe. Industrijska zona i podosta ruševina.
Slika se poprilično popravlja u cantralnijem dijelu gdje odjednom niču prekrasne stare zgrade i trgovi s zelenilom. Kuće i građevine djeluju dosta zapušteno i vidi se da je slavno doba dosta iza njih. Shvaćamo i da imaju zanimljiv sustav prometa. Naime, ima puno jednosmjernih ulica, ali javni busevi imaju posebnu traku i u njima smiju ići u suprotnom smjeru vožnje. Tako izbjegavaju da busevi upadaju u gužve. Zgodna ideja.

Silazimo na trgu koji je najbliži adresi koju imamo. Brzo pronalazimo zgradu i srećom ulazimo za nekim tipom kroz velika ,a 15 metara kasnije i manja željezna vrata s rešetkama unutar zgrade koja vode u ulaz. Pronalazimo dogovoreni ured na katu i ispred njega sramežljivo kucamo i zazivamo domaćina. Porukom smo mu još na aerodromu javili da smo sletjeli i sada bi trebao biti tu. Čekamo. Nitko ne izlazi iz ureda. Isprobavam da li je otključano. Je. Opet zivkamo i opet tišina.

A gle, možda je čovjeku pozlilo ili se slučajno porezao na spajalicu i nemoćan obilno krvari... Možda mu treba naša pomoć...ili nam se možda ne da više blesavo stajati ovdje...

Ulazimo unutra i prvo što vidimo je stol na kojem je laptop i 60 eura do njega. Hm...
Izazov.... Ili onaj gore ipak postoji?
Da prodam svoj agnosticizam za 60 eura i polovni laptop?

Pravimo se pristojni i opet zivkamo dok gledamo u još jedna unutrašnja vrata. I dalje nikoga nema. Hmmm.... koje naše podatke ima?

Ipak pobjeđuje ta trunka poštenja u meni i mrvicu veća u Miji i izlazimo van. Teškim korakom. Nečiji naši euri i laptop su i dalje unutra na stolu. Jebiga.
Provjeravam mob u ruksaku. Dva propuštena poziva. Gianni. Naš nepoznati domaćin. Zovem ga i javljam da smo tu u uredu kraj njegovog laptopa i 60 eura. Smije se i kaže da je tu za par minuta. Stvarno brzo dolazi sa širokim smješkom. A jasno mi je i zašto.
Taj tip se vjerojatno smije i dok plaća režije! Frajer je kombinacija Georga Clooneya i Antonia Banderasa. Samo što je i visok.
I evidentno ima 60 eura i laptop viška.

Dok se upoznajemo, nažalost ne mohu ne primjetiti da je mojoj dragoj počelo jače izlučivanje sline iz usta i da vjerojatno više ne razmišlja o skupocjenoj vožnji taksijem. Lice joj je odjednom ozareno kao da je vidjela sestru na promociji koja označava kraj medicinskog faksa ili na tanjuru ispred sebe svoje omiljene njoke s piletinom omotane pršutom u umaku od gorgonzole. Sada ni njoj ne silazi smješak s lica. U kombinaciji s viškom sline koju izlučuje, na tren izgleda kao da ima moždani udar.

Očito naviknut na takve ženske reakcije, Gianni nas opušteno vodi do naših odaja. Točnije, do sobe koja izgleda super! Visoki zaobljeni i oslikani strop kao u crkvi, mali balkončić koji gleda na trg i ugrađena kupaonica. Sve što nam treba. Daje nam i ključeve.

Da baš budemo precizni, dodao nam je bunt s ključevima.
Na njemu je 5 različitih komada!

Zbunjeno ga gledamo dok nam objašnjava da su četiri obavezna za doći do naše sobe, a peti je za njegov ured ako nam zatreba laptop i 60 eura.
Šalim se za ovo zadnje. Nažalost.

Prva dva nam trebaju za ulazak kroz već spomenuta ogromna željezna vrata s ulice i rešetkasta metalna za ulaz na subište zgrade. Treći je za protuprovalna kojima se ulazi u naše krilo dva kata iznad, a tek četvrti je od sobe.
Začuđeno sam ga pitao da li je ovdje stvarno potreban takav oprez na što mi je odgovorio da svakako je. Da u gradu ima puno kriminala i da treba biti oprezan.
Odmah nam je na karti pokazao i kvart u koji nam nije pametno ulaziti ni po danu i kvartove koje treba izbjegavati samo noću.

Odjednom sam te ključeve držao s puno ljubavi. Mia se više nije smijala.

Prestrašeno smo gledali u njegova leđa dok je odlazio. Odmah sam pojurio zaključati vrata od sobe za njim. I protuprovalna na hodniku. Ziher je ziher.




Nakon tuširanja i mini raspremanja ipak smo se ohrabrili izaći iz sobe, hodnika, ulaza i zgrade štreberski zaključavajući sve za sobom.
Foto oprema je kao i obično bila skrivena u neoznačenom foto ruksaku na mojim leđima. Putovnice, novčanik i većina love su bili u unutarnjem odjeljku u njemu, a sitna lova u mini torbici oko vrata i u džepu hlača. Oprezno smo hodali glavnom ulicom pogledom tražeći sve te silne kriminalce koji samo čekaju na nas.

Istina, po hrvatskim kriterijima dosta je sumnjivaca na sve strane. Pakistanci, Indijci i Afrikanci prevladavaju. Uglavnom su u grupicama. Bijelci su manjina. Bar u ovom kvartu. Očito da je Catania jedna od dostupnijih luka.

Na cesti vlada nakakav kontrolirani kaos jer iako smo na većem trgu kojeg okružuju ceste s tri trake nema nikakvih semafora koji bi odredili ritam vožnje. Uz to i pješaci se čudno ponašaju jer za hodanje jednako koriste cestu kao i trotoar. Kao da ih nije briga za vozila koja bih ih mogla pogaziti. Ono što je dodatno zanimljivo je da im nitko iz tih istih vozila uopće ne trubi. Svi voze polako te strpljivo i oprezno zaobilaze šetače ili naprosto pričekaju da ih primijete i nevoljko im se maknu. Na raskršća ulaze sporo i polako se međusobno propuštaju. Kontrolirani kaos.

Na cestama je dosta smeća, ali više kao odraz kulture bacanja izvan koševa nego kao organizirani nerad. Ima ponešto tipično-netipičnih kafića, pečenjara s kebabima i restorana, ali nema baš turista i Catania definitivno ne djeluje kao turistički grad. Poslije određenog vremena smo primijetili da skoro nitko ne fotka. Mi jesmo, ali sam fotić vraćao u ruksak nakon većine setova.
Ziher je ziher.

Glavna ulica je u 22h već poprilično prazna, a ove sa strane su skroz puste. Stali smo večerati nešto s nogu u odabranoj Indijskoj pečenjari. Bar mislim. Uzeli smo kebabe srednje veličine i oduševili se. Fascinantno zasitni i fini za 3,50 eura po komadu.
 
Već opušteni u novom gradu, uspješno smo se vratili do naše adrese i izvadili bunt ključeva te započeli s procesom otključavanja.

Moja draga je tu večer zaspala obučena. Jednostavno se onesvjestila na krevetu čim smo ušli u sobu. Takav dan.





















Gledali smo ih u tišini. Sunce je kroz najviši prozor crkve pružalo svoje intenzivne obojane žute zrake osvjetljavajući ih kao na pozornici i tako ih čineći još odvojenijima od nas dvoje koji smo ih netremice promatrali.
Zvučalo je kao pjesma. Skladna i tisuće puta zajedno otpjevana.

Tonovi su se nježno stapali jedan u drugi donoseći sklad svima koji ih čuju.

Pet starih Sicilijanki je klečalo pored velikog oltara u svojoj molitvi.
Nedirnute u svom svijetu nade, ljubavi i tišine.

I nas nevidljivih dvoje koji smo taj poklonjeni trenutak za zauvijek spremili.



A jutro je počelo rano i kao skoro svako na putovanjima. Model iskoristi dan.
Nakon ranog buđenja doslovno smo izjurili van.
Dobro, ne baš odjurili uz svu tu gomilu vrata za otključati....

Miris, ili preciznije, smrad ribe nam je bio vodilja. Riblja tržnica koja se širi i u klasičnu je odlično mjesto za započeti obilazak grada. Puno boja, ljudi i naravno riba. Najveća atrakcija su ogromne tune koje se režu na licu mjesta i čak takve mrtve djeluju iracionalno opasno . Svi jurcaju, obilaze i kupuju. Naši nosevi i uši se overdoziraju ponuđenim. Prodavači i kupci galame pokušavajući sklopiti što bolji posao. Vrlo živahno mjesto.




Tržnica se nalazi na samoj granici s onim kvartom u koji nije pametno ni po danu ulaziti i naravno da smo ušli malo i u njega koristeći situaciju da je kasnije jutro u pravilu najmirniji dio dana, a mi si kasnije djelujemo neustrašivi zbog hrabrog izazivanja sudbine. Sami kvart je ustvari djelovao poprilično obično i nimalo zastrašujuće. Vjerojatno sam nakon jučerašnjeg Gianievog upozorenja podsvjesno očekivao naletiti na bar leš ili dva. Ili bar koji zapaljeni auto koji se još blago dimi jer ga se vatrogasci nisu usudili doći gasiti. Eto, kad se čovjek razočara što su svi preživjeli....

Eventualno je jedan park kroz koji smo prolazili do nudio neke loše slike zbog žestoke zapuštenosti i noćnih ostataka po podu, ali, slično može i Zapruđe nedjeljom ujutro ponuditi.

20-tak minuta šetnje je bilo dovoljno da se mentalno nahranimo svojom hrabrošću. Dubravo, sad si naša!

Pola sata kasnije smo se našli i na najvećem Catanijskom buvljaku u kojem je vladala ponovno plac atmosfera. Svi viču te pozivaju u pokušaju nadvikivanja i jedva se prolazi kroz gužvu, a uokolo se svašta prodaje. Zanimljivo je da smo dan ranije već bili na tom prostoru, ali smo to shvatili tek kada smo odlazili i to po jednoj impresivnoj građevini uz plac.
Naime, taj prostor je svaki dan dopodne u kaotičnoj gužvi, a popodne se sve makne i očisti te ostaje tek prazan sivi trg koji djeluje dosta ogoljelo i pomalo opasno.
U samoj buci i ponudi placa najviše smo se zadržali u dijelu gdje na 30-tak štandova prodaju gomilu odjeće, obuće i torbica po cijeni od pola pa do puna 2 eura. Mia je u tom dijelu naprosto prolupala i naglavačke se bacila u to. Meni je ostalo motanje i sramežljivo hvatanje kadrova u vidu šarolikih ljudi svih rasa koji su uživali u gužvanju. U međuvremenu je na jedan štand uz glasnu najavu istresena svježa količina ženskih torbica po 1 euro što je izazvalo žestoko i nemilosrdno grabanje među pripadnicama nježnijeg spola. Ako ste gledali neki dokumentarac o piranama kada se među njih baci neka hrana, eeee.....

Sam plac je imao tri ulaza/izlaza i na svakom je stajala ekipa policajaca. Catania.


U ranim popodnevnim satima smo se mislili busom zaletjeti do jednog obližnjeg gradića  i obići ga, ali smo otkrili da slaba povezanost između Trsta i Venecije nije slučajnost nego talijanska stvarnost. Prvo smo imali žestokih problema pronaći mjesto od kuda kreću busevi za taj Acireale, a onda gdje kupiti kartu za taj bus. Naime, na ovom području uglavnom nije moguće kupiti kartu na nekakvom autobusnom kolodvoru jer takvih uglavnom nemaju. Bar ne onakvih na kakve smo mi navikli. Kod njih se karte prodaju u nekakvim kioscima s novinama ili čak fast foodovima, a najčešće je najsigurnije kupiti izravno od vozača. Problem je u tome što različite kompanije različito rade pa tako neki vozači neće ni slučajno prodati kartu nego će te odmahujući glavom i rukama slati na neko mistično mjesto po njih. Dodatni je problem što ćete na Siciliji uglavnom teško komunicirati osim ako ne znate talijanski jer je kod njih engleski popularan otprilike kao kod nas ruski.

