Indija 2015
Delhi, Jodhpur, Udaipur, Pushkar, Jaipur, Agra,
Varanasi.
Stao sam. Blago sam se njihao
na žici. Iznad mene je bilo nebo, a ispod jezero. Širilo se 150 metara ispod
mojeg preplašenog tijela. Na tren mi je glavom prošla misao da s određene
visine pad u vodu ostavlja jednake posljedice kao pad na beton. To nije dobra
misao u ovakvom trenutku. Jebeni mozak.
Netko mi je nešto viknuo.
Nerazumljivo. Na engleskom. Koji inače uglavnom razumijem. Kada me nije strah.
Jebeni mozak. Opet mi je viknuo. Sad sam ponešto razumio. Nešto vezano uz
okretanje i samostalno povlačenje rukama prema sigurnom rubu. Samostalno!? Ja?!
Misli su mi samo pobjegle na
početak. U sigurnost Qatrove čelične ptice negdje na 10-tak kilometara iznad
moje sadašnje pozicije, u trenutku dok nas simpatična stjuardesa pita želimo li
mesni ili vegetarijanski obrok. Tako je valjda sve počelo.
Mislim, počelo je puno ranije.
Recimo negdje u doba dok sam svoju suprugu uvjeravao da je Indija sve samo ne opasna
zemlja i da nas tamo ne čekaju kobre, određene smrtonosne bolesti i više nego
potencijalno opasni ljudi koji imaju neke neprivlačne planove vezane uz naša
tijela, organe i novčanike. Obećavao sam joj da ćemo ovaj put putovati u nekoj
grupi gdje će istrenirani ljudi budno paziti na našu sigurnost i da ćemo prije
polaska konzumirati količinu cjepiva kao prosječni Amerikanaci. Sve samo da
napokon vidim tu kultnu Indiju.
I tako, jedno 7 mjeseci nakon
mojih očito uspješnih nagovaranja sjedili smo u avionu i pijuckali neko fino
argentinsko vino uživajući u pogledu na šarmantno raštrkane oblake ispod nas.
Istina, sami i necjepljeni jer sam u daljnjim mjesecima uspio dodatno uvjeriti
svoju dragu da možemo bez istreniranih ljudi
i bez cjepiva te da ću se ja brinuti za njenu potpunu sigurnost. Dobro, serem
za ovo zadnje jer za Miju sam sposobna zaštita negdje u rangu onog plišanog
medvjedića koji ju je štitio od mraka spavajući u njenom krevetu do njene
devete godine ili točnije do trena kad ga je ''slučajno'' rasrezala nožem
tražeći emocionalnost, odnosno srce kojim ju voli.
I da, spavam s jednim okom
otvorenim.
Milicaaaa!
Prolazak kroz aerodrom u
Delhiju je prošao u nekakvom neodedivom stanju. Ne znam da li nam je bilo
vruće, hladno ili ikako jer smo hodajući kroz i izlazeći iz glavne zgrade samo
gladno pogledavali naokolo tražeći
Milicu koja nas je obećala dočekati. Ona je trebala biti naš spas za prve sate
u Indiji. Preciznije, ona je draga djevojka iz Beograda koja svake godine provede par mjeseci živući
i radeći u Indiji te je skoro pa domaća ovdje, a upoznao sam ju preko socijalne
mreže koju baš i ne volim, ali za putovanja može biti dosta korisna.
Pošto praktično uopće nismo
spavali, a nemamo smještaj u gradu nego odmah istu večer oko 21h putujemo u
Jodhpur noćnim vlakom, a prije toga moramo s aerodroma prvo doći do samog grada
(sada je lakše jer postoji izravna metro linija sa aerodroma do tamo), odnosno do
jedne željezničke stanice, a s nje na neku drugu manju stanicu s koje nam kreće noćni vlak i gdje
planiramo ostaviti ruksake prije početka gradskog obilaska, a između toga nam
na putu stoje desetine tisuća zastrašujućih Indijaca u konstantnoj gužvi i
galami, nepoznati sistem funkcioniranja svih kupovnih mašina, neprelazne ceste
zakrčene ludim vozačima, hodačima, psima, tuk-tukovima, rikšama, autima i
naravno obaveznim kravama koje bauljaju svuda, stvarno se nadam da ćemo ubrzo
ugledati to drago Miličino lice!
I jesmo. Ufff… Inače nisam
tip koji uživa u grljenju, ali za divno čudo, u tom trenu mi to uopće nije
predstavljalo problem. Čak sam i uživao pritom. Ustvari ju neko vrijeme nisam
ni htio pustiti iz zagrljaja.
Dok me Mija nije grubo
potapšala.
Osjećao sam se tako zaštičeno.
Ona je oličenje sigurnosti.
Zna čak i kad ne zna. To je ona kapetanska stvar. Nikad na palubi ne pokazuj
nesigurnost jer ako putnici to vide, dobivaš trenutačan kaos i paniku na brodu.
A Delhi nekako lako budi paniku.
Prvo što pamtim je masa ljudi
na ulasku u metro. Baš masu. Kontrolirani kaos. Stometarski redovi za kupovinu
karata. Stometarski redovi za prolaz kroz nekakva vrata s rengenom. Naoružani
likovi na tim istim vratima koji pregledavaju i kontroliraju ljude te njihove
torbe. Kad kažem naoružani ne mislim na džepni nožić i pendrek nego mislim na
jebenu strojnicu! Svi u vojnim uniformama, mrkih pogleda i skoro pa obaveznih
velikih brkova koji definitivno daju dodatnu dimenziju njihovim ionako
zastršujućim licima. Znoj lagano curka s mene.
Milica nam kupuje karte
čekajući u jednom stometarskom, i čini to zadivljujuće brzo. Na šalterima su
očito zastrašujuće efikasni. Drugi red kroz rendgen ide još brže. Gužva je, ali
sve ide munjevito. Svi su uigrani. Na tren se moram razdvojiti od cura jer će
njih pipkati neka žena vojak, a meni naravno ostaje neki nenasmijani brko. Bio
je pristojan.
Sama podzemna je užasno
jeftina i skroz ugodna. Jedino što je poprilično nezgodna za snalaženje za prvi
put jer nam hindi i nije najrazumljiviji, a na njemu sve piše, pa...
Zato nam je Milica bila spas.
I s njom nam je trebalo dosta vremena i gnjavaže, ulazaka i silazaka da bi se
dokopali izlaza kraj te treće stanice s koje tu večer putujemo, a mislim da bi
sami vjerojatno bili negdje unutra do sredine sljedećeg dana.
Prvi pravi izlazak na površinu
i vanjske uvjete Delhija nam je donio zanimljive prve dojmove. Pločnik, ako ga
tako možemo nazvati pošto je na njemu više rupa nego ravnih dijelova i krcat je
smećem svih vrsta što očito ne smeta moje trenutačne sugrađane koji sjede i
leže s obje strane ceste koja vodi do ulaza na željezničku stanicu. Pritom
izgledaju izvanredno opušteno i nenametljivo. Mislim koliko nenametljiv može biti
netko tko leži na cesti 30 centimetara od tebe. Za razliku od onog što smo
čitali, nitko nas ne žica ništa. Skoro da sam uvrijeđen.
Svi neskriveno zure u našem
pravcu, ali nitko nam ne prilazi. Vruće je i obilno se cjedimo ispod ruksaka.
Zbog intenziteta svih tih
pogleda uokolo osjećamo se poput filmskih zvijezda.
Ali stvarno. Mislim da bi u
Zg-u tako zurili u nas eventualno da se usred dana prošećemo goli po Ilici.
Gledam uokolo i shvaćam da smo jedini neindijci dokle god mogu vidjeti. A uokolo
šeću, sjede i leže tisuće ljudi! Doslovno.
Cijeli osjećaj je čudan.
Teško mi je povjerovati da smo u Indiji.
Ostavljanje ruksaka na tom
kolodvoru je također bilo zanimljivo. Ako ste čitali Alana Forda biti će vam lakše zamisliti
prostor i situaciju. U jednoj pa, poprilično otrcanoj prostoriji sjede tri tipa,
a zbroj godina im je nekih 210. Jedan s nama priča, drugi piše, a najstariji
(cca 80 godina) je zadužen za preuzimanje stvari i smještaj istih na visoke
police. Nakon par minuta pregovora koji je Milica vodila dok smo se mi samo
smješkali i pogledavali, došli smo do cifre i primopredaja je mogla uslijediti.
Istovremeno sam u glavi mentalno popisivao stvari i predmete koji su nam ostali
u tim ruksacima i zaključio sam da bi bez većine nekako mogli. Mia bi pizdila
zbog određene količine lijekova koje je zbog svoje paranoje ponijela, ali....
Te misli su bile logična
posljedica cijele te situacije i ''službenosti'' tog ureda, ali nismo imali
previše opcija u tom trenutku jer se nismo tako natovareni mogli cijeli dan
kretati po gradu.
Na kraju, kad smo dobili svoje
svečane papiriće ''bez kojih nikako nećemo moći podići stvari jer su oni
ozbiljan ured'' došlo je do stvarne primopredaje ruksaka. Tu je opet došlo do
zastoja jer osamdesetogodišnji čičica sa 50-tak kila ne može ni ponijeti, a
kamoli podići ruksak od 15-16 istih na visoku policu . Tako ja u potpuno
službenoj maniri prelazim njihov pult i sam slažem stvari na ladice. Oni me
gledaju s neodobravanjem makar su to sami predložili. Valjda moje prisustvo
unutar njihovog oficijalnog prostora kvari njihovu ideju efikasnosti.
I dalje imam dojam koji me
prati s ulice da tu ne zalazi baš previše stranaca.
Ono što je bilo
najfacinantnije je s kojom su oni ozbiljnošću obavljali svaki svoj komadić
posla. Bez šale i ironije.
Izašli smo van s nadom da će
nam ti papirići stvarno vratiti stvari navečer.
Dodajmo tome da sam se nakon
5 minuta vratio u ured jer sam zaboravio uzeti rakiju koju smo donijeli beogradskoj
prijateljici, a tri metuzalema su me gledali kao da me vide prvi put. Zajednički
Alzhajmer?
Vjerojatno su tada mislili da
pljačkam nečije stvari, ali me nisu bili sposobni spriječiti.
Naše stvari su na sigurnom. I
lijekovi.
Situacija volim ili mrzim ovu
zemlju
Poslije još malo metroa, uslijedio je prvi Indijski obrok u
najpoznatijem turističkom kvartu u gradu, Paharganju. Dodajem i da su uz taj obrok uslijedile i
naše prve molitve tematikom vezane uz naš probavni sustav.
Začudo, u tom trenutku nam
nije smetao ateizam i agnosticizam koji inače promoviramo. Okolnosti čine čuda.
Milica nas je odvela u
nekakav lokal koji je čak ličio na kafić, a tek kasnije ćemo shvatiti kolika je
to rijetkost u ovoj zemlji. U tom trenu je to bio nekakav lokal u rangu
nekakvog buffeta na Kozari boku koji nije budio previše povjerenja, ali valjda
Milica zna. Hrana je bila ništavna u odnosu na kasnije obroke, ali u tom
trenutku je bila skroz dobra. Začinili smo je prvom rakijom koju smo i ponijeli iz Zg-a u
svrhu dezinfekcije želuca nakon svakog obroka.