Nakon par ispitivanja napokon dobivamo prave upute za mjesto gdje se prodaju karte za kompaniju kojom se može do priželjkivanog gradića i jurimo do tamo. Ured izgleda i previše ozbiljno. Ima i šaltere. Čak i čovjek na šalteru priča engleski. Savršeno.

Ono manje savršeno doznajemo par minuta kasnije. Naime, zadnji vlak iz Acirealea do Catanie se vraća u 16 30 što je otprilike za dva sata. Prevedeno, da sad krenemo imali bi nešto više od sata za razgledavanje.
Opet prevedeno, odustajemo od izleta.

U povratku do centra prolazimo kroz jedan od onih kvartova koji nisu preporučljivi noću, ali ni po danu dojam nije puno bolji. Gomile stakla i smeća po cesti i sa strane, porušeni kontejneri, male ruševne kućice te pokoji sicilijanac stranog podrijetla. Ustvari, jedno od onih mjesta u kojima nesvjesno počneš brže hodati i ne želiš vaditi skupi fotić iz ruksaka. Ni prizor otvorene ženske torbice s potrganim remenom za rame nemarno bačene na prljavi kolnik nije nas previše usporio.




Promjena plana nas je odvela na lokalni bus kojim smo otišli na jednu od Catanijskih znamenitosti, tj. vulkansku plažu. U gradu postoje dvije plaže i obje su, potpuno logično dosta daleko od centra.

Crne vulkanske stijene koje služe kao obala i negdje jednostavni drveni platoi napravljeni na tim istim stijenama nas nisu pretjerano impresionirali.

Pošteno je reći da nam vrućina, gužva i nervoza zbog propalog prvobitnog plana nisu pomagali u dobivanju pozitivnijeg dojma.

Uslijedile su Mijine bijesne eskalacije, moja ego povrijeđenost, nedolazak busa na +42 jedno sat vremena, pusta stanica na kojoj jedini hlad nudi nekakav žbun na 50 centimetara visine, moje bijesno izlaganje skuhano na 40-tak minuta prethodne strpljive šutnje, Mijina tuga zbog mojih izgovorenih riječi...ma skoro pa standard za svaka prva tri dana na putovanju.


Navečer pomireni dobivamo sadržaj sličan prošloj večeri. Klopa pa lokalno pivo u nekoj ulici sa strane i ugodni razgovori s ogledavanjem na sve strane. Dodatno nas je zabavio pogled na nekog mršavog tipa s dugom bradom, brojalicom u ruci i majicom ''I love Afganistan'' kako izlazi iz nekakvog arapskog centra. Nisam ga stigao fotkati. Ili se nisam usudio. Birajte.

Večer smo dodatno popravili odlaskom na zabranjenu terasu u našoj zgradi s koje se pruža lijep pogled na svijetla grada. Nitko nas nije uhvatio. Neustrašivi smo.











Iskusni putnici ne biraju ponude raznih turističkih agencija nego se snalaze sami. Mi to možemo.
Samo ponekad ne uspijevamo iz prve. Jebeni autobusi na Siciliji!


Digli smo se u cik zore jer smo čuli da postoji samo jedna redovna linija busa koja vozi za podnožje Etne na kojoj se nalazi taj vrlo živahni vulkančić.

Redovna linija znači puno niža cijena vožnje do tamo. Puno. Ali treba doći rano jer bus odlazi čim se napuni. A onda, jedino agencije. A to nećemo. Mater im. I taksistima, naravno.

Uglavnom. Pronaći bus po uputstvima ne bi trebalo biti teško, ali.... Sicilija.
Pogađamo iz trećeg pokušaja. I to nakon jedno četiri ispitivanja.

No. Stajalište busa te kompanije je tu. Mjesto za bus prema Etni je tu. Bus je tu. Kiosk na kojem bi rado kupili karte za bus nije tu. Naravno.

Poslije još jednog i pol ispitivanja saznajemo da se za ovu kompaniju i relaciju karte kupuju u nekom novinskom kiosku malo dalje. Valjda. Mia juri do tamo i uskoro su i prave, pomalo smiješne karte tu. Valjda.
U svakom slučaju cijena je super. Samo 12 eura za dvije povratne.

U niskom startu srpljivo čekamo na otprilike 5 centimetara od zatvorenih vrata da se i vozač ukaže pa da uletimo među prvima i tako osiguramo da idemo na veličanstvenu Etnu. Naš domaćin, zgodni Gianni nam je rekao da moramo doći bar 45 minuta ranije da bi bili sigurni da upadamo.
U niskom smo startu.

U međuvremenu se skupilo dosta ljudi u blizini legendarnog busa. Tako dobro pozicionirani osjećamo se superiorni među svim tim jadnicima koji možda neće uspjeti ući unutra i dohvatiti se svjetski poznatog vulkana.

Nastalu napetost na tren razbijaju neki cigani jer se jedan uhvatio sviranja harmonike, a ostatak uže i šire romske obitelji ga sluša i navija. Filmska scena!
Svejedno ne mogu do kraja uživati u svirci jer nastaje kriza zbog novonastale Mijine potrebe za uriniranjem. Naravno. Uvijek ona.
Ja ostajem u niskom startu uz vrata, a ona se tiho šulja izvan grupe do nekakvog wc-a. Oboje se nadamo se da će se vratiti na vrijeme jer znamo da ja ulazim u bus i bez nje. Jebiga, Etna!
Čekam.
Dolazi i ona. Čekamo zajedno.

I dalje smo u niskom startu. Minute tegobno prolaze
Već me i leđa  bole od ukočenog stajanja.

Napokon dolazi i vozač. Ustvari dolaze njih dvojica. Polaskani smo.
Ulaze u bus i za tren počinje puštanje unutra. Napetost se reže nožem.

Nakon 30 minuta koncentriranog čekanja ulazimo kao treća i četvrta osoba (pustili smo dvoje lokalaca da ne izgledamo očajni). Smiješne karte vrijede. Uzbuđen sam.

Otprilike 3 minute kasnije ulaze i zadnji ljudi u bus. To su oni koji su se došetali do njega prije 2 minute.
Još je 15-tak mjesta iza prazno. Hvala ti Gianni.



Vozači su pravi sicilijaneri. Jedan izgledom, a drugi ponašanjem. Ovaj drugi rezervni će za cijelo vrijeme vožnje laskati, vrijeđati i ignorirati sve redom po potrebi i vrijednosti. Sve geste i riječi su prenaglašene i ne zatvara usta. Kao da gledam neku scenu iz Kuma gdje neki mafijaš srednjeg položaja u sekundi mijenja svoj pristup u komunikaciji prema nadređenima i podređenima.  Većina suputnika su lokalci.

Usprkos svim pričama o ovom podneblju, autobus je krenuo na vrijeme. Makar je dojam o apsolutnoj profesionalnosti možda  malčice narušila stanka od 20 minuta kad je bus u jednom trenu stao, a vozači otišli na sladoled bez ikakvog objašnjenja.
Valjda je bio fin.



U podnožju Etne nas je dočekao tipični turistički ugođaj u obliku gomile suvenirnica krcatim fotkama lave koja teče isprintanom na svemu živom i nekoliko restorana.
Glavnina ljudi koja je ostala do te zadnje stanice  je odmah krenula prema žičari koja vodi prema gore. Kad kažem glavnina, ustvari mislim svi. Nama siromašnim hrvatima još dodatno financijski osakaćenima skupim trščanskim taksistom se tih 10-tak eura po osobi činilo kao bacanje novca. Pogotovo jer mjesto do kuda gondole voze ne izgleda previše daleko. A mi smo istrenirani hodači.

30 minuta kasnije, nakon otprilike 200-tog prosklizavanja na vulkansko-pjeskovitom tlu koje ne dopušta niti jedno normalno gaženje nego samo darežljivo nudi oblake prašine koje mi s velikim apetitom gutamo, to mjesto gore mi se čini jednako blizu kao i na početku. Ili jednako daleko.
20-tak eura za karte više mi ne djeluje toliko skupo.




Gondole nemilosrdno prolaze iznad nas i nekako imam osjećaj da svi u njima komentiraju nas dvoje sirotana koji se patimo dole. Istovremeno, ja se ispod njih očajnički trudim nacrtati smiješak na već ukočenom licu tako da nekako ipak pomisle da smo samo neobični manijaci ludi za hodanjem i da ustvari uživamo u svakom prosklizavanju i zalogaju prašine.

Napokon dolazimo gore za sat i 40 minuta maloprije opisanog brutalnog gušta. Ponosni. I umorni.

U trenu sirotinjskog trijumfa na dijelu gdje gondole pljuju van sve te lijene ljude shvaćam da je onaj dio gdje se planina dimi ustvari još jako daleko i da smo u najboljem slučaju negdje na pola puta do samog vulkana. Nježno to priopćavam svojoj supruzi koja još hvata dah, ali ne dobivam od nje jednako nježnu reakciju.

Srećom, previše je umorna za duže vrijeđanje pa proglašavamo primirje sjedanjem na stijenu s prekrasnim pogledom prema dole, grickanjem keksiju i štedljivim pijuckanjem vode.

S naših umjetnih sjedala vidimo kako većina ljenivaca iz žičare sada prilazi nekakvim čudnim vozilima koji su nekakvi hibridni mješanci između buseva i kamiona te plaća novu kartu za ulaz u njih. S obzirom da neki čak odustaju od te vožnje i dalje kreću pješke zaključujem da je ta cifra još paprenija.

Poslije kraćeg odmora krećemo i mi. Osvježeni i obnovljene energije zbog pogleda na stup dima koji nam je sve bliže.
Na početku hodamo po nekakvoj širokoj improviziranoj cesti uz koju smo često u oblaku prašine koju dižu ti kamioni dok prolaze kraj nas, ali brzo skrećemo prema nekakvim stazicama gdje ima samo pješaka. Okoliš je senzacionalan!  Otprilike kao na mjesecu. Nikakve biljke, drveta ni trave. Samo neobična vulkanska prašina i kamenje čudnog oblika. Sunce prži, ali nije vruće jer smo na otprilike 2700 metara visine.
Sa strane se mogu vidjeti ostaci snijega djelomično pokriveni pepelom i sitnim kamenčićima. U ovom dijelu je užitak hodati jer je uspon puno blaži. Čak nam i smrad sumpora koji se solidno osjeti ne smeta. Lagano se snalazimo jer je površina tako čista i sve se vidi na daleko. Cilj nam je cijelo vrijeme lako uočljiv jer ga označava visoki sumporasti trag dima koji izlazi iz tog aktivnog vulkana. Ahhhh... Etna.





Odlično se osjećamo u tom čudnom okolišu. Umor je nekako privremeno nestao. Uglavnom smo sami jer i nema tako puno ljudi koji hodaju. Oko nas ima još par vulkana iz kojih se dimi, ali puno sramežljivije nego iz tog glavnog. Tragovi onih hibridnih vozila na improviziranoj cesti iz daljine izgledaju kao nekakvi misteriozni crteži. Ovdje gore je lijepo na neki netipični način. Izvan uobičajenih kategorija onoga što inače takvim doživljavamo.

U jednom trenu nailazimo na prečicu prema gore. Malo dalje, sa strane  vidimo sparkirana ona čudna vozila i shvaćamo da je tamo gore naš cilj. Par minuta razmišljamo da li da krenemo tim dosta kraćim, ali i puno strmijim putem i naravno da se odlučujemo se za strminu. Onako okolo bi bilo previše lako.
3 minute kasnije shvaćamo da smo pogriješili. Svaki korak od pola metra  postaje korak od najviše 15 centimetara! Ne samo da je jako strmo, nego je i sloj prašine toliko dubok da sve odmah klizi i noge propadaju. U svakom ugazu noga nam do sredine lista završi u prašini i klizne prema dolje. Ubrzo shvaćamo da se ovdje možemo penjati jedino četvoronoške. Kao naši pretci. A ovdje ne mislim na Adama i Evu.



Najzabavnije je da ni povratak dolje nije izgledao baš kao dobra opcija jer kad sam se okrenuo i pogledao niz strminu, nije mi baš bilo svejedno pri pomisli na poprilično izgledan pad. Tako da smo se ipak odlučili za daljnji uspon.

Uskoro sam ulovio najbolju moguću tehniku penjanja. Recept je bio napraviti 7-8 brzih koraka-skokova uz pomoć ruku kao osloncem tako da ne stignem jako kliziti, a onda minuta pauze da se odmorim te udahnem malo zraka i prašine. I tako podosta puta.
Trebalo nam je dobrih 20-tak minuta žestoke muke da se popnemo do ispod vrha. Mrtvi! Mislim da smo ukupno prešli jedno 300 metara za to vrijeme. Prekrasan uspon po živom pijesku.

Gore ispod samog vrha nas je dočekala nagrada! Prekrasan pogled na jedan neaktivni crvenkasti krater ispod nas. Velik i čudan! Neko vrijeme smo samo sjedili sa strane i guštali u vidiku.









U međuvremenu smo shvatili da tih par metara iznad nas nije aktivna Etna nego najbolji mogući vidikovac prema njoj. Kasnije smo saznali da je sami krater Etne, naravno zabranjen za prilazak jer je konstantno aktivan i može svaki čas eruptirati.
Smije se samo do ovog mjesta gdje smo se popeli. Ovdje gore je dosta hladnije i vjetar suludo puše. Povremeno smo u oblaku sumpora koji konstantno izlazi iz kratera prema kome gledamo nekih 500 metara dalje. Vrh Etne je na 3350 metara, a mi smo ovdje na nekih 3200. Šećemo gore neko vrijeme mijenjajući kuteve pogleda, ali počinje nas dostizati umor napornog dana. Uz taj vjetar, odjednom nam je i hladno a i voda bi nam dobro došla. Već pomalo otupljeli počinjemo silazak.

Uslijedilo je usputno skupljanje vulkanskog kamenja kao jeftinih, a opet tako autentičnih suvenira i polagani silazak niz mjesečevu površinu. Polako smo prolazili kroz tu neobičnu pustoš njuškajući sumpor koji nas je cijelo vrijeme pratio. Tu i tamo bi vidjeli neke druge ljude kako slično bauljaju uokolo, ali većina je ipak koristila ona čudna hibridna vozila.

Gušt-hodanje je završilo kod gondole gdje je počeo vratolomni silazak niz klizavu strminu koji je polučio jednu potrganu tenisicu i jedno 70 zastoja za vađenje kamenčića iz istih. Dodajmo tome i 3,4 pada i kronični manjak vode koje smo premalo ponijeli... Jedina utjeha nam je bio neobičan, a prekrasan miris mora s dodatkom meda koji nas je pratio u tom spuštanju strmim donjim dijelom, ali opet možda je to bila mirisna halucinacija izazvana umorom i žeđu za ikakvom vrstom tekućine.


Kad smo potpuno iscjeđeni napokon stigli dole pronašli smo energije da poput bar dvadesotodnevnih brodolomaca pojurimo u prvi kafić i tamo kupimo tekućinu. Predivno iskustvo. I penjanje na Etnu, naravno.
Bus za natrag je opet krenuo na vrijeme.

Kraj dana je obilježio zajednički noćni zaključak do kojeg smo došli sjedeći na mini balkonu naše sobe sigurno zaključani iza četvoro vrata i pijuckajući vino.
Cijelo to genijalno iskustvo Etne je bilo bitno potpunije zbog napora koji nam je bio potreban za doći do gore. Frustracija zbog klizanja, gutanja prašine i manjka vode obilježila je naš put, ali sav taj umor nam je povećao nagradu na vrhu. Da smo išli lakšim putem žičarom i kamionom, izgubili bi dosta toga.
Ali, tako je uvijek tek na kraju....do tada gunđaš i psuješ....i proklizuješ.













Kako ćemo dalje živjeti bez Catanijskog placa?
To pitanje nam se motalo po glavi dok smo se ujutro još jednom smucali po njemu i mjerkali fantastično jeftine artikle na sve strane. Već smo se tu osjećali kao doma. Kao i uvijek na putovanju, vrijeme teče potpuno drugačijom brzinom. Kao da smo tu već bar tjedan dana....


Bus za Siracusu je krenuo na vrijeme. Opet. To će nam biti stanica na nekoliko sati pa nastavljamo za sljedeće prebivalište, Modicu.

U busu prazno i hladno. Vanjskih 35 je zamijenilo maksimalnih 22 celzijusa. Na Siciliji vole nafrljiti klimu.
U jednom trenu su se u naše ledeno vozilo ušetale dvije talijanke koje je bilo teško ne primjetiti i sjele točno bočno paralelno s nama. Jedna je bila s vrlo zanimljivim vizualnim imidžom s puno piercinga, a druga jednostavno prekrasna s taman dovoljno piercinga. Plava i božanstvena. A ja ne volim plavuše. Pa si vi mislite.

E sad, kada smo u stranoj zemlji često imamo pitanja za domaće. Mislim, jednostavno te zanimaju neke stvari koje su drugačije tamo, običaji, najbliži dućan, dobra hrana, seksualna orijentacija i slično. Također, te socijalne situacije uglavnom rješava moja supruga jer....eto, ona ih rješava.
Međutim, ima trenutaka kada bih sve komunikacijske situacije volio samostalno obavljati. I sada je bio takav trenutak. Sasvim slučajno.

Prekrasna sjedi udaljena nekih 70-tak centimetara od mene i ja se pokušavam sjetiti nekog prigodnog pitanja koje me zanima. Pokušavam i nekako mi ne ide. Siguran sam da me nešto zanima o Siracusi, ili o njihovoj odbojkaškoj momčadi, ili o klimi, ili....ali....
Nije da joj se planiram upucavati. Mislim, Mia sjedi kraj mene, a nju je jako teško zamisliti tolerantnom po tom pitanju i njene reakcije bi definitivno digle temperaturu u busu, ali...

Jednostavno bih malo razgovarao s njom tako prekrasnom. Onako, da se i ja osjećam seksi i lijep. Kriza srednjih godina se polako šulja prema meni.
Ako već nije tu.
Ono što me istovremeno zbunjivalo i ohrabrivalo je to da sam ulovio par  njenih pogleda u mom pravcu. Da, njenih u mom pravcu!
Zbunjujuće, ali mislim da je u ovom slučaju vjerojatno u pitanju morfološka znatiželja što moje balkansko čelo i rimski nos rade zajedno na jednom licu.

Uglavnom, dok sam smišljao prigodno pitanje i pronalazio hrabrost za postaviti ga, desio se obrat. Naime, ona je postavila pitanje meni. I ne, nije me pitala za broj telefona. Ili možda je, jer ustvari nemam pojma što me pitala zbog jednostavne činjenice da i talijanski jezik spada u one stvari o kojima nemam pojma. Makar, mogla me pitati i na hrvatskom i biti mi jednako nerazumljiva prve dvije sekunde jer ovo je bio trenutak kada mozak ne prati viđeno na terenu već radi u slow motionu.

Sav uzdrhtao i apsolutno monogaman sam joj nakon te dvije za mentalnu sposobnost vrlo sumnjive sekunde ipak uspio odgovoriti na svom ruskom engleskom da ju ne razumijem i da možemo komunicirati na tom jeziku. Mislim engleskom ili ruskom engleskom. Jedan razumijem, drugi pričam.
Na moju suverenu engleštinu ona je samo slegnula ramenima i napravila nemoćnu (ali isto prekrasnu) facu i odmahnula glavom. Tako je u tom trenu završila naša verbalna komunikacija i ponovno se konvertirala u povremene poglede i zalutale osmjehe s pokazivanjem zubi bar do šestice.
S moje strane, dok Mia nije gledala, jasno. Kriza. Jebiga.
A nemam novaca ni za Škodu, a kamoli za Porshe.


Naravno da je ispalo da autobusna stanica u Siracusi ne može biti puno dalje od centra koji je zanimljiv nama turistima. Potpuno logično, jer imamo samo nekoliko sati za obilazak prije sljedećeg busa za dalje. Također je logično da tu nemaju prostor za ostaviti višak stvari na autobusnom kolodvoru, a mi svakako imamo višak stvari na ovom putovanju jer je Mia pakirala.  
Ustvari najpreciznije bi bilo reći da nemaju ni autobusni kolodvor jer da bi se to tako nazvalo bilo bi potrebno više od jednog kioska i prostora za stajanje tri busa koji nemaju čak ni iluziju nekakvog krova.
Sreća je da u blizini postoji ozbiljan željeznički kolodvor. Manja je sreća da ni oni nemaju spremište za stvari. Sreća je da u jednom kafiću u blizini pružaju tu uslugu. Manja je sreća što lopovi traže 5 eura po torbi bez obzira na veličinu. Mater im!

Sam gradić je klasično lijep i apsolutno turistički. Krasne građevine u bijelom,preskupi plac, stari cigan koji svira harmoniku, mladi cigan koji svira harmoniku i hrpe turista koji bauljaju i dive se svemu što viri. Lijepa, a bez duše. Za razliku od Catanije. Koja bar ima dušu. Ne previše dobru, ali...
Ustvari nam najljepši dio boravka  u ušminkanoj Siracusi bilo sjedenje u hladovini i tamanjenje parčeta pizze dok cigo junior svira sa strane. Bilo bi još ljepše da mu je asortiman izvedbi bio širi od 3 i pol pjesme koje je sa zastrašujućom upornošću ponavljao cijelo vrijeme.






U povratku do ''autobusnog kolodvora'' sam si skoro priuštio kupanje, ali me ziherašica od moje supruge spriječila. Ovoga puta ne zbog potencijalnog napada velikog bijelog nego zbog mogućnosti kašnjenja na bus. I tako mi nismo zakasnili, ali bome bus je. Četvrti dan na Siciliji i on tek po prvi put kasni u polasku! A ljudi svašta pričaju...
Da svaka pohvala nije dobar potez nam dokazuju sljedeća dva i pol sata koliko zbog nekih čudnih puteva i misterioznih skretanja trebaju našem busu da prijeđe nešto manje od 100 km do naše Modice! To je izgledalo kao seksualna predigra koja neće nikada završiti! Svako malo bi skrenuo u smjeru našeg gradića, pa bi stao u nekom mjestu i onda napravio zaokret u suprotnom smjeru, pa opet za par minuta nakon što je stao u nekom mjestu skrenuo suprotno. I tako jedno 6-7 puta!

Već smo stvarno počeli očajavati kad se pojavila.
Očaravajuća, fotogenična i sva u bijelom.
Mislim Modica. Odmah nas je podsjetila na marokanska sela. Isprano bijele kamene kuće sa skoro ravnim krovovima kako se penju uz brdo. Vrhovi crkvi koji povremeno vire su cijelom prizoru davali ravnotežu. Kasno popodnevno sunce je upotpunjavalo prekrasan vizualni dojam neobičnog gradića u koji smo napokon stigli.





Brzo smo izletili iz autobusa da se vozač ne predomisli i odjuri dalje te krenuli u šetnju do dogovorenog smještaja. Kuću i gazdaricu smo lagano pronašli za desetak minuta a unutra šok!
Prostor je prekrasan! Velika soba obojana narančastom svjetlošću, kuhinjica i kupaona. Divno.


Međutim, ispalo je da to nije sve. Žena nas je odvela i stepenicama prema gore gdje nam je pokazala i ogromnu spavaću sobu koja je također prekrasna! Dodajte tome i malu terasu s pogledom na kućama obrasle obronke grada i njihov Duomo (koji ja ovako niži mogu relativno detaljno vidjeti samo ako stanem na stolčić i dignem se na prstima) koji je pogađate, opet prekrasan!
Tijekom obilaska Mia i ja smo se samo pogledavali čekajući da nas gazdarica ostavi kako bi se mogli i za stvarno oduševiti bez straha da ćemo se otkriti kao balkanska sirotinja.