Tek sam tada,kod tog izlaska
iz lokala po prvi puta u Indiji izvadio svoju mrcinu od fotića. Vjerojatno
ohrabren dosadašnjim preživljavanjem. A i shvatio sam da ja ovakav sitan za
Hrvatske prilike, ovdje ulazim u kategoriju viših rastom, a svakako krupnijih
građom. Makar, puno ih je....
Sam kvart je prava Indija.
Kaos. I još malo kaosa. Mravinjak ljudi, krava, pasa i svih vrsta vozača i
vozila koji se odvija po nazovi cesti i okružen je ruševnim zgradama. Nezamisliva
je gužva. Vozi se po lijevoj strani. Mislim načelno po lijevoj jer tu stvarna
pravila očito ne postoje. Niti krivi smjerovi. Niti preuske ulice. Niti gradska
čistoća. Svi trube i viču, baš svi. Kakofonija zvukova koja ne prestaje. Svi su
u konstantnoj borbi za prevlast i daljnji prolaz. I čini se da svi imaju
jednaka prava. Pješaci, psi, krave, bicikli, rikše, tuk-tukovi, auti, kola s
konjima.....svi na jako malo prostora...i svi i dalje trubee!
Dok prolazimo cestom gledamo
na 5 strana. Jednostavno smo trenutno odvojeni od stvarnosti zbog ove
stvarnosti. Teško nam je procesuirati stvari. Samo ih doživljavamo.
Retroaktivno,naravno.
Nakon 10-tak minuta
aklimatizacije uz shvaćanje da nas ustvari nitko nije zgazio makar se čini da
su konstantno blizu toga, počinjemo i razmišljati. Odlučujemo se za posjet
nekoj neslužbenoj mjenjačnici u nekakvom nazovi prostoru sa strane jer još
nismo promjenili eure u rupije. Na aerodromu se ne isplati mjenjati zbog velike
razlike u tečaju, a u službenoj banci postupak zbog nevjerojatne birokracije
može potrajati i više od sat vremena.
Iza toga ćemo u nabavku
telefonske kartice za ovisnicu Miu jer mora što prije kontaktirati neizostavnu majku.
Logično, u mjenjačnici se
Milica cjenka za nas i dobiva bolju cijenu. Učim.
Isto tako logično, malo
kasnije u nekom kiosku, da bi dobili Indijski telefonski broj moramo dati dvije
fotografije, pokazati putovnicu, dati Delhijsku adresu gdje stanujemo
(izmišljena) i ispuniti formular u kojem navodimo očevo i ime kućnog ljubimca
ako ga imamo, a vjerojatno vrstu wc papira koji najčešće koristimo, ako tog
ljubimca nemamo. Onda platiš tipu i on ti daje karticu i telefonski broj na
koji moraš nazvati za 6 sati da bi porazgovarao sa nekim na tom broju te ako ti
on povjeruje, kartica ti počinje vrijediti, a ako ne, nisi imao sreće. Jebeno!
Odjednom krcati tisućama
rupija, kao bogati ljudi nastavili smo obilazak.
Poslije ponešto motanja po
tim uličicama (jedna je bila doslovno manje od metar i pol široka te je dnevna
svjetlost prema nebu iznad zgrada izgledala kao nekakva daleka crta) sjeli smo
na neki tuk-tuk i otišli do kvarta gdje je Milica privremeno smještena kod neke
prijateljičine obitelji.
Finiji rezidencijalni kvart u
New Delhiju koji se jako, baš jako razlikovao od Old Delhija. Ovaj dio su
izgradili Englezi i tu je doslovno sve drugačije. Široke ceste, zelenilo,
parkovi, manjak gužve vozila i ljudi. Čak nisam vidio ni previše krava, a bome
niti smeća. Neki drugi grad, a udaljen 10 minuta tuk-tukom.
Tamo smo se oprostili od
drage privremene domaćice i odjednom smo se osjećali kao naglo izrasla djeca
koja su ostala bez zaštitničkog i istovremeno ograničavajućeg prisustva
roditelja. Strah i uzbuđenje su prostrujali kroz nas. Ah, Indija je samo naša.
Možemo mi to!
Poslije jedno 5 relativno
nezanimljivih minuta u kojima nas nitko nije pokušao opljačkati, jednoglasno
smo se odlučili vratiti u pravu Indiju.
Mislim, kad smo se već naputovali
do ovdje.
I tako smo počeli ležerno šacati
prema tim sveprisutnim tuktukovcima koji poput muha neprekidno zuje svuda
naokolo.
Nije nikakav problem stupiti
u verbalni kontakt s tim ljudima jer oni konstantno prilaze i nude svoje usluge
pogotovo kad vide da si stranac i teško odustaju ako vide i mrvicu interesa kod
tebe, ali kad ih stvarno trebaš, moraš pokazati lijenu poluzainteresiranost
radi kasnijeg uspješnijeg cjenkanja. Apsolutno se nikada ne smije ući u njihovo
vozilo ako niste unaprijed dogovorili cijenu. I to naglasiti cijenu za vožnju,
a ne za pojedinačnu osobu jer je to jedan od trikova kojima se koriste i
poslije traže duplo od dogovorenog jer su '' oni naravno govorili o cijeni po
osobi''.
Dakle,Oni bubnu brojku, a ti
bubneš svoju koja je cca trećina njihove. Oni neće, a ti se lijepo okreneš
dalje. U pravilu, kada vide da odlučno odlaziš ili pristanu na tvoju cifru ili
je malo podignu i imate dogovor. Uvijek ih je svuda gomila, tako da aduta za
cjenkanje uvijek ima. Ako se desi da te tri ili četiri vozača puste da odeš,
onda treba razmisliti da ipak podigneš ponudu jer im očito nije isplativa.
Kvaka je u tome da mi kao
stranci u tom ogromnom i nepoznatom gradu nemamo pojma koliko je nešto daleko
ili blizu, tako da nam se svašta pokušava prodati. Jedno naše cjenkanje je
počelo tako da nam je tip za vožnju tražio 250 rupija na što nismo pristali, da
bi sljedeći tražio 400, a 3 minute kasnije smo imali istu vožnju za 100. Ima
svakakvih. I njih i nas.
Ovo pišem sa iskustvom podosta
vožnji i cjenkanja po Indiji koje mi je
postalo toliko prirodno da sam po povratku skoro pokušao dogovoriti bolju
cijenu na blagajni Kauflanda.
No, naše prvo cjenkanje nije
bilo toliko rafinirano i sigurno, ali je solidno završilo (bar mislimo) i za tu
prvu samostalnu vožnju smo uzeli jednog starijeg Sikha koji nas nije doveo do
nekakvog predgrađa u kojem bi se neki loši stričeki poigravali s našim organima.
Bio je to fin, ozbiljan čovjek koji nas je uspješno ponovno doveo do kaotičnog
dijela grada.
Sama ta vožnja tuk-tukom je
iskustvo za sebe. Osjećao sam se kao u igrici. Svi jure, trube i naglo mijenjaju
smjer. U pravilu su u vožnji udaljeni jedni od drugih ne više od 30-50
centimetara s konstantnim trzajevima u toj jurnjavi. Žmigavci su vozačeva ruka
s lijeve ili desne strane, a trubljenje nema nezadovoljni i negativni prizvuk
kao kod nas nego oni s njim upozoravaju da su ti blizu i da paziš. A stalno su
blizu. Pa stalno i trube. Stalno.
U kružne tokove se po potrebi
ulazi ili izlazi doslovno okomito na smjer drugih vozila u njemu, a na semafore
se u starom dijelu uopće ne obaziru, a i nema ih baš previše. Sve je ostavljeno
na samim vozačima. I tako oni trube.
Iskreno mislim da bi moj
samostalni ulazak u neko vozilo i vožnja ovdje doveo do sudara za ne više od
minute vožnje! Apsolutni su luđaci!
Ako se uspiješ opustiti,
svaka vožnja tuk-tukom je ludo zabavna!
Inače, to vozilo je
specifično za ovu zemlju. Malen kao pola fićeka, s tri kotača, otvorenih vrata
i obaveznih luđačkih vozača koji ne znaju za strah.
U prvim Delhijskim vožnjama se
potvrđuju neke od priča koje smo čuli ili čitali za ovu zemlju.
Užasno je prljavo i smeće je
u svakom kadru naših pogleda. Neugodno je vlažno i vruće, a to nam potvrđuje
znoj koji konstantno curka s nas. Svuda je užasna gužva. Ljudi, životinje i
vozila jednostavno zauzimaju sav prostor. Buka i mirisi su fascinantno konstantni.
Sva čula su nam napadnuta i pritom sva ljudska bića koje vidimo zure u nas.
Oko nas je puno očito
siromašnih ljudi i neki stvarno doslovno žive na cesti. Točnije, žive na pločniku
od metra i pol kraj ceste. Privežu nekakvu ceradu na ogradu i bace nekakve deke
na pod i eto smještaja. Leže tamo i izgledaju potpuno relaksirano. Smiju nam se
i mašu dok ih fotkam. Fascinantan stav.
Uz njih vani na pločniku ima
i prodavača koji nude sve živo. Kako se kaže, od igle pa do... , no najviše je
raznog voća, kućnih sitnica i odjeće.
Povremeno vidimo i poneki
''salon'' za šišanje i brijanje koji se sastoji samo od stolca, ogledala
obješenog na ogradu i majstora koji obavlja taj posao. Pa povremeni restorani
koji se sastoje od jedne pečenjare na biciklu i stola sa dva stolca, pa...
Uglavnom, vozimo se kroz grad
uz trenutnog Delhijskog Alfonsa, začuđeno gledamo oko sebe i ja se pritom cerim
ko' luđak iskreno oduševljen Indijom!! Genijalna zemlja!
Hogwarts?
Drugi tuktukovac nam je isto
bio Sikh, ali puno živahniji nego prvi. Toliko da smo čuli priče o njegovom
seksualnom životu sa svojom ženom kojoj je beskrajno vjeran. Također smo se
pipkajući ( na njegovo inzistiranje ) uvjerili da cijeli svoj život nije brijao
ni rezao bradu. Sikhi ju samo nekako rolaju prema unutra i lijepe. Zanimljivo
na dodir. Čovjek ima nekih 55 godina. A brada mu je počela rasti prije nekih
40. Hmm...
S njim smo dogovorili gradsku
turu sa ponešto znamenitosti. Uglavnom smo pogledali ponešto građevina bitnih
za grad, a s njim smo ušli u njemu najbitniji Sikh Tample u kojem smo se
privremeno oslobodili obuće, a dobili obavezne marame i privatno polu-obavezno
predavanje o njihovoj vjeri. Mija je čovjekovo predavanje iskoristila da baci
dremanac. Psihičko stanje moje supruge je takvo da ima sposobnost i besramnost
zaspati dok joj čovjek nešto priča udaljen puni metar od nje. Ja sam ga se
silno trudio pratiti da osvjetlam zajednički obraz, ali poslije 10-tak minuta
su se i meni oči počele sklapati. Očito nismo spremni niti za jednu vjeru.
A i noć nespavanja je ponešto
pridonijela cijeloj priči.
Ali, da ne budem potpuni
ignorant, moram reći su hram i ogromni bazen pun ogromnih, šarenih riba unutar
dvorišta prekrasni i da je atmosfera unutra jako opuštajuća i ugodna. Također,
sami Sikhi su jako ozbiljni, moralni i disciplinirani ljudi i uvijek su spremni
pomoći. Istina, ne frizerima i brijačima, ali... Eto. Učim.