Tuširanac, pa izlazak u grad.
I dalje je prekrasno toplo dok se sunce spušta. Ima malo turista i dosta lokalaca u predvečernjem muvingu. Neke od njih je stvarno bilo teško ne primjetiti. Recimo jednog blago pretilog tipa od 6 banki u plavom dresu talijanske repke jako stisnutom na trbuhu i tajičasto uskim bijelim hlačama trofrtaljkama na kojima se lijepo ocrtavaju žute slip gaće ispod i žarko crvenim koleđicama na bosa stopala kojeg smo sreli četiri puta i uvijek je bio u puransko-mačo pozi dok šaca i 40-tak godina mlađe cure i pritom na licu ima izraz apsolutnog samopouzdanja!

Ulazimo i u jednu crkvu koja je jednostavno vauu! Velika, lijepa i prekrasno osvijetljena zalazećim suncem.


Za večeru smo konzumirali pizzu uz blago gazirano vino u nekom od lokala sa strane, a slično vino mi i sad noću pravi društvo dok pišem zabilješke na krasnoj terasici našeg stana s koje skoro pa mogu vidjeti cijeli modički Duomo.
Mia se onesvjestila umorna od napornog dana i spava na našem ogromnom krevetu. U mraku daleko iznad mene na obronku i sličnoj terasi neka obitelj priprema roštilj. Ima ih jedno 5,6. Pravi sicilijaneri. Njihovi nerazgovjetni glasovi i smijeh u valovima dopiru do mene. Lijepo ih je vidjeti tako vesele i opuštene. I pijuckati sicilijansko vino u skoro potpunom mraku dok sve uokolo miruje.
Malo mi je žao što i Mia ne dijeli ovaj trenutak sa mnom.

U neko doba kasnije, sa susjedne terase od iste kuće čujem tiho žensko plakanje u mraku. Udaljeni smo možda 2 metra i dijeli nas samo betonski zid. Zvuči jako tužno i bez strasti. Kao da je puno puta plakala zbog istog razloga. A možda jednostavno serem bolujući od pretencioznosti.
Očito je da ne zna da sjedim u mraku odmah do nje i da nas ustvari odvaja samo 30 centimetara cigle. Tko tako plače dok putuje?

Razmišljam da joj se javim i pitam....za bilo što, ali pobjeđuje preplašeni nedruštvenjak  u meni i ostajem sjediti u tišini. Opet. Jebiga.





















Jutro počinjemo na terasi. Već mi je toliko draga da bih je ponio doma. Naravno, zajedno sa ''skoro pa pogledom na duomo'' Moja draga svoje dojmove s putovanja piše ujutro. Zanimljivo je kako dvoje ljudi živi iste stvari, a doživljava i osjeti neke druge, ponekad čak niti slične.

Nakon šarolikog sicilijanskog doručka (recimo nekakav specijalni sladoled koji se jede sa pecivom ili razni kolači i keksi koji su nama uobičajeniji kao desert nakon ručka ili večere, nekoliko vrsta voća,razni sirevi, salame, peciva, domaći đemovi od naranče, limuna i rogača, prirodni sokovi od jagode i naranče.....) izjurili smo u ozbiljniji obilazak Modice.

U međuvremenu smo odustali od posjeta susjednoj Ragusi Ibli jer je povezanost loša i odlučili se ostati samo ovdje i u ležernom ritmu pogledati koliko nam se da i u pauzi uživati u ovom prekrasnom smještaju.

Slijedilo je šetanje uskim uličicama prema brdu, ulazak u tri prekrasne crkve, pa vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad, makar smo mi tamo više vremena proveli zureći u specifičnog sicilijanskog čićicu koji i na +40 nosi obaveznu nedjeljnu bijelu košulju službeno zakopčanu do grla, kravatu, crni sako i cijeli jedan zub u zubalu kojeg se ne srami demonstrirati.





Mia je probala i svjetski poznati lokalni sladoled po 2 eura kugla (fin, ali ne baš za 2 eurića), a zajedno smo se probali malo osjećati kao kriminalci dok nas je po lokalnom dućanu vidno šepajući pratio gazda dućana tj. 90-to godišnji starček s ozbiljnom sumnjom da ćemo mu ne plativši odnijeti sve dragocjene lubenice koje tamo ima. Dodajmo tom danu i obavezno frenetično fotkanje, finu večericu u obliku paste s nečim čega se sad ne sjećam uz opet lokalno vino i desert u obliku nekih sitnih fritula zalivenim nutelom...ah....



















Hmmm...
Ulazak u prve ulice u Palermu nas je pomalo šokirao i preplašio jer na prvu stvarno izgleda totalno getovski.

Sumnjivi likovi koji sjede kao da neće ustati do prekosutra i zure nedefiniranim pogledima oko sebe, smeđe zapuštene ili djelomično porušene kuće, djeca koja ne djeluju baš dječje te poneki kontejner s blagim viškom smeća u kombinaciji s određenim predrasudama budili su u nama pomalo paranoidne misli. Čak i dok smo bili odvojeni staklom u ledenom autobusu (opet vozač s poremećajem).





Taj kontrast između ovog smeđeg grada i predjela koje smo prošli u višesatnom putovanju kroz unutrašnjost ovog prekrasnog otoka je baš udarao. Vegetacija i zelenilo, brda i doline kroz koje smo prolazili su nas oduševile i iznenadile. Sad je ta emocija malo splasnula. Palermo.

Srećom smo tu trebalo provesti samo nekih sat i pol do sljedećeg busa koji nas vozi dalje prema sigurno finijem Trapaniju. Odluka je bila da se sakrijemo u ured za kupovinu karata i na sigurnom dočekamo taj bus za dalje.
Tako da smo u žurbi do sigurne zone skoro pa izletjeli iz vozeće ledenice i pojurili prema uredu pokušavajući izgledati kao da samo žurimo, a ne da smo prestravljeni na mogućnost druženja sa svim tim dragim ljudima tamo.

Nakon par minuta, kad smo već skoro bili na sigurnom zaštićeni od zalizanih uredskih službenika shvatio sam da nosim jednu torbu manjka. Pošto sam se sjetio da u njoj držimo knjige i recept pokojne bake za krpice sa zeljem odlučio sam riskirati s povratkom.
Miji sam rekao da uopće ne uspostavlja vizualni kontakt s okolinom, a da se ako joj se netko obrati počne ponašati ko' Karamarko na bini pa će ju pustiti na miru jer će misliti da je luda. Potrčao sam nazad prema busu i srećom, bio je tamo. A i torba.
Hormonalno nestabilni šofer nije djelovao previše zadovoljno što mu uzimam već konficiranu imovinu iz ruke, a to je demonstrirao kiselim smiješkom.

I inače, do sada nam je legendarna sicilijanska ljubaznost o kojoj smo puno čuli još uvijek ostala samo mit.

Do dolaska željenog vozila smo preživjeli uz povremena dalekometna vizualna druženja s nekim jako sumnjivim pripadnicima tamnije populacije koji su se u grupama poprilično besciljno vukli uokolo. Kolodvori....

U samom busu dok smo kretali prema Trapaniju upoznali smo i neki drugačiji Palermo. Lijepe velike kamene kuće, ušminkane parkove prepune zelenila i gomile nesumnjivih ljudi koji hodaju okolo. Na predgrađe su nas opet nekako podsjetile senzacionalno prljave plaže krcate raznim poprilično krupnim smećem. U ljepšem dojmu nam nisu pomagali ni velike grupe ljudi koje sjede na tim plažama oko kanti iz kojih suklja vatra i crni dim. Inače, same plaže su dugačke i pješčane. Ustvari, trebale bi biti lijepe.

Do našeg cilja nam je trebalo nepuna dva sata. Imali smo dogovor da će nas naš domaćin doći pokupiti i odvesti do smještaja u malom selu 6-7 kilometara od samog grada i samo smo ga trebali nazvati kad siđemo s busa.

Što smo i probali, ali teta je javljala da je mobitel u kvaru. Mia je vrlo brzo upala u uobičajeno raspoloženje u takvoj situaciji, tj počela je paničariti i preplašena na glas izgovarati sve sulude tragične scenarije koji su joj padali na pamet. A moglo bi se reći da je tada fascinantno maštovita.
Mislim da taj dan nije spominjala opasnost da budemo pojedeni od tradicionalnih Trapanijskih kanibala kojima je najveća poslastica relativno mlado balkansko meso, ali osim te, sjetila se većine nevjerojatnih opasnosti koje su na nas vrebali u tih pola sata zastrašujuće neizvjesnosti na svirepim ulicama sicilijanskog gradića.

Srećom, pedantan kakav jesam, imao sam zabilježen i broj od gazdinog sina tako da smo se ipak relativno brzo pronašli.

Francesko, naš domaćin se pokazao kao fenomenalno opušten i drag tip. Tu kod njega smo napokon upoznali onu legendarnu ljubaznost! Taj smještaj smo i odabrali jer su na tripadvisoru ljudi bili oduševljeni njime i njegovim odnosom s gostima. Zato smo pristali da budemo smješteni u selu 6-7 kilometara udaljeni (a bez vlastitog auta) od grada koji nas je ustvari zanimao. Pacceco ustvari nije imao ništa osim Franceska.

Odmah nas je pozvao da večeramo s njim i njegovom obitelji jer smo sigurno gladni. Kako to odbiti? Nikako.

Uslijedio je tuširanac i osvježavanje nakon poludnevnog putovanja i začas nas je zvao iz dvorišta da je večera spremna. Dole su taman sjeli njegova žena koja baš i ne priča engleski i dva sina. Ovaj stariji od 18-19 je bio vrckavim karakterom poprilično sličan tati.

Večera jednostavna, a prefina! Špagete na maslinovom ulju i češnjaku sa domaćim rajčicama iz njihovog vrta koje baš i nisu imale veze s klasičnim rajčicama na koje smo se mi u Zagrebu navikli i koje uopće ne jedem. Ove sam tamanio s guštom. Uz to je na stolu bila i neizostavna mozzarela uz prepečeni kruh i parmezan s nekakvim začinima. Uz to smo pili dvije vrste lokalnog vina od koje je ovo starije bilo praktično porto jer je imalo 18% alkohola i tamo ga prodaju tek nakon 5 godina stajanja u bačvi i nakon što ga tretiraju kao portugalskog rođaka. Za desert je bio sladoled. Iskreno, doslovno smo polizali dno zdjele. Savršena večera!




Večer smo završili oko ponoći poprilično nacugani i veseli. Taj porto poprilično udara. Pričali smo o svemu i stvarno smo se osjećali kao doma. Samo uz puno bolje rajčice.
U jednoj večeri smo vratili vjeru u lokalnu ljubaznost. Makar je Francesko ustvari rođen u Toskani. Eto.

Njih dvoje su inače već 22 godine u braku i on ju je recimo prije dvije godine na godišnjicu iznenadio sa poprilično javnom noćnom serenadom u vlastitoj izvedbi glasom i na gitari. Takav tip.
Imaju i dvije kćeri. I unuke. I snimke na tabletu. Mia je uživala. Ja sam trpio.

Stvarno djeluju skladno. I karakterno različito koliko samo dvoje ljudi mogu biti. Život.


























Ujutro sam saznao da je Mia imala i noćna uzbuđenja, a da ja nisam bio upetljan u njih. Naime, sinoć kad smo ulazili u dio kuće sa sobama, moja paranoidna supruga je zbog određenih suludih misli nakon zaključavanja navukla i zasun iznutra na vratima. Ziher je ziher. To ne bi bio problem kada bi mi bili jedini gosti ili zadnji koji ulaze oko ponoći, ali... U neko čudno doba noći su moju paranoidnicu probudili nečiji glasovi iz dvorišta. Polugola je isteturala na balkon i vidjela neobičnu kombinaciju dolje. Dvoje mladih i neki djedica. Počeli su joj vikati nešto na talijanskom, ali brzo je shvatila da nije u pitanju nikakvi lokalni običaj u našu čast nego da bi ljudi ušli u svoje sobe spavati. Vjerojatno su se pomalo skupljali uz vrata kod kojih posjedovanje ključa ništa ne znači ako je moja supruga prije prošla kroz njih. I imaju zasun.
Bar smo na spavanju bili sigurni.