Naš drajver nas je ostavio
blizu Red Forta u koji smo trebali ići, ali smo nekako spontano odustali od
novog razgledavanja. Umorni i iscjeđeni od nespavanja i svih tih silnih
podražaja oko nas odlučili smo se za obično pasivno sudjelovanje u bivanju.
Prevedeno na manje filozofski
jezik, to je značilo da se što prije želimo dokopati neke hrane i vode te se dotegliti do polazne
noćne stanice prije nego padne mrak i neko nas ne siluje i opljačka kako moja
draga paranoična supruga kaže.
Ustvari, ovdje bi bilo dobro
napomenuti da usprkos tome što svi cijeli dan zure u nas i pritom uglavnom
izgledaju blago rečeno grubo po našim zapadnjačkim mjerilima, a ja nosim skupu
foto opremu na sebi, dok je Mija lijepa žena, uopće se ne osjećamo ugroženo.
Nekako nemamo dojam da su u pitanju loši ljudi. Čudan je to osjećaj u ovakvim
okolnostima. Naše nazovi kulturološke predrasude očito gube bitku. A to je
lijepo.
Svejedno ćemo prije noći do
vlaka.
Po načelnim informacijama
koje smo zapamtili, u nekom trenu smo shvatili da bi trebali biti relativno blizu
Chandi Chowka koji je bio naše obavezno mjesto za posjet, a opet relativno
blizu tog navodno osebujnog kvarta bi trebala biti željeznička stanica na kojoj
smo ujutro ostavili ruksake i s koje navečer krećemo dalje.
Taj dio grada nema nikakvih
posebnih znamenitosti koje bi trebali pogledati nego je ustvari u pitanju jedan
ogroman kaotični plac koji nudi puno svakakvih likova koji tamo žive, prodaju,
kupuju ili pljačkaju. Šalim se za pljačkanje. Valjda.
I inače nas puno više
interesira općenita atmosfera mjesta te ljudi koje vidimo i srećemo po putu
nego same građevine. Uvijek imamo okvirni plan razgledavanja, ali on postaje
nebitan u slučaju neke interakcije sa zanimljivim domaćima.
Chandi Chovk je ispunio naša
očekivanja. Na neki način.
Ustvari je učinio da nam Paharaganj
izgleda pitomo .
Sve od tamo, ali još za trećinu pojačano. Ukratko, opet stare
oronule građevine koje ponekad možete hrabro nazvati kućama, pa ruševine, pa
nekakvi priručni šatori i pokrivala sa strane, pa nezamislivi kaos ljudi, životinja
i jedno devet vrsti vozila koja konstantno prijete nekom nesrećom koja bi nas
dovela do situacije razgledavanja unutrašnjosti neke Indijske bolnice, ali ne u
svrhu proučavanja arhitekture i unutarnjeg uređenja. Tu smo se definitivno
vratili u pravu Indiju.
S malom razlikom da tu
doslovno nismo vidjeli niti jednog turistu, a u Paharganju smo ih vidjeli čak
desetak. Oko Red Forta malo ranije ih je bilo puno, ali ovdje ništa. Nema
lijepih građevina.
Tako da nam je tu popularnost
još porasla, ali pošto smo se već do tada ufurali u uloge Jolie i Brada, nije
nas previše smetalo. Malo smo se motali uokolo tražeći neki restoran koji
izgleda kao restoran, ali na nešto takvo nismo naletjeli. Već smo bili jako
gladni, ali se još nismo usudili posegnuti za hranom sa ulice. Takve je bilo
koliko hoćeš, ali... ipak nam je bio prvi dan. Na kraju smo kupili banane za
koje nas je prodavač zavaljao, i uz kekse iz Zagreba to će nam biti večera.
Relativno brzo smo se odlučili za odlazak dalje. Tamo smo bili možda jedan sat.
Umor.
Ustvari sam u nekom trenu
shvatio da više nisam toliko šokiran ugođajem svuda oko nas. Fascinantno je
koliko ljudima malo treba da se adaptiraju na nove okolnosti. I koliko strah,
začuđenost ili bilo koja druga emocija brzo otupe oštricu doživljaja. A i bili
smo jednostavno umorni nakon duge neprospavane noći i takvog dana. I zato, pravac
stanica. Trebala bi biti jako blizu.
Da. Trebala je biti blizu. Ali
blizu je relativan pojam u ogromnim gradovima. Ma možda je i bila blizu, ali
nama je trebalo dobrih pola sata dok je nismo pronašli.
A onda je trebalo pronaći
sobu gdje smo ostavili prtljagu. I to je trebalo biti lako. Mislim, željeznički
kolodvor i jedna soba na njemu. Lako.
15 minuta kasnije počeli smo
sumnjati da smo na krivom kolodvoru. Sobe nema.
Za daljnjih 15 smo bili skoro
sigurni da smo na krivom kolodvoru. Sobe nema. Nema ni Milice. Mama!
Probali smo ne paničariti i
ne udariti sljedećeg tipa koji nas je opet uputio prema unutrašnjosti građevine
u kojoj smo već tražili misterioznu sobu.
Tih nekoliko zgrada nam je
takvima iscjeđenima i na rubu panike izgledalo poput nekakvog nesavladivog
labirinta iz kojeg nećemo više nikada izaći. Harry Potter mi više nije izgledao
kao toliko maštovito djelo.
Na tren sam imao viziju da
ćemo ostatak života poput dvoje ukletih Hrvata lutati Old Delhi train stationom
uzaludno zazivajući Milanovića, Karamarka i Milicu da nam pomognu pronaći
ruksake i otputovati dalje.
Na kraju smo pozorno
poslušali četvrtog Indijca, izašli ponovno van po treći puta i kao dvoje idiota
pitali još i petog za svaki slučaj koji je srećom uputama potvrdio onog
četvrtog i za dvije minute smo se našli u misterioznom prolazu s prostorijom za
ostavljanje stvari u njemu. Ponekad vjerujem u bajke.
Nevjerojatno, ali soba je
bila otvorena i bez ikakvih problema smo dobili svoje stvari!
Izašli smo na doljnje perone
i mogli smo se napokon posvetiti ugođaju i arhitekturi stanice. Prvo smo
primjetili sa strane nekoliko puknutih cijevi iz kojih je obilno ili manje
obilno curila voda. Valjda je to bila voda. I očito je imaju dosta jer to nije
nikoga uznemiravalo. Onda smo primjetili štakore, ali dolje po tračnicama, a ne
gore među ljudima. Bili su dosta opušteni. Mislim štakori. A ustvari i ljudi.
Lijep suživot.
I nama je trebalo biti
lijepo. Tako umorni i prljavi mogli smo opušteno sjesti na ne pretjerano čisti
pod i umrtvljeni danom i doživljajem svega vegetirati do dolaska našeg vlaka.
Ali nismo. Bar dok nismo
pronašli informaciju i peron s kojeg vlak kreće. A to nije bilo lako i brzo.
Srećom ili nesrećom, vremena do vlaka smo imali još dosta, pa smo se kasnije
stigli poprilično upoznati i zbližiti s tim ne pretjerano čistim betonskim
podom željezničke stanice. Naravno, nekih 20 minuta prije dolaska vlaka,
shvatili smo da za našu višu klasu spavaćeg vagona postoji posebna čekaonica sa
sjedalima ili bar čistim unutrašnjim podom. Učimo.
Naš kupe u koji smo napokon ušli
nam je izgledao poput shangri la-ja. Poput privatnog raja koji smo djelili sa
još 2 osobe koje za nas tako oduševljene ustvari nisu ni postojale. Obični uski
kreveti su djelovali poput carskih ležaja natkrivenim badahinom s pobacanim
svilenim jastucima napunjenim perjem. Čiste plahte koje smo dobili našim su očima i nosevima nudile svježinu
planinskih potoka, a miris kupea je varirao između bogatog i okrepljujućeg
mošusa te moćnog daška sanalovine. Bili smo sretni.
I živi nakon prvog dana u
Indiji.
I dalje zvijezde
Frajeru je zvonio mobitel.
Bilo je negdje pola 6 ujutro, ali mobitelu to nije smetalo u produciranju
zvuka. Meni malo je. Odmah sam uvidio minusić spavanja u vlaku. Uvijek još
netko spava blizu. I ponekad taj netko ima mobitel. I ponekad je upaljen cijelu
noć. I ponekad zazvoni u pola 6 ujutro. Jebiga. Bar smo živi i zdravi.
I napokon naspavani.
Na Jodhpurskoj stanici
gužvica. Koji šok.
Nakon relativne anonimnosti
koju smo uživali u noćnom vlaku, naša popularnost postaje aktuelna čim nas je
primjetio prvi tuk-tukovac. A za njim i sljedećih 50.
Srećom, čovjek s kojim smo
komunicirali i dogovorili smještaj u vrlom Jodhpuru poslao je svojeg vozača po
nas (ah, kako ovo zvuči silno imperijalistički). Uglavnom, neki simpatični
mlađi lik nam je prišao nekako prepoznajući u nama strance i spomenuo ime
smještaja za koji vozi i mi smo nadasve zahvalno požurili s njim. Ono što je
najbolje, tipa sam prepoznao jer nam je čovjek iz guesthousa poslao sliku
vozačke dozvole s fotografijom vozača. Znam da me to u tom trenutku
impresioniralo, a poslije sam shvatio da je to vrhunski potez jer te krivi tuk-tukovci
mogu otfurati u druge smještaje s kojima imaju dogovor i dobivaju postotak, a
tako on gubi goste. Majstori su za sitne muljaže. Mislim, većina onih domaćih
koji rade s turistima.
Naš Jodhpur Rojal Heritage se
nalazi u nekoj uskoj blatnoj uličici koja djeluje kao da ima više lokvi s vodom
nego suhih dijelova i kao da je ustvari u pitanju neka sporedna slijepa uličica
na Peščenici koja završava u nekom
plitkom odvojku rijeke Save, a jedino za što služi je to da nemarni vlasnici
pasa mogu bez lajni i vrećica za izmet šetati po njoj s njima.
Naravno da katastrofalno
stanje uličice-potoka nije nimalo sprječavalo gro ljudi i raznih vozila da
prolaze njom. Poslije smo shvatili da tu
promet doslovno ne staje. Fascinantno. Istina, bilo nam je manje fascinantno po
noći, ali.... Indija.
Što se samog guesthausa tiče,
dojam skupoće i elegancije zaustavio se na samom nazivu. Ostatak spada u
korektne i racionalne kategorije. Soba i kupaonica bez nekakvog dodatnog
luksuza, ali skroz ok. Ogromni ventilator na stropu uspješno je zadovoljavao
naše potrebe za osvježenjem jer baš i nismo obožavatelji klimatiziranih
prostorija. Ono što nam se jako svidjelo je zajednička ogromna terasa na vrhu
kuće s koje se pružao lijep pogled na grad i tvrđavu iznad grada i domaćin-kuhar
Ali koji nas je oborio svojim veseljem, opuštenošću i neposrednošću. Ostali smo
gore s njim sat,dva uz kavicu i čavrljanje prije početka istraživanja novog
grada.