Na doručku smo upoznali i druge goste i bio je vrlo živahan s puno časkanja i smijeha. Nažalost, malo toga smo razumjeli jer se uglavnom šalilo na  talijanskom. Osim nas i nekoliko talijana sa sjevera bili su tu i dvoje iz Baskije koji su Miji koja priča španjolski bili poprilično nerazumljivi. Baskijski španjolski. Jebiga.

Nakon doručka Francesko nas je odbacio do grada i rekao da nas može pokupiti iza svog posla navečer i da će nas tada odvesti do jedne solane na zalazak sunca koji je tamo prekrasan. I opet, što smo mogli nego prihvatiti.

Iskrcali smo se na plaži po njegovom izboru tako da napokon isprobam i ovo more poznato po velikim bijelim pesekima.

Plaža je bila stvarno krasna. Inače baš i nisam fan pijeska i dugačkog plićaka, ali ova je stvarno ugodna. I poprilično prazna. Što je i inače standardno stanje po cijelom otoku. Strah me je i pomisliti na što bi ova plaža ličila na području Makarske. Jebote!
Jednostavno nemaju puno turista. Vjerojatno su svi u Crikvi.





Kupanje je bilo genijalno! Isplatilo se čekati.
Nakon kupanca smo naravno prošetali povijesnim centrom i ponovno spoznali koliko na ovom otoku imaju prekrasnih trgova i građevina. Nisam neki ljubitelj arhitekture, ali ovu pomisao je nemoguće izbjeći dok se ovuda šeće.
Osim što je lijep, ovaj grad je navodno i jako siguran i s malo kriminala. Čuli smo recimo, da podosta ljudi uopće ne zaključava aute.
Zanimljivo je da je situacija tu takva a 100 kilometara dalje je smješten jedan Palermo.
Lokali i prodavaonice su i dalje u nama čudnim varijantama i kombinacijama.
Tako se u nekom baru mogu kladiti, kupiti srećku, pojesti komad torte, popiti cugu ili kavu i kupiti neke karte za bus. I sve to naravno platiti na prastaroj kasi kod jednako starog čiće na samom izlasku iz lokala.

U jednom upravo takvom baru smo mogli i posvjedočiti još jednom talijanskom običaju o kojem smo slušali. Naime, dok smo mi tamo sjedili i preživali neke sendviče ušao je neki lokalac i naručio ekspreso, odmah ga dobio, odmah ga srknuo, odmah otišao na prastaru kasu platiti i odmah izašao van. Sve ukupno je od trena ulaska do trena izlaska iz bara prošlo ne više od 2 minute. Bez pretjerivanja. 10 minuta iza toga ušao je jedan par i naručili su sokove. Dobili i popili, platili na kasi i izašli. Oni su unutra proveli možda pune 3 i pol minute.
Kod njih otići na cugu definitivno ima neko drugačije značenje.

Počeo sam se osjećati kao čudak jer tu sjedimo već cca 35 minuta.

Nakon te kratke hedonističke pauze uputili smo se prema Ericeu. Erice je ustvari nekada bio orginalni grad, a Trapani je nastao kao njegovo predgrađe u širenju i sada je višestruko veći. Razlog zašto ga je tako nadrastao je zato što Erice ima gabaritsko ograničenje zbog toga što se nalazi na vrhu planine i ne može se širiti.
Do gore se može doći jeftinije busom, najjeftinije pješice okolo po cesti i najskuplje, ali najatraktivnije žičarom, tj funicolom (9 eura po osobi!).

Iz ni dan danas razjašnjenih razloga, moj izbor je bio najskuplja varijanta. Valjda takav dan.

Žičara se ustvari odmah isplatila zbog izraza straha na Mijinom licu pri samom pokretanju. Teško je bilo ne smijati se. Pa nisam ni pokušavao. Mislim, ne smijati se. Izraz njenoh lica u tom trenu - neprocjenjivo!




Gradić presladak. Ponešto kamenih kuća, par crkvi, zabavljači i  prodavaonice za turiste. Ono što je ipak najbolji dio je vidikovac na praktično sve strane, a skoro sve nude nešto lijepo. Na samom vrhu gradića je i nekakav parkić sav u drveću (čitaj hlad) i s puno klupa od kojih većina ima prekrasan pogled koji te jednostavno tjera da staneš i jednostavno budeš tu.









Spustili smo se dole na vrijeme za dogovor s Franceskom. Pokupio nas je i onda sav euforičan odbacio do te solane za fotkanje. Nažalost je baš tu večer bilo nekako oblačno i klasični zalazak sunca baš i nije dolazio u obzir.

Svejedno je bilo dobro jer je boja mora tog dijela sa solanom jako zanimljiva pa smo ipak uspjeli napraviti par solidnih fotki.
Zahvaljujući upornom Francesku.




Naravno da smo sat vremena kasnije opet završili na obiteljskoj večeri uz njega i njegovu obitelj. Naravno da smo i tu večer doslovno oblizali posude i naravno da smo se opet nacugali s njima. Taj porto....

Za klupu su ovaj puta bile pohane srdele u obliku filea, tjestenina s komadićima manjih srdela i tjestenina s dagnjama. Za desert- sladoled. Ahh.



Uz njihovo i naše kupovno vino čuli smo još priča, a među njima i o njegovoj košarkaškoj prošlosti i kako je na jednom turniru u utakmici čuvao legendardnog Nikosa Galisa. Kada sam mu htio platiti smještaj jer ga ujutro nećemo vidjeti zbog toga što rano ide na posao rekao nam je da platimo manje nego što smo se prije dogovorili jer mu se sviđamo i nije htio uzeti dogovorenu brojku. Genijalan lik.

Inače, kod njega smo dogovorili samo spavanje i doručak.
Hvala Francesko.



























Palermo nas je dočekao prekrasno topao nakon nova dva sata smrzavanja u busu. Vozači su očito baš svi hormonalni luđaci.

Na kolodvoru u gradu gužva, na cesti gužva,a najavljenih 600 metara do smještaja očito nije 600 hrvatskih metara. Prije nekakvih 2600 naših.

Tegleći sve veću količinu prtljage nekako smo se dokopali naše zabačene uličice. Usred dana izgleda samo blago prijeteći. Lift u zgradi je star bar 80 godina i u njega ugodno stane jedna osoba i patuljak. Mia nije riskirala. Stepenice su joj bile sigurnija opcija. Smještaj gore i gazdarica ugodni.
Stigli smo u novi dom.

Prvo što smo napravili čim smo sišli je bio posjet restorančiću u blizini. Također u nekoj neuglednoj uličici koja isto nije baš blistala od čistoće.

Pravi lokalni. Krcat domaćima koji su doslovno čekali da se neki od stolova oslobodi. Špageti sa sipom, tjestenina s nekim nama nepoznatim povrćem, vino i grapa zadovoljili su sve naše prohtijeve u tom trenu.

Ostatak popodneva smo lagano pripiti bauljali gradom. Taman onako da nam je svašta zabavno, a opet da nas ne pregazi neki ludi vozač.


Sam grad je naravno krcat prekrasnim građevinama, ali do tada smo već postali pomalo imuni na to. Uslijedilo je nekoliko ulica sa štandovima na kojima se prodaje svašta i po svakakvim cijenama, jedan upad na crkveno vjenčanje koje je obilježila krasna svijetlost u crkvi i gomila spickanih talijana, jedna zastrašujuća ulica s gomilom nabildanih crnih likova koji su u potkošuljama sjedili na ulici i izgledali strašno i kroz koju Mia neko vrijeme nije htijela proći, a kad i jesmo, zabranila mi je da vadim fotić (što mi i nije bio preveliki problem poslušati) i odlazak doma do plave sobe.







Navečer smo naletjeli na jedno odlično mjesto koje je po danu dio nekakve ofucane tržnice, a noću postaje prostor za neformalan izlazak u toj ruševnoj ulici u kojoj izgleda nitko ne stanuje. Tada se  otvara nekakva točionica i prodavaonica cuge, a s druge strane nekakav lokal s kebabima. Gore iznad su instalirani ogromni zvučnici iz kojih trešti dobra mjuza.

Ljudi pijuckaju i pričaju dok sjede po rinzolima i zidićima ili stoje, a par sretnika je ulovilo ili donijelo svoje stolce. Malo dalje su nekakve davno napuštene skele i razno smeće po podu, ali to nikoga ne smeta. Na samom vrhu, iznad zvučnika postavili su 3,4 jake lampe i tako prostor čine ugodnim i nekako šarmantnim.
Cijeli ambijent je genijalan! Škvadra je toliko opuštena da se sam sebi činim liberalnim poput Bozanića dok ih gledam takve opuštene. Kako čujem, oni to tako svaku večer u tjednu. I praktično sve domaći uz ponekog zalutalog večernjeg turistu.

U jednom trenu je uličicom na biciklu prošao neki dečko od možda 15 godina kojeg ne bih ni primjetio da na tom istom dvokotaču nije imao nekakakav čudovišan zvučnik koji je toliko treštao da se doslovno ne može prepoznati što trešti. 10-tak sekundi nisam mogao samoga sebe čuti. Doslovno. Domaći mu nisu pridali preveliku pažnju. Valjda često tako prolazi.
Ono što je bilo najzabavnije je da je dečko imao nekakve debele naočale, štrebersku frizuru i odjeću te potpuno nezainteresiran izraz lica dok je prolazio u toj buci. Kao da se njega to uopće ne tiče. Totalno suluda scena.

U jednom trenu smo se svi morali ustati ili pomaknuti, odvući stolce i stisnuti uz rubove ceste jer je prolazio noćni kamion čistoće, a ulica je široka taman za njega.
Po reakcijama i utreniranosti pokreta ljudi koji su se micali te plesnoj točki jednog od smetlara i to je izgleda bila svakodnevna rutina.

Malo dalje, na trgiću s nekoliko kafića je istovremeno vladala klasičnija atmosfera. Veliki ekrani na kojima se prati polufinale svjetskog prvenstva u nogometu. Zanimljivo je da nam je na Siciliji to bio tek drugi puta da smo naletjeli na javni prijenos neke tekme, a i taj prvi se odnosio na afričku zajednicu u Cataniji na samom početku boravka.







Povratak do našeg smještaja je prošao bez problema. Osim malog osjećaja nelagode pri ulasku u našu mračnu uličicu zbog 10-tak likova koji su u izlogu sa strane gledali neki snimak utakmice i glasno navijali pritom. Normalnim korakom i glumeći opuštenost prošli smo na par metara od njih i kulturno se dokopali našeg ulaza. U Palermu je centralni dio grada najatraktivniji a ujedno i najzapušteniji, te tako i noću najzanimljiviji. Ironično rečeno.

Puno sporednih uličica koje su stvarno mračne i svi tipovi koji se vide sa strane izgledaju pomalo zastrašujuće. Ali možda je to samo odraz predrasude zbog priča o Palermu. Nemam pojma.
Navečer sam imao suzavac u džepu. Za svaki slučaj.







Hodamo hodnicima a oko nas stoje, sjede i leže na stotine leševa. Muškarci, žene i djeca. Iskeženi i obučeni u zastarjelu odjeću praznim očima nepomično zure u nas. Većina je ćelava, ali neki imaju znatno više kose od mene. Svi su mršavi. Očito da smrt i poduže čekanje nakon nje to učini.
Njihove kosti koje nisu prekrivene odjećom djeluju pomalo nestvarno.

Ne, nije san.
U katakombama smo. Za minimalna 3 eura imamo priliku doživjeti nesvakidašnje iskustvo.