Sam grad, kako smo kasnije
otkrili, dijeli higijenske stavove sa Delhijem, ali ljudi su puno
druželjubiviji. Sada osim stalnih pogleda dobivamo i rukovanja, pozdravljanja i
obavezna pitanja od kuda smo i slično. Tu i tamo, dobivamo i poziv u dvorište
ili kuću. Prevedeno, naša popularnost je prešla na novu razinu.
Malo kasnije, na Mehrangah tvrđavi
po kojoj je Jodhpur poznat krenuti će i zahtjevi Indijskih turista da se
fotografiramo s njima (pogotovo sa Mijom) jer smo im jako zanimljivi. Do kraja
boravka meni se to desilo jedno 5-6 puta, a mojoj supruzi još bar 20.
U samoj tvrđavi plaćamo cijenu
ulaska za strance (obično 10 do 15 puta veća nego za domaće), prolazimo već standardni
skener i pretres na ulazu te ulazimo u jedan od najvećih Fortova u Indiji. Da
ne davim, stvarno je velika te lijepa i puno ljudi ju dolazi gledati. U pravilu
Indijski turisti jer zapadnjaka ni ovdje baš nema. Osim što se žude fotkati s
Mijom, vole i sami biti na fotografiji što bitno olakšava moje
fotografsko-predatorske potrebe.
U pravilu će se do kraja
boravka svakodnevno dešavati da mi ljudi sami nude svoju djecu na fotkanje jer
na meni vide ozbiljne fotiće. I ono što je zanimljivo, ne nude svoje e-mail
adrese, niti nešto traže za to. Jednostavno vole da im djeca budu na
fotografijama. Genijalno.
Kod izlaska iz tvrđave na
drugu stranu grada shvaćamo kako je unutra ustvari bilo čisto i uredno. U tom
saznanju nam pomaže odmah prva scena nakon izlaska iz tvrđave s nekoliko krava
koje leže ili kopaju po ogromnoj hrpi smeća pokušavajući pronaći nešto
atraktivno za ručak.
Daljnje lunjanje gradom nam
je donijelo još podosta ograničene komunikacije, rukovanja i upoznavanja uz
obavezno ''od kuda smo'', jedno kratko
dvorišno druženje, pa konstantne poglede na gomilu preslatke djece u raznim
školskim uniformama te za kraj novo ugodno upoznavanje sa tuk-tukovcem kada smo
se poželjeli vratiti u privremeni dom. Ugodno je u ovom slučaju postalo ironično
kod njegovog inzistiranja na plaćanju dvostrukog iznosu u trenu dok nas je
iskrcavao jer je u prethodnom dogovoru ''mislio'' na cijenu po osobi a ne za
vožnju. Tad smo ga već iskusno
bezobrazno ignorirali i ušli u guesthouse nakon što sam mu dao samo prvobitno
dogovorenu brojku.
Fascinantno mi je kako se u
svim siromašnim zemljama u kojima smo bili uvijek vrti ista priča. Obični ljudi
koje srećemo po cesti, tj oni koji nemaju veze s turizmom i općenito strancima
su nevjerojatno dragi i neiskvareni te bi ti pomogli u bilo kojem slučaju potrebe i po mom dojmu,
jedno 5 puta su bolji ljudi nego oni što ih svakodnevno srećem po miloj nam
katoličkoj rvackoj, dok su oni domaći koje srećemo, a imaju konstantno veze s turizmom jako često sitni prevaranti
kojima je jedina ideja profitirati što više na tebi,a ako je ikako moguće, na
neki način te i prevariti.
Iz te priče izbacujem većinu
vlasnika i zaposlenika guesthausova koje smo posjećivali jer od tuda nosimo
puno lijepih iskustava, ali tome je jako pomogla i pažljiva ''trip advisor'' selekcija
s naše strane.
Majstor Ali
Večernji Jodhpur je sličan po
muvingu onom dnevnom, samo je podosta mračniji jer naravno ne ulažu baš puno u
gradsku rasvjetu. Nakon kupovine par sitnica i iscrpljujućeg pregovaranja oko
tepiha koji nismo ni poželjeli kupiti (što smo ljubaznom prodavaču odmah i
rekli) jer bi nam ga bilo mrvicu nezgodno nositi okolo po Indiji, a niti bi
stao u naš sićušni dom, uspješno smo se vratili do havelija. Čak nam ni mrvice
kruha nisu bile potrebne.
Tamo smo se odmah zaputili na
zajedničku terasu na po pintu prefinog Kingfisher piva iz pokrajine Rajastan (u
kojoj se i nalazimo) i na druženje s neumornim Alijem.
Tu drugu Indijsku večer, a ustvari
prvu jer onu onesvještavajuću u vlaku ni ne računam, smo završili oko ponoći sa
svježim Jodhpurskim prijateljem. Majstor si je napravio kasnu večeru i
nagovorio nas je da mu se pridružimo u klopi. Pružili smo žestok otpor toj
ideji, ali nekako nas je ipak uvjerio. I tako, 11 navečer je, nas troje smo
sami pod vedrim Indijskim nebom,a pogled nam obuhvaća solidan dio grada i dvije
osvjetljene palače iznad njega. Pričamo o njegovom životu i ovdašnjim te nekim
našim običajima i guštamo u tom posebnom trenutku.
Teško je vjerovati da smo tu
tek dva dana.
U akcijskoj sceni bez dublera
Što napisati o ovom danu?
Nazovimo ga zip-line day. S njim sam i počeo putopis. Viseći i u strahu.
Počnimo od početka.
Grupa. Dvadesetak Indijskih
turista i dvoje neindijaca. Mi. Znači uobičajeno.
Proba i trening u dvorištu.
Držanje, pokreti, primanje i signalizacija. Možemo mi to. U grupi normalni
ljudi. Nikakvi avanturisti. To me nekako tješi. Jedan krupni i glasni alfa
mužjak, dva do tri rezervna pretendenta za to isto mjesto i uobičajena količina
vodonoša. Čak su mi bili simpatični. Valjda zato što su Indijci. Naše domaće jednostavce
bih arogantno prezreo nakon prve 3 minute.
Nakon 10 minuta intenzivnog
treninga, spremni smo. Tako kažu voditelji. I to me nekako tješi. Valjda ljudi
znaju.
Uslijedila je šetnjica do
izlaska iz tvrđave uz pogled na prekrasnu okolinu. Ovako sa zidina gledamo
odozgora na grad i jezero ispod nas. Gledamo i na žicu kojoj skoro da ne vidimo
kraj. Ide kroz taj prekrasan krajolik preko jezera.
Ta žica je tu zbog nas.
Trebamo se zakačiti za nju i onda se pustiti. I juriti. I vrištati. Od radosti
naravno.
Pri pogledu na žicu,
oduševljenje grupe se malo stišalo. Odjednom smo svi malo skratili korake i
usporili. Sada se odjednom nikome ne žuri. Svi bi još malo uživali u pogledu.
Osobno se ne osjećam najbolje. Preciznije, strah me je. Tih parsto metara žice
mi se čini puno predaleko. Ni 150 metara u dubinu mi se nekako ne sviđa. Ona u dvorištu
na kojoj smo trenirali je bila dugačka jedno 15 i bili smo na visini jednog
metra. Tamo sam se baš osjećao adekvatno i avanturistički.
Kao da to mogu. I kao da se
ugodno osjećam na visini. Od jednog metra.
No. I tim ultra sporim
korakom ipak smo stigli do početka žice. U međuvremenu nikome nije pozlilo a vrijeme
se nije pokvarilo. Nije bilo razloga da ne krenemo.
Jedan od dvojice voditelja se
zakačio i samo pustio. Jebote! Odjurio je fascinantnom brzinom prema kraju
zipa. Sad je očito red na nas. Tko će prvi?
Alfa sa 100-tinjak kila
poštuje svoju poziciju u grupi i preuzima vodstvo. Svaka čast majstore! Drugi
voditelj ga prikapča na žicu, daje mu zadnje upute i pušta. Ode alfa. Gledam
podvojenih osjećaja i misli za njim. U jednoj varijanti sam sociopata i ostajem
živ jer se nakon njegovog pada uslijed pucanja žice daljnje zipanje prekida, a u drugoj sam i dalje
prestravljen, ali ipak ohrabren jer je žica izdržala njegovih 100 kila i on
nam, čini mi se, veselo maše tamo negdje iz daljine.
Pogađate, ispunila se druga
varijanta.
Tko će drugi? Okrećem se oko
sebe i vidim da i drugi dijele osjećaje slične mojima. Nitko baš ne prilazi
okrutnom voditelju broj dva koji te samo tako bezosjećajno gurne u bezdan.
Vjerujem da bi Mia bez beda
krenula jer se ona ugodno osjeća na visinama, ali dogovorili smo se da ću je
fotkati prilikom njenog leta i prilaska točki doskoka. Drugi put ću biti
pametniji pa ću je fotkati s leđa.
Tri sekunde mirovanja nekako ponekad
traju minutama.
Odjednom, krećem ja kao taj
drugi. Tu odluku nisam donio pravi ja, već kao što mi se to zna događati, onaj
ja koji bih ustvari silno htio biti. Pa ponekad takav i ispadnem zbog svog
robotskog karaktera.
U sekundi sam kod
bezosjećajnog. Pokušavam izgledati hladnokrvno i nezainteresirano poput Javiera
Bardena u '' No country for old men'', ali nisam siguran da u tome uspijevam. U
tom trenu shvaćam zašto se bezosjećajni ponaša tako. Da se ljudi ne stignu
predomisliti! I to shvaćam u trenu kad me malo pogurne i ne ostavi mi nikakvu
opciju nego zavrištati dok odjednom jurim prema drugom kraju žice!
I tako prođe prva od 6 tura
sa zip-lina u Jodhpuru. Preživljavanjem.
Filozofiranje
Prekrasna bijela palača i
njegovani travnjak unutar njenih zidina doslovno nas je mamio da se malo
legnemo na njega i odmorimo nekih 3 sata kasnije.
Proživljena uzbuđenja sa
zipanja su nas pretvorila u iscjeđene ljude koji trenutno najviše žude za
običnim bivanjem u prostoru i vremenu. Bez previše misli, pitanja i briga. Samo
bivanje.
Njegovani zeleni travnjak u
dvorištu palače nam je poslužio kao
savršena podloga za piknik i upravo za neko vrijeme običnog životarenja. Tren
odmora na putovanju.
Do privremenog doma smo se
vratili opuštenom šetnjicom bez korištenja usluge tuktukovaca. Kao i obično,
taj drugi dan u novom gradu osjećamo se kao doma. Putevi i orijentacija su već
posloženi u našim glavama i uglavnom znamo kuda idemo. A ako i ne znamo,
dovoljno smo opušteni da se lako snađemo uz pomoć domaćih ljudi.
Nestvarni prizori tako
tipični za ovu zemlju, a tako netipični za europske navike i dalje nas prate.
Previše ih je za opisivanje. Može ih se samo doživjeti.
Kasnije pokušavamo posložiti
i verbalizirati dojmove, ali na taj način ih uspijevamo apsorbirati samo u
minimalnoj količini.
Zbog toga često ne znam o
čemu točno pričati i kako to najvjernije prenijeti kad me netko pita o ovom
putovanju u ovu posebnu zemlju. Same gole rečenice jednostavno djeluju
apsolutno nedovoljno i neadekvatno za opisati ikakvu scenu i naše pojedinačne
osjećaje koji su ju pratili u tom trenutku.
Ti iskustveni doživljaji koji
ustvari čine esenciju putovanja su u globalu neprenosivi. Oni su vezani uz naše
osobne sklopove koji se neprimjetno svjesno i nesvjesno dodatno stvaraju i
razvijaju kroz svaku novu situaciju, miris, okus i emociju koju doživimo i
osjetimo u novim okolnostima. To se ne odnosi isključivo na putovanja, nego
potencijalno na svaku proživljenu minutu naših života ako si dozvolimo
primjetiti, osjetiti i doživjeti kroz vlastitu svijest i podsvijest.
I nakon toga, povremeno
prokopati po onome što jesmo. Ili nismo.
Neka putovanja su zbog
ogromnih kulturoloških i inih razlika prilika za bitno ubrzanje skupljanja tih
neobičnih informacija te je naša osobna promjena s time intenzivnija nego ona
koja se događa u tijeku standardne svakodnevnice u kojoj se uglavnom krećemo u
svojim izabranim sigurnim zonama u kojima nam tako ograničene doživljene
okolnosti u pravilu ne postavljaju previše pitanja o nama samima. Zato i biramo
te zone.
Da ne dvojimo o onome što smo
si jednom odredili da jesmo.
Naravno da se za ulov tih intenzivnijih
iskustava, od nas zahtjeva izlazak i iz konforne zone putovanja u grupama i s
vodičima koji ustvari rješavaju sve poteškoće i logistiku putovanja te minimaliziraju
dodire s lokalnim stanovništvom. U tim organiziranim grupama ustvari praktično
samo i srećete lokalce koji rade s turistima. Tada nije na vama da se
stvarno brinete o sebi. Na vama je da samo da slušate tog vodiča i pratite ga
po utabanim rutama.
Najveći gušt i vrijednost
svakog putovanja, a toga uglavnom postajete svjesni kad se vratite doma su
upravo problematične i nepredvidive situacije u kojima ste se morali sami snaći
i riješiti ih. Vaša snalažljivost ili nesnalažljivost daje onaj pravi pečat
svakom putovanju. Samo moramo biti sami u tome.
Tata zna najbolje
Predvečer smo proveli
lunjajući sa studentom Nimishom kojeg smo upoznali i između ostalog s njim
probali najbolji lokalni Lasi, odnosno Indjijsko nacionalno piće na bazi
jogurta. Bio je vrlo fin. I nije naškodio našim europskim želucima.
Bilo je opet zanimljivo
primjetiti kako u ovoj zemlji potpuno drugačije gledaju na brakove i odnose u
obitelji. Noć ranije smo uz neizostavnog
Alija upoznali i Harsha koji je mladi
profesor povijesti i koji nam je pričao vrlo sličnu priču o kućnim odnosima kao
i Nimish.
Fascinantno je bilo čuti o
davanju cijele svoje plaće mami, a ona će najbolje raspolagati s tim, pa o
običaju da sinovi kad se ožene ostaju u kući sa doseljenim snahama, a kćeri
odlaze iz kuće do kuće roditelja njihovih muževa, zatim o nevjerojatnim
brojkama tih istih ljudi koji žive svi zajedno u malim kućama jer tu treba
dodati da su roditelji koji imaju manje od troje djece ovdje čudaci, o
toleranciji na nedostatak stvarno intimnog prostora koja se neizostano razvije
u tim uvjetima, o poslušnosti prema roditeljima po pitanju svega, a najviše po
pitanju ženidbe, o teškoj mogućnosti bivanja u običnoj opuštenoj vezi jer tamo
u svaki odnos odmah ulaze i roditelji i tako kompliciraju svaku situaciju, o
skoro pa nemogućem braku između hindusa i muslimana makar je apsolutno normalno
imati najboljeg prijatelja druge vjere. Neobična zemlja sa neobičnim pravilima.
Bilo je stvarno čudno čuti
obojicu kako nam doslovno istim riječima odgovaraju na pitanje o nekom budućem
braku ili potencijalnoj izabranici. '' Otac najbolje zna. Otac će odlučiti tko
je najbolji izbor za mene ''
Ufff! Meni bi bilo nemoguće
tako vjerovati svom ocu.
Čistoća d.o.o.
Krava je pobjedila. Žena se
poraženo odmaknula i prepustila životinji nepoznati plijen. Jedno od na stotine
mjesta privremenog otpada na ulicama Jodhpura postalo je isključivo vlasništvo
svete krave. Makar, u psovkama koje joj je žena udijelila i nije bilo previše
poštovanja za tu svetost njenog karaktera.
Gospođa je imala prednost od par sekundi jer je strpljivo
čekala da neka žena baci sadržaj svoje kućne kante na metar od nje, ali krava
je bila odlučnija. I krupnija, što je bio još bitniji faktor.
Daljnjim promatranjem sam
otkrio da oni u Indiji ipak imaju nekakav sustav čišćenja.
Ustvari sam još dan ranije u
pokušaju da odbacim nekakav papirnati omot shvatio da u gradu doslovno nema
kanti za smeće. Ili ih ima jako malo. Stvarno nisam niti jednu vidio. Pa sam
smeće spremio u džep. Što je bio smiješan osjećaj pošto su ulice krcate smećem
svih vrsta i veličina. No moj fini Trnjanski odgoj mi nije dozvolio prekršaj te
vrste.
No, uglavnom. Shvatih da
nakon što se ljudi požele riješiti kućnog organskog i neorganskog, džepnog ili
krupnog otpada u vidu vešmašine ili friždera, moraju samo izaći na cestu. Bilo
koju cestu. Zatim pogledaju lijevo i desno, ali ne zbog straha od komunalnih
djelatnika koji samo čekaju na njih i prijete im ogromnim novčanim kaznama jer
takvi tamo ne postoje, nego da vide gdje je najbliža hrpa. Iako na ulicama
Indijskih gradova ima smeća na sve strane ipak uz to ima i puno lokaliziranih
većih hrpa gdje kultiviraniji građani odlažu svoje viškove. Te hrpe prvo
obilaze krave, bikovi, psi, majmuni i najsiromašniji građani i svatko pojede
ili uzme ono što mu odgovara ili treba. S obzirom da u gradovima šeće stvarno
ogromna količina privremeno ili stalno slobodnih životinja, a one se moraju
negdje hraniti, ovo je ustvari baš lijep način. I tu nisam nimalo ironičan. Kod
nas se napušteni pas mora puno više namučiti za pronaći odbačenu hranu nego u
Indiji.
Nakon što se te hrpe na taj
način isfiltriraju tokom dana i noći, rano ujutro dolaze starije tete i prvo ih
sa metlama dodatno lokaliziraju metući sve sa ulice na te velike hrpe i onda
odu po nekakve tačke te ih pomalo tovare i odvezu negdje na još veći otpad ili
do negdje do kuda smetlarski kamion može doći.
Sljedeću fazu preuzimaju
vlasnici dućana i kuća kad dignu svoje metalne zaštitne rolete i krenu ispirati
tek pometeni i očišćeni pločnik ispred svojih sičušnih i stisnutih nekretnina
te su nakon toga, u to rano, rano doba,
ulice mokre i skoro blistavo čiste. I čudne.
I tako do prvih prolaznika
ili stanovnika te ulice.
Istina, taj sistem ipak ne
djeluje previše efikasno jer je svakodnevnog otpada stvarno puno, a gospođe su
stare i čini mi se malobrojne, ali...
Svakako treba uzeti u obzir
da u ovoj zemlji živi ogromna količina ljudi i da je gustoća stanovnika u
gradovima nevjerojatna i da u praktično svakom naselju postoji gomila ulica
koje su previše uske za veća vozila ili kamione koji bi mogli efikasnije
rješavati taj problem. Tako da bi ovdje i naš Milan Banditić imao većih
problema.
Ranojutarnja scena 2.
Taj prizor počinje sa
ogromnim majmunom prijetećeg izgleda na cca 3 metra od mene, odnosno na terasi
kuće preko puta naše. Pomalo smrznuto sam ga gledao sekundu ili dvije dok je on
elegantno gazio preko tog betona i odjednom skočio meni iznad glave na našu
terasu kat iznad našeg.
Ne znam da li je u pitanju
trzaj straha ili iznenađenosti jer je to bio moj prvi Indijski susret s
njegovom vrstom, ali učinio mi se stvarno velik. Otprilike duplo veći od svih
na koje smo kasnije naletali.
Nakon toga mi se i nije baš
žurilo na našu čarobnu terasu.
Beskrajan dan….u autobusu
'' Imate odlična mjesta ''. Tek
ujutro u autobusu shvaćam tu Babluovu rečenicu u trenu kad nam je predavao
karte za autobus koju su u našem izrazito ljubaznom geusthauseu kupili za nas.
Pritom gledam suvozača
autobusa kojeg bez problema mogu zamisliti kao čuvara u koncentracionom logoru
kako sve samo ne nježno razmješta putnike koji nemaju ''dobra'' mjesta. Baca ih
uokolo po vlastitom nahođenju i shvaćanju njihovog socijalnog statusa.
''Dobra'' mjesta u Indijskom
busu ustvari znači da su numerirana, ili prevedeno, ako imaš ''takvo'' mjesto nitko
ti za vrijeme vožnje neće sjesti u krilo niti će te istjerati s njega jer je u
bus ušao netko zaslužniji od tebe.
Na kraju, zašto se poslovno
ograničavati i za neku vožnju prodavati samo određen broj postojećih sjedala u
autobusu i tako ne iskoristiti resurse poda i onih sitnijih čija guza ne
zauzima puno mjesta.
Inače ćemo se u ovoj zemlji
uglavnom kretati vlakom, ali čuli smo da je putovanje Indijskim busom iskustvo
koje je šteta propustiti pa smo ovu lošije povezanu liniju između Jodhpura i
257 kilometara udaljenog Udaipura odlučili iskoristiti za upoznavanje tog
doživljaja.
Da odmah napišem da je samo
vozilo vizualno svakako bilo bliže legedarnom antagonistu iz kultnog filma ''
Ko to tamo peva '' nego nekom autobusu germanskog standarda, ali imalo je sve
osnovno što treba imati. Kotače, prozore, sjedala...
Neke stvari su čak bile i
višak. Recimo poput tog nacističkog konduktera uz kojeg naši zetovski kontrolori
djeluju simpatično poput prosječnog italijanskog sinčića dok papa maminu juhicu
i domaći rezanci mu vise iz usta.
Dodatak uobičajenom standardu
na koji smo inače navikli je bio i neubičajeno malen gornji ležeći prostor.
Mislim, to nije bio klasični dodatni kat na busu nego nekih 50 centimetara
visine dodatnog klaustofobičnog prostora za ležanje koji u normalnom busu služi
kao prostor za prtljagu. I te grobnice su bile sve zauzete.
Sama sjedala i prostor uz
njih su logično, zbog Indijaca koji baš i nisu pretjerano krupni bila relativno
uska i kratka, ali ni mi nismo dvometraši tako da nam se to nije učinilo nekom
značajnom smetnjom.
Ono što je za vrijeme vožnje
bilo mrvicu nezgodno što je nepostojeću klimu na +35 glumilo svih cca 90 širom
otvorenih prozora, tako da smo se cijelim putem osjećali propuhano ko' prosječne
Šerpe na 8000 Himalajskih metara.