Unutra je i neka dvogodišnja curica u posebnom prostoru koja je toliko dobro balzamirana da se čini kao da spava, a ustvari je mrtva već 90 godina. Navodno je majstor koji je nju sređivao umro brzo nakon toga, tako da je postupak koji je koristio ostao tajna. Što možda i nije loše jer ona stvarno izgleda kao da je živa. Fotkanje je zabranjeno na jedno 120 natpisa i slikica. Očito zbog očuvanja. Ipak sam potajno napravio par. Bez blitza naravno. Nisam vandal.
Fenomenalno iskustvo.






Večer je obilježilo (i otežalo ) prežderavanje u lokalu koji je nudio da za 10 eura po osobi možemo pojesti koliko i što želimo u izboru od jedno 50-tak ribljih, mesnih i inih jela. Stavi takvu tablu pred lakomog balkanera i dobivaš prejedanje do bolova u želucu. Mislim, ja ih dobivam.

Kasnije, poslije koktela u jučer otkrivenom noćnom mjestu naletjeli smo na sudar između dva skutera i auta, ali ono što je neobično je da nam je to bio tek prva nesreća koju smo vidjeli, a viđali smo i likove koji pišu poruke na skuteru u vožnji! Definitivno imaju neki svoj ritam vožnje i pravila u njemu koje im pomažu da u toj nedisciplini ne stradavaju previše. Makar, sve ukupno gledano ni Palermo, a ni Napulj kasnije se ne mogu usporediti s prometnim kaosom u Tirani, a kamoli s Istanbulom koji je stvarno užasan za voziti. Čuli smo puno priča o kaosu na jugu ove zemlje, ali u usporedbi s Istanbulom su Županja za Zagreb.






Ono što nam se jako svidjelo su i obiteljska noćna okupljanja na uličicama.










Pošto su u gradu uglavnom stisnuti u stambenim zgradama i nemaju nikakva dvorišta, navečer kad ohladi znaju spustiti stolove i stolice i podružiti se na ulicama koje tada, naravno više baš nisu prometne.

U našoj uličici koja je ipak malo prometnija, na spavanje nas je ovog puta ispratila (srećom samo pogledom) grupica od 20-tak građana sumnjivijeg izgleda. Opet smo relativno opušteno hodali. Relativno.



Ujutro me probudilo trubljenje nervoznog automobilskog vlasnika. Pogled prema dole je nudio standardno opustošeni prizor na prljavu uličicu i sparkane aute. Jedino što je jutros jedan izgleda bio provaljen i ostavljen sa širom otvorenim vratima.


Ljubazna gazdarica Valerie nas je ispratila s vlastoručno vakumiranim domaćim džemovima koje sam silno hvalio za doručkom. Hvala Valerie.

Naše karte za vlak i u Palermu vrijede. Uvijek me je malo strah kad se pojavim na nekom mjestu i krenu nam pregledavati karte kupljene od doma preko interneta. Definitivno nisam adekvatan pripadnik internet generacije.

Pošto je vožnja do Napulja fakat duga, onu klasičnu priču i čitanje knjiga smo morali upotpunjavati promatranjem i komentiranjem suputnika. Tako smo u našem vagonu imali simpatične roditelje s dvoje preslatke djece od kojih je manja žudila za kontaktom s nama (čitaj s Mijom), ali nas je uglavnom onemogućivala jezična barijera. S njima smo  imali i neutralnu šogoricu te njenog muža kojeg smo interno nazvali '' kuhana noga''.
U blizini su također bili i jedna kćer i majka, odnosno interno seksica i bivša seksica, pa zatim je na vidiku bio i jedan pravi težački (seljački bi se mogao krivo protumačiti) tip ''mrgud'' za kojeg smo zaključili da ide u posjet odmetnutoj (zbog lejzbijstva) kćeri u Rim, a od karakternih likova u susjedstvu imali smo i neke derače koje nam je bilo teško locirati iz naše pozicije, a da ne ispadnemo zločesto znatiželjni što svakako nismo bili. Uglavnom, sve mnogo fini ljudi u tom šminkerskom vlaku.

Nadali smo se da nećemo kasniti i da će u Napulju još biti dan kad stignemo jer nam je do dogovorenog smještaja bio malo kompliciraniji put gdje trebamo sići u podzemnu i mjenjati jednom liniju dole, a navodno je sam grad pomalo nezgodan na kolodvoru i u pokrajnjim uličicama noću.

Vrijeme puta nam je malo ubrzalo uzbuđenje iščekivanja prelaska vlaka na trajekt zbog prelaska iz Sicilije na jug Italije, ali taj prelazak je ispao totalno običan. Samo smo lijepo prošli na specijalne šine na trajektu i sparkali se vlakom na brod. Relativno razočaravajuće.

Na kraju, nakon jedno 10 sati vožnje i puno čitanja te zločestog komentiranja stigli smo na ozoglašenu stanicu Garibaldi. Za koju usprkos svemu što sam čitao, mogu samo reći da izgleda briljantno. Moderno, osvjetljeno i poprilično sigurno. Tako mi treba kad čitam panične priče raznih turista.
U podzemnoj smo se brzo snašli i odmah shvatili da će nam se grad svidjeti. Naime, u 10 minuta smo vidjeli više neobičnih likova nego u godinu dana u Zg-u. Očito smo došli u grad gdje skučeni konzervatizam nije obojio sve živo u dosadne sivkaste boje.

Uz sitna zapitkivanja i bez ulaska u prevelike opasnosti relativno smo brzo pronašli dogovoreni smještaj smucajući se nepoznatom podzemnom.
Po prvi puta je u pitanju bio hostel, ali rezervirali smo odvojenu sobu tako da se ne gužvamo.
Cura na recepciji je bila s Novog Zelanda i pričala je najbriljantniji engleski jezik koji sam ikada čuo uključujući i filmove te je usput bila i ljubazna u rangu Amisovih službenika.

Jednako tako efikasno je pronašla našu rezervaciju, ali postala nam je nešto manje simpatična kada nam je rekla da u njoj piše da smo u zajedničkoj sobi. Tip s kojim sam sve dogovorio je taman tada dao otkaz i otputovao dalje bez da je zabilježio rezervaciju za privatnu sobu. Jebiga.


Nešto ranije smo se baš šalili u vezi klasične ekipe u svakom hostelu gdje uz određene sporedne likove uvijek postoji djevojka vegetarijanka s popriličnom feminističkom crtom u sebi koja u svakoj replici želi da se taj bilo koji drugi ne osjeća baš dobro sam sa sobom, pa je tu obavezna i sangvinična djevojka koja izgleda osrednje i svakako je široko obučena te širi glasno svoja razmišljanja svima u blizini koji ju žele ili ne žele čuti. Naravno da uvijek postoji i tiha prijateljica te sangviničarke koja joj je najbolja publika, ali bi ju istovremeno najradije udarila tavom za palačinke po glavi bar 4 puta dnevno i ustvari ju mrzi iz dna duše, a s njom zajednički putuje samo zbog niskog samopoštovanja. Također, niti jedan pristojan hostel ne može egzistirati ako mu dio inventara nije dugokosi tip koji svira gitaru i tiho nenametljivo priča, ali se u svakoj izgovorenoj riječi osjeća ogroman autoritet i možebitno moje ili vaše neslaganje s izgovorenim odmah ispada jako nepristojno.

Uglavnom da skratim, ruganje klišejima nam je kozmički uzvratilo udarac i ostavilo nas bez privatne sobe. Jedina mjesta su u zajedničkoj, a 21 30h je, i mi smo mrtvi od cjelodnevnog puta te je malo nezgodno tražiti drugi smještaj. Mia izgleda kao da bi najradije izvršila obredno samospaljivanje na licu mjesta, ali praktičar u meni dogovara da ćemo noćas prespavati tu, a sutra ćemo vidjeti za dalje.
Simpatična novozelanđanka je u nama prepoznala snobovske mrzitelje ljudi i druženja i stavila nas u sobu samo za četvoro u kojoj je čak još jedan krevet prazan i za sada će nam jedino društvo biti povučeni azijat koji (što ćemo kasnije vidjeti) djeluje kao da mu se ljudska blizina sviđa još manje nego meni.

Uslijedilo je tipično osveženje u obliku  tuširanja u mlakoj ili kipućoj vodi (nema trećeg na Siciliji) u još jednoj preuskoj tuš kabini.

Inače je tuširanje na ovom putovanju posebna priča. Na svim pipama uvijek prvo krene hladna, pa relativno brzo mlaka i onda za otprilike sto godina naglo kipuća. Sve to i nije problem kada možete tuš držati daleko od sebe i pipkati rukom dok ne dođe do relativno zadovoljavajuće temperature, ali je poprilično nezgodno u slučaju kad je divovski tuš (otprilike fi 45) ugrađen na vrhu sićušne kabine a vi ste kao puž golač priljubljeni za najdalju stijenku i pokušavate prvo donekle izbjeći ledene mlazove a onda pokušavate veći dio tijela spasiti od opekotina koje će svakako usljediti. Uglavnom, zabavno.

Soba je velika s malenim balkončićem i nas troje dijelimo tu kupaonicu s opasnim tušem. Vrata sobe se ne mogu zaključati. Naravno.
U hostelima borave samo ljudi koji sve dijele. Jebote!



Prije izlaska u noćni obilazak a i da nešto napokon pojedemo prošli smo kraj zajedničke prostorije. Tip je svirao gitaru. Ali ćelavac. Bar nešto.

Brzo smo izletjeli iz naše mračne sporedne uličice na osvjetljeniji trgić. Navodno se u zadnje dvije godine za vrijeme vladavine novog gradonačelnika popravilo stanje s kriminalom, ali i dalje je noću vrlo preporučljivo izbjegavati sve sporedne uličice koje stvarno djeluju poprilično zastrašujuće.
Postoji nekoliko glavnih turističkih ulica i one su normalno osvjetljene i na njima obavezno u grupicama stoje policija ili karabinjeri ili vojska. Uvijek su u blizini turističkih mjesta. I danju i noću.
Turizam je velika lova i gradonačelnik želi iskoristiti svjetski šarm Napulja.

Atmosfera je slična onoj u zapuštenoj uličici i trgiću u Palermu samo što je ovo područje živosti ovdje bar desetostruko veće. Oko nas gomile domaćih i ponešto turista koji sjede u kafićima i tratorijama, ali ima i onih koji su smješteni po podu i rinzolima ili stepenicama crkve. Neki jedu pizze na stolovima, ali neki iz kutija sjedeći na ulici. I svi djeluju potpuno opušteno pri tome. Također se svuda pijucka cuga. Iz staklenih čaša, iz plastičnih čaša, iz boca, iz konzervi....

Osjeća se da smo u Italiji, sve zvoni od priče. I svi gledaju jedni druge u grupi. Čini mi se da ne obraćaju previše pažnje na druge. Ustvari, sve djeluje dosta različito od naše Tkalče gdje se ljudi uglavnom više i ne prave da komuniciraju nego se potpuno otvoreno izlažu. Novootvoreni kafići u najpopularnijoj zagrebačkoj ulici više skoro ni ne stavljaju stolice koje su leđima okrenute ulici. Vidjeti i biti viđen.

Tražimo neki kebab. Nakon cjelodnevnog mrcvarenja žudimo za mesom, ali nigdje takve lokacije u ovom dijelu. Samo pizza! Znam, znam, u Napulju smo. U gradu pizze, ali.... u Cataniji nisi mogao proći 50 metara a da ne naletiš na nekog kebab majstora s mesinom i krumpirićima i raznolikim dodacima... mljac..

Brzim preplašenim koracima prolazimo kroz neku pustu sporednu ulicu da bi došli do novog osvijetljenog dijela i možebitnog komada mesa i pritom nam mašta obilno radi. No ni u tom drugom području ne nalazimo ništa mesnog na brzinu i predajemo se.
Uzimamo pizzu i proždiremo je. Nije bila oduševljavajuća. Talijani i pizza....

































Da su s nama u sobi dva Kimba mi našu kupaonicu ne bi ni upoznali.
Kimbo je inače nadimak za našeg povučenog sustanara Azijata. Možda je miran, nečujan i nenametljiv, ali kad se dohvati kupaone postaje prava zvijer. Frajer uđe i ne izlazi. Poslije jedno 45 minuta unutra tog prvog jutra je poput onog proljetnog svisca na tren izvirio van, ali tridesetak sekundi koliko mu je trebalo do kreveta po nešto i natrag mi nije bilo dovoljno da se ubacim u čarobni prostor. Već sam počeo pogledom tražiti neku zgodnu teglu koja bi mogla poslužiti svrsi kad je napokon za stvarno izašao. Izgledao je poput filmske zvijezde. Svaka dlaka je bila na svom mjestu, a bome je izgledalo i da će tako ostati cijeli dan. Kao da se nekako uokvirio i zacementirao. Djelovao je nekako nedodirljivo postojano. Kao one tete s reklama za sprejeve za kosu. Majka bi bila ponosna na njega. Jebote, i moja majka bi bila ponosna na njega. Ma i Mao Ce Tung bi bio ponosan na njega!

Svejedno, kupaonica je napokon bila moja. Sav ponosan sam se popišao i oprao zube. Unutra sam bio nekih 5 minuta. Ustvari sam se kod izlaska na tren pogledao njegovim očima i osjećao sam se prljavo.
Možda sam trebao sjediti na podu još bar nekih 30-tak minuta.

Za doručkom (light s puno voća i mnoštvom ''drago mi je što smo se upoznali, ali ne razgovaram ni sam sa sobom ujutro'' komunikacija, srećemo i novozelanđanku koja nam nudi opciju da ostanemo sami u onoj velikoj sobi za četvoro i da Kimbo negdje odlazi. Naravno da smo pristali. Gdje bi drugdje mogli naći tako šarmantan tuš.

Ipak smo kasnije s malo tuge gledali našeg urednog sustanara kako vojnički slaže svoj kofer ubacujući u njega i podosta nama nepoznatih tehničkih stvarčica. Možda ipak Južna Koreja....
Već pomalo nostalgično smo se glasno (prednost kad pričaš Hrvatski) pitali gdje njega put dalje vodi i koje ga avanture i u čijim kupaonicama čekaju.

Tri sata kasnije smo saznali da ga je odveo do sobe za šestoro 5 metara dalje u istoj kući.
Ostatak boravka smo se osjećali pomalo krivi zbog njegove deložacije.
Ali bar nisam više razmišljao o teglama kao zgodnim mjestima za pišanje.



I dnevni Napulj nam se sviđa. Likovi na tržnici zvuče kao da pjevaju, a ne pričaju. Samo im tuš fali. Ljudi su nekako živahni i puni energije. Valjda one eksplozije kofeina u kratkim žestokim kavama koje toliko obožavaju.

Ubrzo smo krenuli u lov na gradski vidikovac. Do kojeg je, naravno vodilo puno, puno stepenica. Dodajmo da je već ujutro jako vruće i da se vrlo brzo s nas počelo cijediti. Vrlo brzo smo se i sjetili Carolinine priče i upozorenja da na taj vidikovac nikako ne idemo u noćnim satima jer taj dio spada u opasnije dijelove grada. Na to su nas podsjetili pogledi tek probuđenih skvotera,ako se tako može reći za ljude koji spavaju u improviziranim šatorima na gradskim stepenicama.




Ekipa,hmm, jedna žena koja nesmiljeno urla na svog psa nimalo se ne obazirući na nas, neki ćelavi tip s ožiljkom koji nas je samo mutnjikavo drogirano gledao dok prolazimo, cura koja nam se pomalo suludo smije i još dvoje, troje koji i dalje spavaju na tvrdim stepenicama. Ne fotkam ih. Pametan dečko. Fotkam ih iz daljine za dokumentaciju. Jebiga, za cijenu moje foto opreme bi mogli neko vrijeme i u hotelu spavati, a to i nije tako loša motivacija.



Malo dalje nailazimo na dio s nevjerojatnom količinom razbijenog stakla. Boce. Dole se spava, a ovdje tulumari. Očito da u Napulju ne plaćaju za vraćene staklene boce.
Na samom vrhu nas dočekuje veliki trg sa vjerojatno najneobičnijom tablom sa zabranom koju sam vidio. Naime, na tabli je zabrana za igranje nogometa. Napulj.




Kasnije dole upoznajemo i razlike u odnosu na Siciliju. A to saznanje plaćamo dugim čekanjem za Mijin prelazak ceste. Tu, za razliku od otoka niže, uopće ne poštuju pješake u prometu. Ustvari, ponekad mi se znalo učiniti da još malo ubrzaju kad te vide da si se ohrabrio ispred njih prelaziti cestu. Divljaci. A tako se lijepo smješkaju i pozdravljaju kad su na nogama. Dragi ljudi. Jasno, kad nisu u autu.
U neko doba kupujemo domaće pripremljenu kombinaciju pršuta, sira i češnjaka u maslinovom ulju iz nekog obiteljskog dućana. Dodali smo tome desert, vino i pivo i imamo priručni ručak. I inače smo do sada naletjeli na puno obiteljskih dućana dok su veliki supermarketi rijetkost. Neobičan kapitalizam.
More u ovom dijelu grada je lijepo za gledanje, ali baš ne privlači za kupanje.




Puno je lijepih ljudi oko nas. Žena i muškaraca. Valjda puno sunca. Čak smo naletjeli i na prekrasnu policajku. Stvarno sam na tren poželio da me zaustavi zbog prebrzog hodanja po pločniku. Onda se sjetim naših koje uglavnom izgledaju kao da su jučer došle iz Donjeg Miholjca i .....

Tu je i tip koji levitira na  metar iznad zemlje, ali pritom baš i ne privlači pažnju gomile ljudi koji prolaze. Kao da im punice svako jutro levitiraju po kuhinji dok im slažu doručak ili dok usisavaju paučinu po stropovima.

Ovdje u Napulju je uočljiv otprilike kao gospođa koja prodaje pušleke ispod Dolca u Zagrebu.
Stvarno ne znam što bi tip ovdje trebao napraviti da dobije par centi?




300 metara dalje vidimo hrpu ljudi koji su nešto ili nekoga okružili. Logično, zavirili smo. Unutar kruga zadivljenih ljudi bio je čovac koji se obukao u dječja kolica i sad se krevelji i mrda sa odraslom glavom iznad namještenog lutke tijela od malog dijeteta. I na taj prizor stalo preko 100 ljudi? Stvarno ne razumijem. Valjda previše gledanja televizije.

Ručak i dnevno pijanstvo na našem mini balkonu nam je začinio tip na drugom balkonu koji je mrtav hladan stavio raširene novine na žice za sušenje veša i sad ih elegantno čita dok stoji. I nitko od prolaznika ga ni ne pogleda. Valjda je to tu uobičajeno.




Predvečer smo izašli na trgić sa strane i divili se liberalnosti talijanskog juga. Gomile mladih raznih stilova i modnih izričaja se druži i cuga. U jednom trenu nam pogled privlači dečko od cca 18 godina obučen u ženu dok agresivno nabada asfalt s petama od bar 12-13 centimetara. Crna kratka kosa, tamnoput, preko 180 cm visok u tim cipelicama u jako kratkoj minici i logično s obzirom na spol, jako našminkan u trudu da to naglasi. Hoda zavodljivije od većine žena, ali nitko ne obraća pažnju na njega. Na trgu bar stotinjak mladih u desetak raznih grupa i stilova, ali nema provokacije i dobacivanja. Svi nastavljaju sa svojom zabavom.
Već zamišljam kako bi to izgledalo u Zagrebu.





Par metara dalje na stepenicama dva se dečka zaljubljeno grle, a 10 minuta kasnije vidimo i dvojicu na jednom od najprometnijih trgova kako se ljube na klupici. Ono što povezuje ove priče je opet nedostatak reakcije prolaznika.

Podsjećam sam sebe da se nalazimo na jugu Italije, a teško je zamisliti katoličkije područje što nam svakodnevno dokazuju i pogledi na gomile mini oltara u ulazima kuća i zgrada te puno prekrasnih crkvi koje je nemoguće izbjeći.

Živi i pusti druge živjeti.
Još jednom postajemo svjesni u kakvoj zadrtoj pripizdini od države živimo.




Nastavak večernjeg lutanja nas je odveo u noviji dio grada koji djeluje pitomije zbog nedostatka onih zapuštenih sporednih uličica iz centra. I ovdje je jako živahno, i uglavnom bez turista. Habla se samo talijanština.

Kao što nam je i običaj, u jednom trenu smo spoznali da smo izgubljeni. Karta je kod mene, ali to nam baš i ne pomaže jer je na njoj imenovana možda petina ulica, a i inače, moja orijentacijska vještina i nije na najvišoj razini. Mrak samo što nije postao pravi i sad bi se već nekako htjeli stvoriti u našem kvartu bez da prolazimo kroz one šarmantne sporedne po putu do njega.
Pitamo simpatičnu gospođu da nas locira na karti, ali to baš i ne završava dobro jer ona nakon punih 5 minuta pažljivog proučavanja crteža i slova nema pojma gdje je centar u odnosu na nas! Samo autistično stoji s našom kartom u rukama i nešto mumlja.

U tri navrata ju pokušavam omesti u proučavanju i mumljanju te spominjem poznati napuljski trg koji nam je u blizini smještaja i tražim da nas samo usmjeri rukom, ali ona ni da trzne. I dalje nastavlja zuriti u iscrtane oblike svog grada bez ikakve reakcije. Na tren razmišljam da joj je jednostavno istrgnem iz ruku i da pobjegnemo u bilo kojem smjeru, ali fino odgojeni Trnjanin u meni mi ne dozvoljava taj čin. A i nisam imao pojma u kojem smjeru bi bježali, pa....

Stvarno ne znam.Možda jezična barijera ili je žena jednostavno temeljita i ne pristaje na polovična rješenja. Ili nije uzela ružičaste tabletice....

U međuvremenu me je Mia počela uobičajeno taktično i nježno potezati te mi dosta jasno verbalno  pokazivati da ne gubimo daljnje vrijeme jer je sve mračnije i vjerojatno nas sve finiji puk čeka po putu do naše lokacije (da,sve sam to isčitao iz njenog nervoznog trzaja koji je izvela na mojoj lijevoj ruci - 9 godina prakse).

Već sam i sam počeo nervozno trzati nogom kad se u gospođi nešto prelomilo i uputila nas je mahnuvši rukom. Bez podpitanja i brzinom gladne vjeverice smo joj zahvalili i pobjegli od nje.
Ne moram niti reći da je pokazani smjer bio dijametralno suprotan od onog gdje bih ja krenuo. Stvoren sam za indijanca.


















Rupa. U oblaku. Gomila ljudi. Hladno. Vezuv. Eto.
Stazice i torovi za turiste.

Bili, vidjeli i probali pojačati doživljaj, ali....
Ljudi šeću u krugu oko rupe i to je to. Nekako obično. Bez Etna čarolije.
Šteta.





Iskreno, više čarolije smo osjetili popodne dok smo šetali nekim sporednim uličicama i uz smrad pišoline uživali u pogledu na razbijene boce i poneku dobro iskorištenu špricu s iglom. Živahan grad.





































Cik zore je. Malo nas je strah.
Nismo sigurni da postoji vlak iz Venecije koji bi nas na vrijeme odveo do Trsta i našeg busa za Zagreb za koji smo  platili povratne karte. Jako loše iskustvo s povezanošću ta dva grada s početka putovanja nam ne pomaže u smanjivanju brige.
Na internetu postoji čak dva vlaka koji bi nas trebali dofurati na vrijeme.
Na internetu ne postoji niti jedan vlak koji bi nas dofurao na vrijeme. Različite web stranice. Jebiga.

Nadamo se da će ovaj vlak iz Napulja doći po rasporedu u Veneciju.
I da će ona stranica s dva vlaka biti ispravna. Nadamo se.