E sad, svaka normalna osoba
bi rekla: '' Pa što, nije da putujete cijeli dan. Što je to 257 kilometara? Baš
jako iskustvo! '' I moram reći da bih se i ja složio sa svakom tom osobom, ali
morala je postojati nekakva kvaka, a u ovom slučaju je to bila činjenica da smo
se tih 257 km mi vozili ni 20 minuta više od punih 9 sati!!
Ovdje moram ubaciti i malu
praktičnu digresiju da smo na ovom putovanju odlučili biti izrazito oprezni
vezano uz hranu i tekućinu jer su mojoj dragoj već dosadile moje seanse
povraćanja ili konstantnog dnevnog ili dvodnevnog boravka u vrlo bliskoj
blizini wc školjke ili možda upoznavanja ponekog bolničkog odjela na većini
putovanja koje smo doživjeli prije ovog.
Naime, ja jednostavno volim
probati neke stvari kad već putujemo. I jednostavno ponekad nemam sreće. Ili
jednostavno imam osjetljiv želudac.
No, pošto se ovaj put radilo
o veličanstvenoj Indiji, a Mija je podosta skeptična o njihovom sustavu liječenja
i općenito stanja bolnica, svečano sam joj obećao da ću više paziti.
Prevedeno, sa sobom smo
nosili nekoliko litara rakije koju smo obavezno konzumirali iza svakog obroka,
nismo jeli s ceste (bar prva tri dana), standardno smo pili flaširanu vodu kod
koje smo jako pazili da se čuje zvuk pucanja kod otvaranja (dva puta smo odbacili
bocu zbog otvaranja bez zvuka), i čak smo pazili kod tuširanja i pranja zubi.
Mislim, put je dalek i skup, a mi nemamo previše vremena i stvarno je besmisleno
izgubiti par dana zbog slučaja nekih želučanih problema.
Uglavnom, naša usne su
postale začarana neprobojna vrata, a sama usna šupljina hram u koji se ne može ući bez posebnih
procedura i dozvola. Iskreno, za ovo putovanje sam kompromisno pristao biti
paranoičan poput svoje supruge.
I zatvorio usta. Mislim
relativno.
Tako oprezno smo nastupili i
u busu. Keksi, banane, voda i spremna rakija. Pravi izviđaći.
Vani sunce i pitoreskni
prizori malenih nebaštoskanskih gradića i sela. Ljudi i djeca u šarmantno
obojanim odjevnim predmetima jure pokraj nas. Unutra se nacista smirio i ljudi
se razmjestili te relativno opustili. Gledamo preslatke interakcije između
nekih roditelja i djece. Odrasli su zadivljujuće nježni i strpljivi. I djeluju
jako siromašno. Jedini smo neindijci. I to nam nimalo ne smeta.
Sama cesta je uska i vožnja
je poprilično spora, a u vozilu je vjetrovito kao na vrhu ozbiljnije planine.
Uživamo u još jednom potpuno Indijskom trenutku.
I tako dok nas odjednom ne zaliju
nekakve kapljice.
U sekundi sam u stresu i oprezan
poput Toma Cruisa u Nemogućoj misiji dok se viseći pentra po nekom
100-metarskom neboderu. Svaka neprovjerena tekućina nas može omesti na nekoliko
dana. Od kuda je to došlo? Što je to? Je li namjerno? Netko nas mrzi? Netko
mrzi moju čelavu frizuru? Mijinu visinu? Moje plave oči? Hoću li odmah
poplaviti? Dobiti plikove po koži? Sve se to u sekundi izvrti mojom glavom dok
predatorski skeniram po ljudima ispred i iza nas. Od kuda je to došlo?
S obzirom na orkanski vjetar
od jedno 50 čvorova u unutrašnjosti busa sve je moguće. I neprijatelj je
nepoznat.
Odmaknem se mrvicu od prozora
i dodatno se stisnem uz svoju dragu. Nimalo mužjački, ali tješim se da tako nekako
štitim i nju. Prolaze minute. Više ne uživam toliko. Oprezan sam. Prolaze
minute. Ništa se ne događa. I nitko nije sumnjiv.
I nitko kao da ništa ne
primjećuje.
Odjednom opet kapljice po
meni! Ovaj put sam ih locirao. Kroz prozor izvana! Kako je to moguće!?
Prolazimo kroz prirodu i nikoga nema vani!
Sistemom odbacivanja
sherlokovski shvaćam da to mora biti od tipa ispred i iznad nas. Na ležaju u
onim grobnicama gore iznad tapiserije. Da! Valjda frajer prosipa vodu?
Katastrofa! Rijetko koji od domaćih pije kupovnu flaširanu vodu. Oni su
adaptirani na onu iz pipe. Katastrofa! Jesam li udahnuo koju kap? Čini mi se da
sam jednu osjetio na usnici! Očajnički se brišem. Ljudima oko nas izgledam
poput klasičnog šizofreničara koji ne pije redovito svoje roze i žute
tabletice. I Mia je uznemirena. Gledamo se i tražimo rane jedan na drugome. Ili
plikove koji monstruoznom brzinom iskaču na našoj osjetljivoj europskoj koži.
Još ništa.
Odjednom istovremeno oboje
gledamo na staklo metar ispred nas. Tamo je nekakav gusti trag nečega koji se
širi prema otvorenom dijelu prozora, odnosno prema unutra. Svjež je. Od prije
minutu, dvije.
I nije trag od vode. U tom
istom trenu vidimo glavu nekog starijeg Indijca kako izvire nešto više i dalje
od te mrlje. Čovjek gura glavu kroz prozor. I
povraća. I veći dio završi opet na prozoru i vani. A manji u obliku
sramežljivih kapljica opet po nas dvoje. Jebeno sranje!
Brucelijevskom brzinom
zatvaram naš prozor i tek tada se suočavam s potencijalnim posljedicama koje bi
sadržaj želuca starijeg Indijskog građanina mogao napraviti na nama. Jesmo li
koju kap progutali? Hočemo li preživjeti do Udaipura? Gledamo se i skoro zajedničkom kretnjom
posežemo prema rakiji u ruksaku. Ispijamo kaubojske gutljaje kao da se radi o
eliksiru vječne mladosti a ne o travarici iz Zagorja.
Iza toga se prepuštamo
sudbini. U Indiji smo.
Odjednom volimo gužvu
U ostatku vožnje više nitko
nije povraćao po nama. I to je bilo nekako lijepo.
Rado bih rekao da je tih malo
više od 9 sati prošlo kao da je 2, ali lagao bih. Ono što je zabavno je
činjenica da kad smo napokon došli do toliko iščekivanog odredišta baš i nismo
žudjeli izaći iz busa. I njegove sigurnosti. I ljudi koje smo vizualno
poznavali. I nekih bliskijih koji su čak dijelili sadržaje svojih želudaca s
nama.
Razlog za te osjećaje je bila
svjesnost da je vani mrak, da ta naša autobusna kompanija očito ne staje na
autobusnom kolodvoru u centru grada gdje ima ljudi i s koje smo imali uputstva
kako doći do našeg smještaja nego u nekakvoj pripizdini izvan grada koja je
blago podsjećala na zapuštene dijelove Svete Klare u Zagrebu, ali bez utješnih kuća,
da nemamo pojma u kojem smo uopće dijelu grada, ako smo uopće u gradu, da
nemamo ni dojam u kojem bi smjeru trebali krenuti prema adresi guesthousa koju
imamo, da ljudi baš ne pričaju engleski i da nas naci kontrolor odnedavno gleda
kao pečenke od tofua. Ili sam samo stvarno postao paranoičan poput svoje drage.
Dobili smo dodatnih par
minuta za pokušaj saznavanja očajnički potrebnih informacija od mlade djevojke
i njenog oca ispred nas jer se u jednom malo žeščem zaokretu i poskoku autobusa
prije samog kraja vožnje odjednom rasprsnulo cijelo dvometarsko staklo i zalilo
ljude na metar bočno od nas. Čini se da nitko nije bio ozbiljno povrijeđen, ali
čak ni iznemiren. I kao da nikoga nije previše smetalo što je pod vozila
prekriven sitnim pravokutnicima od stakla i što ga ljudi otresaju sa sebe poput
mucica.
Naci kondukter je samo
pogledom valjda ustvrdio da ništa stvarno ne smeta za daljnju '' sigurnu ''
vožnju i umirio vozača da nastavi dalje.
Za to vrijeme, tata i kćer su
nam relativno nesigurno pokazali u kojem smjeru trebamo ići prema centru grada
u kojem nas čeka smještaj. Pod pokazali
mislim na mahanje rukom prema određenoj strani svijeta.
Bus je stao.
U pravilu na svakom putovanju
postoji bar jedan trenutak kad sam stvarno preplašen i nesiguran što nas čeka.
U Turskoj je to bilo u 11 navečer dok po mračnom makadamu usred ničega pratimo
nepoznatog tipa koji nas treba odvesti do nekakvog navodnog motela gdje bi trebali
odspavati par sati, u Maroku je to u autobusu u pola dva ujutro dok se kao
jedini nemarokanci vozimo preko unutrašnjosti zemlje i jedini smo koji pričamo
hrvatski i engleski, a uopće nismo sigurni da se zadnjih 6 sati vozimo prema
gradu u koji bi trebali ići i pitamo se kako će nam biti kad nas usred mraka
negdje iskrcaju na zadnjoj stanici, u Makedoniji dok apsolutno nemoćan i iscijeđen
konstantnim povraćanjem ležim u prašini ispod drveta pored nekakve kvartovske
birtije pune sumnjivih tipova u predgrađu Bitole dok Mia plače iznad mene, a
kraj nas je naš otvoreni autić u kojem je ruksak pun skupe fotografske opreme,
na Siciliji....
No uglavnom, ovo je bio taj
trenutak na ovom putovanju.
Među zadnjima smo izašli iz
busa gazeći po onom staklu koje nikoga nije smetalo budno praćeni pogledom
vozača i nacija. Dok smo uzeli svoje torbe većina suputnika se već raštrkala u
svojim smjerovima prema nevidljivim domovima.
Oko nas mrak i nekoliko
tuktukovaca koji nam polako hodajući prilaze. Ne znam da li je u pitanju moja
mašta ili naprosto zbroj tih okolnosti, ali izgledali su mi poprilično
prijeteće. Doslovno smo sami tu s njima u nekakvom mračnom predgrađu.
Logikom kapetana broda pred
Mijom ne pokazujem nikakav osjećaj nelagode ni straha, a prema njima nastupam
uobičajeno sigurno i bahato sa stavom kao da nam oni uopće ne trebaju i da bi
mogućnost da nas voze bila samo čin naše dobrostivosti prema njima. Inače je
doslovno svugdje ponuda tih tuktukovaca puno raznolikija i veći je izbor, ali
ovdje u pripizdini smo osuđeni na njih petoricu. Također, nekako uvijek među
njima ima simpatičnih, ali ova petorica su svi izgledali kao premazani svim
mastima. U tom trenu uvodnog ispitivanja snaga odjednom sam pogledavao prema
vozaču i kondukteru-suvozaču naciju s drugačijim osjećajima i oblila me čudna želja da ostanu u blizini što
duže, ali vidio sam da i oni odlaze prema nekamo.
Ostali smo sami. Uz njih
petoricu.