Vlak ultra moderan. Juri oko 250 na sat i vrlo brzo shvaćamo da je točan ko urica. U Veneciju bi trebali stići nešto iza 12h, a po onoj optimističnijoj stranici imamo potrebne vlakove u 12 53 i 13 53h. Bus iz Trsta koji moramo uloviti za Zg nam ide od 17h, tako da stignemo s bilo kojim od ta dva.



Problem je što nismo sigurni da li ti vlakovi stvarno postoje i idu, a to ćemo moći saznati tek kad dođemo u vodeni grad i pogledamo službenu tablu.
A njih sam se počeo bojati.

U vlaku osim brzine na monitorima vidimo prognozu vremena i temperature u gradovima u koje dolazimo. Također vidimo i linije za druge gradove koje se nude iz tih mjesta. To znači da ćemo još i u vlaku vidjeti postoji li te linije za Trst. Strepimo.

Dolazimo. Nema Triesta na popisu poveznica. Ne osjećamo se baš dobro.

Silazimo s vlaka i ulazimo u tunel. Zgrčeni smo. Monitori dolazaka i odlazaka se vide iz daljine. Približavamo im se. Mia se ne usudi gledati u njih.

Pogledam. Ima!!! Jeeee!!
Točno po programu. Jedan za 40 minuta, a drugi još sat kasnije. Ozareni ko' nogometaši Dinama u narodnjačkom klubu odjednom puni energije jurimo negdje kupiti karte. Još malo pa smo doma!
Napokon se opuštamo u glavama.

Ta opuštenost malo popušta dok gledamo redinu na blagajni za karte. Četiri  šaltera rade, ali kolona je do izvan velike prostorije. Stajem u njega dok Mia ostaje po strani sa stvarima. Nema veze, dosta je šaltera, brzo će to, a u najgoroj varijanti ići ćemo onim koji ide sat kasnije.

15 minuta kasnije pomaknuo sam se dobar metar. Još 40 takvih do prve blagajne. Odjednom mi i onaj kasniji vlak nije takva ziherica. Više nisam nimalo opušten.

Vidim da neki ljudi umjesto da čekaju u redu kupuju karte na dva automata koji primaju kartice.
Hmm. Hoću li ja znati koristiti taj automat? Imam li još uvijek dovoljno novaca na kartici za te dvije karte? ako je kupovina tako jednostavna zašto tamo u redu stoje tri osobe, a na šalterimo njih jedno 70? Ako odem i ne uspijem izgubiti ću red. Da Mia stane umjesto mene u red? Ali kako će se ugužvati sa svim našim stvarima? Jebem ti previše stvari koje nosimo na put!

Ma ko' ga jebe! Silovito poput Conana kad izljeće pred barbare ja izlazim pred automate nadajući se da će ta velika konzerva prepoznati i cijeniti moju odlučnost. Treći sam na redu. Izvadio sam karticu i zurim u nju kao da će mi šapnuti koliko je još novaca na njoj. Ipak ništa ne kaže. Po mojoj procjeni bi trebalo biti taman dovoljno za te dvije karte, ali nikada se ne zna koliku ti proviziju capnu u stranim zemljama i bankomatima. Valjda imamo sreće.

Na redu sam. Prebacujem se na engleski. Imamo još 20 minuta do prvog. Pionirski slijedim sve upute. Upisujem sve traženo i ubacim karticu. Pri kraju sam. Upisao sam svoje brojkice i čekam da mašina pljune dragocjene papiriće koji nas vode doma. Čekam. Zašto to toliko traje?

Odjednom, konzerva me izbacuje iz menija bez isprintanih karata! Lud sam!

Je li mi uzela novce, a u pitanju je neka greška i nisam ništa kupio!? Da probam ponovno? Ali ako su mi uzeli lovu onda ziher nemam dovoljno za nove karte. Jebem im mater!
Postaje mi jasno zašto ova gomila ljudi radije jehovski stoji u redu umjesto ulaska u dvoboje s ovim mašinama. Jebem im mater! Mislim konzervama.

Nemam previše opcija jer se red još povećao. Pokušavam ponovno.
Upisujem sve isto ubrzanim tempom. Ubacujem karticu i odjednom stroj zapišti s porukom '' kupili ste karte'' i isprintava ih! Jesss! Spašeni smo!
Majstor sam!
Imamo još 11 minuta do polaska vlaka. Presretan jurim do Mije usput prezirno pobjednički pregledavajući raju koja i dalje gubitnički stoji i sizifovski čeka na svoj red. ''Papci'', mentalno im dobacim dok jurimo do monitora gdje ćemo vidjeti s kojeg perona polazimo za 9 minuta.

Na tabli piše i Trieste i 12 53, ali oznaka perona je još prazna. Neobično.
Stojimo zamrznuti u tunelu i ne znamo gdje da krenemo. Samo da se jebeno dokopamo tog prokletog vlaka! Još 7 minuta. Panikica stiže. Čekamo.

Odjednom se na monitoru za naš vlak nešto promijeni. Ali nije napisan broj perona nego natpis ''cancellazione''.
Ne znam talijanski, ali nekako mi liči na ''canceled'' što bi značilo otkazano, a to nikako nije moguće jer sam prije cca 8 minuta pobijedio konzervu i kupio karte za taj isti vlak, a ovo je ozbiljna kompanija, Trenitalia! Nije to nekakav sumnjivi autobusni prijevoznik koji vozi od Tuhlja do Desinića nego nacionalna kompanija koja ima na stotine linija i modernih vlakova!
Sigurno je neka greška jer mi moramo stići u Trst na vrijeme! Hoću doma!

Isti natpis se pojavio na još tri vlaka. Obliva me hladan znoj. Okolo je kaos. Nemoguće je doći do nekog službenog na informacijama. Doslovno hvatam za ruku u prolazu nekog vozača ili konduktera ili možda tipa koji se samo pali na nošenje uniformi. Sa smješkom mi kaže da je upravo počeo štrajk. Jebem im mater talijansku! Nisu li ga mogli započeti pola sata kasnije!
Pitam za kasniji vlak, ali on se i dalje smije te odmahuje glavom. Nema danas vlakova za Trst-štrajk. Ludi smo! Mi moramo od tuda! Možda ipak neki bus. Jurimo izvan stanice. Okolo svi trče ko' muhe bez glave. Svugdje gužva i nervoza.
Neki tip vani nas upučuje 800 metara desno. Doslovno trčimo s tim koferima i ruksacima. Znoj se sada već cijedi s mene. Jebem ti višak stvari!

Tu postoji ured za lokalne, a preko puta za dulje autobusne linije. Razdvajamo se. Kod mene za lokalne naravno ništa. Idem prema Miji. I ona je izašla i kaže mi da ju je frajer na blagajni, kad ga je pitala za bus do 150 km udaljenog grada pogledao kao da ga je pitala za termin putovanja na mjesec! Nema nikakvog busa. Naravno da nema!

Vani nam prilazi neki čovjek i obraća nam se na engleskom. I on treba hitno do tamo. Filipinac koji živi u Italiji. Pošto tečno priča talijanski ima potpunije informacije. Neki policajac mu je rekao da će neki privatni bus za Trst kretati od tuda za nekih pola sata od 13 45h. Odlučimo mu vjerovati jer djeluje vrlo sigurno i pouzdano. A i nije da imamo previše izbora. Love za taksi kao na početku više nemam. Čekamo.

Zurimo u svako vozilo koje i imalo podsjeća na bilo koju vrstu autobusa. Mia je u međuvremenu otišla na željeznički pogledati za onaj vlak u 13 53h, ali naravno da se vratila s informacijom da je i on otkazan zbog štrajka.
Čekamo.

Odjednom 5-6 ljudi s torbama protrči pored nas. Mia pojuri za njima da vidi da li je možda u pitanju naš mitski prijevoz. Svi okolo jurcaju. Cijelo vrijeme gledam prema Miji. Odjednom počne nešto vikati i mahati da dođemo do nje. Zovnem Joaoa i opet trčim kao lud tegleći obje torbe i ruksake. Tamo je bus koji stvarno ide za Trst! Onaj privatni koji čekamo i koji kreće od 13 45h. Jeee! Stići ćemo na vrijeme!

Ljudi polako ulaze unutra. Čekamo u redu.
'' How much for two tickets to Trieste? '' pitam ga sav sretan na svom ruskom engleskom. '' I can't sell you the tickets. They only can be purchased over the internet '' odgovara on na svom talijanskom engleskom.

Ne mogu vjerovati! Nagovaram lika još dvije minute pokazujući razinu očaja i želje da se nađemo u tom vozilu, ali ništa. I dalje možemo kupiti karte preko interneta koji nam je trenutačno nedostupan u tih 10 minuta jer je moja draga potrošila zadnje kune na poziv svojoj mami da ju pita kakvo je vrijeme u Zg-u ili ih možemo kupiti u poslovnici preko puta koja naravno ne radi jer je nedjelja, ali vjerojatno ne bi radila ni da je ponedjeljak jer je ovo jebena Italija!
S vozačem pokušava i Joao, ali dobiva iste odgovore. Ni on ne može do interneta u ovih par minuta jer ima svježe napukli displej na mobu i ograničeno funkcioniranje kao posljedicu pada.

Ludilo. Bus je tu, a mi ne možemo u njega.  I dalje žicamo. Sada nas je tu 5-6 koji želimo ući a nismo u mogućnosti kupiti karte. Molimo vozača da kupi karte na internetu umjesto nas jer u rukama ima tablet gdje provjerava kupljene karte i da mu mi damo keš, ali on neće. Pitamo i neku ženu koja je upravo kupila sebi kartu na mobu da učini isto i za nas, ali ona nas hladno ignorira ulazeći u bus. Odvratna bezosjećajna gadura!
Bus zatvara vrata a mi nemoćni stojimo i zurimo u njega. Odjednom sam jako umoran i prazan. Stojim i zurim u prazno. Torbe su pobacane oko mene.

Odjednom Joao počne vikati da je vidio drugi autobus za obećani grad. Sad već stoji 500 metara dalje. Nisam siguran da li stoji na semaforu ili na stanici. Nisam ni siguran kako filipinac može znati da je to baš bus do tamo.

Opet natovareni jurimo do tamo. Prestignem Joaoa spreman stati pred vozilo da ne krene. Pretrčim cestu i nitko me ne zgazi. Fali mi zraka zbog tereta i sprinta, ali snagu mi daje adrenalin zbog straha da će krenuti bez nas. Na semaforu je crveno. Vidim da je vozač vani sa strane i ubacuje torbe. Tu sam. Zadihano pitam neku ženu koja djeluje službeno da li bus ide za Trst, a ona mi nešto nedefinirano odgovara na talijanskom što mi i ne pomaže baš previše. Dolazi i naš filipinac i pokazuje mi glavom da samo uđemo u bus bez pitanja, ali ipak odustaje kad se žena okrene prema njemu. Krene razgovarati s njom. Poslije minute nam kaže da je to privatni autobus koji vraća u Trst školsku djecu s izleta u Veneciju. Uopće ne prodaju karte i rade za grad i razna društva. Nažalost, ne mogu nas povesti.
I Mia i ja se uključujemo u moljenje na engleskom. Doslovno sam na koljenima. Njeno nepoznavanje jezika kojim pričamo joj uopće ne smeta da nas razumije. Očaj ima internacionalno značenje. To moljakanje traje jedno 3-4 minute. Na kraju nam Joao kaže da će nas povesti. Ne možemo kupiti karte, ali se možemo voziti s njima!
Jednostavno ne možemo vjerovati! Brzo ulazimo unutra i sjedamo. Potpuno sam mokar. Što od trčanja, što od stresa. Šutimo i gledamo ispred sebe. Svi smo minimalizirali pokrete u strahu da se opet nešto ne promjeni. Da nas netko odluči izbaciti. Ili da se bus pokvari, ili....

Danas nam nije dan za izazivanje sudbine. Danas nikako.

Mi bi doma.