Pokazao sam adresu i pitao
koliko bi koštalo do tamo. Počeli su svoju međusobnu komunikaciju i nadao sam
se da se radi o ispitivanju naših financijskih mogućnosti ili gdje se uopće ta
adresa nalazi, a ne o potencijalnoj kvaliteti naših bubrega ili pluća. Najmlađi
je bubnuo cifru, a ja sam ju po navici bezobrazno odbacio. Nisam imao pojma
koliko smo daleko, ali njihove prve brojke su uvijek pretjerane. Rekao sam da
dajemo pola od te brojke, makar sam jedino odmah htio sjesti u to jebeno vozilo
i zgibati iz tog mraka. Nije se radilo o novcu jer bih u tom trenu dao i pet
puta više od traženog za osjećaj sigurnosti, nego sam sa tom agresivnošću nudio
poruku da nismo nikakvi naivci ni lake žrtve.
Sa mojom brojkom se nitko
nije složio, a kako sam to izgovorio bahato nisam baš imao prostora za novu
ponudu jer bi i to bio znak slabosti. Oni su bili uvjereni da ćemo u ovom mraku
usred ničega ziher prihvatiti svašta, ali ja sam se samo okrenuo, pozvao Miju i
krenuo prema jednoj strani u mrak. Vidio sam da se moja draga ne slaže s mojim
blefom, ali krenula je za mnom. Krenuše i oni za nama. Tako mi hodamo u toj
mrakači i nadamo se da ne idemo prema nekakvoj šumi ili slično, a oni se nešto
dogovaraju. Možda razgovaraju o mojim egzotičnim očnim mrežnicama ili o zadnjoj
utakmici kriketa gdje je Indija porazila Novi Zeland.
Sada sam se već očajno nadao
nekoj njihovoj novoj ponudi jer fakat nisam znao gdje idemo i što nas tamo
čeka, ali na van sam se trudio demonstrirati apsolutnu sigurnost i
nezainteresiranost za njih.
Jedan se odvojio i odustao, a
četvorica su nas i dalje pratila pričajući.
U tom trenu sam stvarno žalio
što nisam nabavio bar suzavac.
Najmlađi je požurio i stigao
nas te ponudio nižu brojku. Jesss!
Negdje između njihove prve i
moje jedine. Neodlučno sam stao potpuno odlučan prihvatiti tu vožnju!
Samo nisam htio ispasti
očajan pa sam kao malo razmatrao. Mia me za to vrijeme gledala evidentno očajnim pogledom potpuno
uništavajući moju navodnu nezainteresiranost i ostalo mi je samo kao teškom
mukom pristati na tu drugu cifru. Jesss!
Ono što je bilo loše je da
dok smo mi stavljali torbe u njegov tuk-tuk, naš vozač je nešto pričao s jednim
kolegom i taj je uletio u svoje vozilo i odjurio negdje ispred nas u pravcu u
kojem smo i mi krenuli dvije minute
kasnije.
To je bilo dovoljno da nam
mašta opet proradi. Pomisao o nekoj sačekuši u još mračnijoj uličici pravila
nam je društvo još neko vrijeme. Jebem ti suzavac! Ili manjak istog.
Kada smo ipak za nekih 6-7
minuta vožnje sišli u dio gdje ima ljudi i dućana u meni se probudio optimizam
da možda ipak idemo prema našoj adresi, ili da bar imamo šansu nekoga dozvati
ako se ipak desi neki napad.
Uskoro smo shvatili da naš
drajver nema pojma gdje je naš guesthouse. Bio sam presretan zbog te
informacije i skoro sam zapjevao od radosti kad je stao pitati nekoga za upute.
Stvarno nas vozi na našu adresu! Jess! Nikakav prepad, nikakvo ispitivanje
kvalitete naših organa! Preživjeti ćemo!
Kada je napokon došao pred
naš ulaz sav lud i živčan nakon što je tri puta stao i pitao, pritom krivo
skretao i onda jedva okretao vozilo u preuskim uličicama, skoro sam ga zagrlio
od sreće i zahvalnosti! Oči su mi vjerojatno bile suzne od olakšanja i
adrenalinskog popuštanja. Dao sam mu rupija koliko je tražio u prvoj varijanti
prije mog spuštanja i prvi puta mu vidio smiješak kao reakciju na to. Isplatilo
se.
Noćni pogled s najvišeg,
četvrtog kata našeg guesthausa na Indijsku Veneciju kako još nazivaju Udaipur
nam je nadoknadio dio stresa, a jednostavna večera u obliku nekih Indijskih
grahorica uz izrazito zanimljivu i osobnu komunikaciju sa svježim domaćinom
Vickyjem je uokvirila još jedan drugačiji dan.
Volim Indiju!
Ima li još te čokolade?
Mija je napokon opuštena. Po
prvi puta u zadnjih nekoliko dana hoda bez iracionalnog straha. Naglašavam
iracionalnog jer smo do sada od lokalnih ljudi doživjeli samo lijepe
stvari, ali.... teško se riješiti usađenih predrasuda.
Ovaj grad je dosta drugačiji
od prva dva. Sve je nekako europskije i tako bliže granicama njenih komfornih
zona. I mojih, naravno, samo što ja na putovanjima više uživam malo izlazeći iz
njih.
Ulice su čišće, ljudi više ne
zure toliko i, ono što je mojoj dragoj najbitnije, tu smo odjednom počeli
viđati i neindijske turiste. Ovdje ih ima ponešto.
I logično, Indija im se tu
malo prilagodila.
Sunčanih cca 25-27 stupnjeva,
jezero, palače, mostovi, prodavači svega i svačega, poneki Sadhu ili svirač na
nekom čudnom instrumentu koji čekaju turiste, poneki tip koji se pere u lavoru
na svojem balkončiću od stana na trećem katu, poneki ranojutarnji vježbač koji
to prakticira na svojoj kućnoj terasi, poneko skoro pa intimno trubljenje kad
se komparira sa Delhijskom i Jodhpurskom kakafonijom zvukova, poneki široki
smiješak na licu prolazećeg lokalca čine naš dnevni Udaipur.
Popodne smo se našli u
nečijoj kuhinji gdje nam nepoznata žena radi ručak. Mislili smo jesti u nekom
restoranu, ali završili smo kod te gospođe s prekrasnim osmijehom koji nam
velikodušno servira dok kuha i priča o
svom braku, lošim odnosima s muževim roditeljima i donedavno odvojenom životu.
Indija.
I njihovo nastojanje
proširivanja turističke ponude.
To jutro smo naletjeli i
krenuli pričati s nekim tipom i on nam
je ponudio da jedemo kod njega. Kako smo mi shvatili, u njegovom restoranu. Sve
domaće i jako fino. Pokazao nam je vrata od dotičnog mjesta. Pošto tada nismo
bili gladni rekli smo mu da ćemo doći popodne. On se oduševio, a mi kasnije
nismo imali srca izdati to oduševljenje pa smo si dali truda ponovno pronaći
taj, kako smo mislili, domaći restorančić.
Prvo što nas je zbunilo predvečer
kad smo došli na isto mjesto su bila zaključana vrata i nikakav natpis s radnim
vremenom ili imenom lokala. Zbunjeni poput dva protagonista iz ''A je to ''
stajali smo ispred tih vrata poprilično sigurni da su to ista od jutros ujutro,
ali nedostatak ikakvih restoranskih znakova nas je činio pomalo nesigurnim po
tom pitanju. Nakon otprilike dve minute međusobnog pogledavanja i dalje u stilu
ta dva čehoslovačka majstora, prišao nam je neki nepoznati stariji čovjek i
pitao da li čekamo nekoga i na našu bojažljivu potvrdu izvadio mobitel i obavio
kratki razgovor nakon kojeg nam je rekao da će netko doći za 5 minuta.
Na isteku tih 5 minuta još
smo tamo zbunjeno stajali nesigurni koga i što to čekamo i da li smo mi stvarno
ti koje ta osoba iščekuje. Koja god to osoba bila.
Iskreno, već smo se onako
šeretski neprimjetno udaljavali od vrata jer nam je bilo nelagodno samo se
okrenuti i otići zbog frajera koji je i dalje stajao u blizini kad nam je
prišla žena od nekih 30 godina i
pozdravljajući krenula otključavati ta mistična vrata.
Bila je lijepa na onaj
Indijski način u kojem ovdje žene već sa 20 godina starosti mogu odavati zrelost i sigurnost o svom mjestu u životu za
koju prosječnim ljudima u našim krajevima
treba još bar dodatnih petnaest godina
življenja. Kulturološke razlike.
Uglavnom. I tako sad sjedimo
na nekakvoj priručnoj klupici u gospođinoj kuhinji i držimo tanjure s nekakvim
čilijem u krilu dok čekamo da nam ona doda svježe i atraktivno ispečene
chopatije i domaće napravljenu čokoladu za koju kasnije shvaćamo da je
brilijantna i toliko puna okusa da ju je teško uopće uspoređivati sa klasičnim
na koje smo doma navikli.
U nekom trenu dolazi i njen
muž i zabavljamo se uspoređujući ga s pričama koje nam je njegova žena
ispričala o njemu i dodatno guštamo u njihovoj internoj komunikaciji koja
poprilično jasno daje naslutiti tko je gazda u njihovoj kući. A taj gazda ima
prekrasan osmijeh i odlično kuha te radi čokoladu.
Baba zmaj
Večernji Udaipur nam je donio
upoznavanje i kratko druženje s jednom mladom njemicom koja već skoro dva
mjeseca samostalno putuje ovom prekrasnom zemljom. Mia je bila apsolutno
impresionirana tim saznanjem.
I naravno, posebno dodatkom
da joj se u to vrijeme nije ništa loše dogodilo.
Ali ono što je tu večer
učinilo stvarno posebnom je bila predstava na koju smo otišli po preporuci
dvoje španjolaca koje smo upoznali za doručkom u guesthousu i koji su bili baš
oduševljeni s njom. Zove se Bhavai dance show at Bagore hi Haveli i odigrava se
u jednom zatvorenom dvorištu neke palače u blizini jezera što vjerojatno i
naslov govori. Za 100 rupija (cca 12-13 kuna) po osobi doživjeli smo stvarno
prekrasno iskustvo. Pričajući o tome nakon što smo se vratili sam shvatio da je
svaki pokušaj verbaliziranja tih njihovih točaka koje smo gledali tu noć
potpuno besmislen i da se niti jedna rečenica, kako god dobro bila složena niti
u jednom trenu ne dotiče taj doživljaj toga tamo. U biti, ništa od toga kod
opisa riječima ne djeluje toliko veliko i senzacionalno, ali je jednostavno
tako bilo.
Tako da ovdje neću ni ulaziti
u taj uzaludan pokušaj. Samo ću napisati da je bilo izvanredno i da smo
završetak zadnje točke svi zajedno u cijelom gledalištu, koje se do tada nalazilo na metar od izvođača dok smo
sjedili na debelom tepihu na podu, dočekali u bučnom pljeskanju na nogama i
gomilom oduševljenih selfija s glavnom zvijezdom, izrazito neatraktivnom ženom
od jedno 6 banki netom nakon toga.
Gdje su ti tuktukovci?
Već sam bio budan kad je Enya
na mobitelu počela svirati svoje nježne zvukove. Na displeju je pisalo 04.45. Ujutro.
Vani debeli mrak i čudna tišina. Moramo loviti vlak za Ajmer. Nekako se nadam
da će za 20 minuta kad izađemo recimo svanuti, ali znam da neće. Opet se držim
kapetanski hrabro i nedodirljivo. Jebeni Udaipur? Uvijek po mraku!
Vicky nam je sinoć rekao da
ćemo i u ovo doba naći pokojeg tuktukovca da nas otfura do željezničkog
kolodvora, ali prvi izlazak na potpuno mračne ulice nije nam nudio optimizam.
Ni u Udaipuru ne ulažu previše u javnu rasvjetu. U sljedećih par minuta ulice
ovog slatkog gradića zauzimamo mi i par spavajućih krava. S jedne strane me to
veseli, ali s druge nam treba prijevoz. Kolodvor je previše daleko. Na uglu
gdje inače ima gomila drajvera opet samo krava. Ova je budna. Hodamo dalje. Mia
je nervozna. Prazne ulice izgledaju potpuno drugačije nego onako standardno
Indijski popunjene. Ustvari sada izgledaju nekako obično i nezanimljivo.
Odjednom čujemo nekakvo vikanje ili svađu, ali zvuči kao da je udaljeno bar par
ulica. Ubrzavamo korak žureći do sljedećeg tuk-tuk stajališta. Valjda će tamo
biti nekoga.
Jedan. Kao da se upravo
probudio. Ovaj put se ne cjenkam oko tražene cifre. U ovo doba baš i nema
konkurencije i on to zna.
Na kolodvoru nas je dočekala
ogromna spavaća soba. Na sve strane, i vani i unutra ljudi spavaju. Stotine
njih. Hodamo kraj i preko njih pazeći da ih ne udarimo. Nalazimo naš polazni
peron i bacamo se na pod. Polako se razdanjuje.
U vlaku sjedimo razdvojeni
jedno od drugoga. Brojevi sjedala na karti su u nizu, ali raspored u vlaku je
drugačiji nego raspored po kojem sam kupovao karte preko interneta. Svatko od
nas dobiva jednu mladu Indijku pokraj sebe. Mijina se vraća s poslovnog
putovanja te sva oduševljena životom i mužem pokušava joj prenijeti dio tih
životnih ljepota i mudrosti, a meni moja kroz priču o dve nedavne smrti u
obitelji daje zanimljiv pogled Hindusa na smrtnost koja nije ni približno
konačna i dramatična kao naša. Tih tri sata do Ajmera stvarno brzo prolazi.
Na stanici bi nas trebao
čekati taksista kojeg smo naručili od guesthousa gdje smo dogovorili spavanje.
Od većeg Ajmera do manjeg i šarmantnijeg Pushkara do kojeg smo se zaputili ima
nekih 15-20 kilometara uspona i padova, a to je previše za uobičajeni tuk-tuk.
U trenutku kad smo se od doma dogovarali za smještaj, opcija s vozilom i
vozačem koji nas čeka da nas odveze do smještaja mi se činila genijalna i skoro
pa obavezna s obzirom na Indijski kaos, ali sada, nakon 5 dana u ovoj zemlji
osjećali smo se potpuno opušteno u komunikaciji s lokalnim vozačima i shvaćamo
da to više ubuduće nećemo unaprijed dogovarati. Osim naravno kada dolazimo u
čudna noćna doba. Onda ćemo to nekako podnijeti.
U ovom trenu nam je gnjavaža
traženja tog dogovorenog tipa jer se drugi doslovno otimaju za nas nudeći nam
sve nižu cijenu. Nakon 10 minuta korektnog čekanja i traženja napokon
odustajemo od našeg lika i biramo jednog iz ogromne ponude koja se cijelo
vrijeme kretala s nama. Ovdje zapadnjaku koji siđe s vlaka nikako neće faliti
pozornosti.
Izabranom čovjeku pokazujemo
i izgovaramo adresu te dogovaramo cijenu. Shvatili smo da je bitno i izgovoriti
adresu jer vozači u pravilu ne znaju čitati engleski ni latinicu, dok im je
govorni engleski korektan jer su ga usput naučili.
Vozač je simpatičan i
dogovaramo s njim i povratnu vožnju za dva dana.
Naš guesthaus je pomalo
oronuo, ali nekako simpatičan jer nas je oblikom podsjetio na Marokanske riade.
Unutarnje dvorište i dva kata plus ogromna zajednička terasa su bili naš
najnoviji privremeni dom.
Domaćin nam je bio dečkić od
14 godina! Lijepo nas je dočekao na improviziranoj recepciji i na odličnom
engleskom informirao o svemu bitnom. Njegov tetak koji je inače glavni hitno je morao u drugi grad po nekakvom poslu
pa će nam on biti dostupan umjesto njega. Bio je začuđen zbog nepojavljivanja
dogovorenog vozača jer je isti krenuo na vrijeme od tuda i ispričao se. Odveo
nas je u našu sobu i naš službeni boravak u jednom od nekoliko najsvetijih
gradova u Indiji je mogao započeti.
Mrzim ga!!
Sat kasnije je za stvarno
započeo i to jebeno grozno! Malo mi je falilo da udarim tipa! Ali fakat malo.
Mater mu jebem! Mrzim Pushkar!
Čitali smo o stvarima koje se
događaju na gatovima Pushkara i nekako smo mislili da smo spremni, ali očito
nismo bili.
To sveto jezero je potpuno
zatvoreno gatovima koji se u pravilu stepeničasto spuštaju do svete vode i
svaki gat ima svoje bulije koji naplaćuju neslužbene ulaznice. Oni prilaze čim
se zagazi na gat. Odvajaju ženu od muškarca te svako dobije svog pratioca i na
par metara udaljenosti obojica kreću sa psihološkim igrama. Latice, cvijeće,
duhovne rečenice, crtanje po čelu, narukvica i poneko pitanje na početku djeluju
djetinjasto ali simpatično, no kad poslije par minuta počinju spominjati priloge za molitvu i dobrobit vlastite
obitelji tada stvar gubi šarmantni karakter. Tu je počela moja rezervirana faza koja se
demonstrirala mojim blagim odmahivanjem. Zatim je on pojačao pritisak
spominjanjem nekakvih brojki rupija koje sam ja obavezan dati jer će oni moliti
za moju obitelj.
Da sam u tom trenu bio još
imalo dobro raspoložen, vjerojatno bih mu simpatično objasnio da baš i nisam
tip koji slijepo štuje svoju obitelj samo zato što smo u nekakvom krvnom
srodstvu nego da ipak očekujem i ponešto više od toga, pa tako ni ne mislim
plaćati malo bogatstvo za nekakvu imaginarnu sreću za poneke od njih koji mi i
nisu baš previše dragi, ali tada već nisam bio nimalo raspoložen nego raspižden
lihvarskim pristupom lika pored sebe. Na njegovo bezobrazno traženje prvo 5000,
pa 2000 rupija po osobi, sam mu rekao da
ću mu za nas dvoje dati 500 što je po
meni i previše za tu priču i nimalo u skladu sa obredom, nakon što sam mu dao
te pare, odbacio sam latice u tu njegovu svetu vodu i potpuno napuštajući
iluziju pristojnosti. Okrenuo sam mu leđa i otišao po Miju pa dalje po gatu
koji smo pošteno platili. Frajer, očito nezadovoljan izvučenim, nastavio nas je pratiti na metar udaljenosti tražeći
još love. Prvo sam ga ignorirao, a nakon
daljnjih 200 metara žicanja sam izgubio živce i izderao se na njega. Ni tada
nije odmah odustao, ali nakon dodatne minute neobraćanja pažnje je ipak shvatio
da tu daljnjeg kruha za njega nema. Samo se okrenuo i vratio na svoj teritorij
u iščekivanju nove žrtve. Fakat me izbacio iz takta!
To je bilo naše prvo
razočaranje u ovoj krasnoj zemlji.
Naš idealizam je pukao poput
zrele lubenice.
Hodali smo još par minuta tim
gatovima, ali nekako smo izgubili volju za tim. Ta nasrtljivost nas je dovela
do toga da se po prvi puta u Indiji osjećamo kao obične vreće novca. Jasno je
da već samim tim što smo pronašli dovoljno novaca da doputujemo ovdje imamo
više love nego većina onih koje putem srećemo i spremni smo platiti određenu
turističku cijenu za doživljaj i iluziju koji dobivamo, ali ovo je bilo debelo
izvan toga. Čisto podcjenjivanje i pokušaj pljačke bez previše finesa i truda.
Površna psihologija i buling.
Daljnje hodanje gradom
donijelo nam je dodatne agresivne ponude za raznu robu i sadržaje, ali sve smo
ih odbijali iznervirani susretom na gatu. Štandovi sa svim i svačim su se
prostirali kroz cijeli centralni dio grada. Štandovi i turisti. Pushkar.
Pushkarsko iskustvo do sada
nam je apsolutno drugačije nego u tri grada prije njega gdje turizam očito još
nije napravio svoju štetu.
Nastavak dana je donio novo
razočaranje jer smo ušli u jedan apsolutno neindijski restoran u kojem,
naravno, nije jeo niti jedan lokalac, ali je zato opuštenih Amerikanaca i
Europljana bilo na bacanje. Tu sam po prvi puta na putovanju naručio i
neindijsko jelo i to u obliku pizze. Ne moram ni reći da je i to bila jako loša
odluka. Najlošija pizza u životu.
Takav dan. I takvo
raspoloženje.
Burgeri za dvoje
Jutro je počelo u promatranju
majmunske igre. Naš balkončić je bio odlično mjesto za to. Nekoliko majmunskih
obitelji se poslije zabavljanja prvo nahranilo, a zatim i u koloni preselio na
neku drugu lokaciju. Nevjerojatno ih je vidjeti uživo iz takve blizine. Njihova
spretnost i osjećaj za ravnotežu su fenomenalni! Jednostavno djeluje nemoguće da
negdje padnu. Kao da su likovi iz nekakve igrice.
Genijalni su.
Odbili smo mogućnost da
jedemo u guesthousu i uputili smo se van nešto pronaći.
Sam grad ni danas nije
nekakva atrakcija. Možda jedino to da smo naletjeli na naš prvi dućan s
mješovitom robom u Indiji. Ušli smo unutra i zadivljeno ga promatrali. Kod nas
bi to bio najobičniji maleni kvartovski dućan, ali u ovoj zemlji to je
atrakcija. Ovdje imaju na stotine malenih kioska u kojima prodaju osnovne
potrepštine poput vode, sokova, keksi, grickalica i još par artikala, ali dućana
s više prozvoda za kuću i s više od jednog zaposlenog baš i nemaju previše.
Kupili smo gel za tuširanje,
pastu za zube i još par osnovnih sitnica koje smo trebali, ali do sada ih nismo
nigdje mogli naći i sretni izašli van.
Dodatni razlog za sreću smo
dobili par minuta kasnije u obliku jednog malenog lokala gdje se mogla popiti
kava i pojesti doručak. Odlučili smo se pojesti vegetarijanske burgere s raznim
dodacima i apsolutno smo pogodili. Bili su izvrsni! Moje tek drugo neizvorno
domaće jelo je ipak bilo pogodak. Tu smo saznali da se u ovom cijelom svetom
gradu uopće ne jede meso. Pošto smo u Indiji odlučili biti vegetarijanci, to
nas i nije nešto pogodilo.
Ovdje ću napraviti malu
digresiju unaprijed i spomenuti da do kraja boravka stvarno nismo konzumirali
ništa mesno i ono što je najzabavnije, uopće nam nije falilo. Bio sam uvjeren
da ću kao vegetarijanac ovdje biti konstantno gladan, ali domaća hrana u obliku
gomile raznih carrya, masala i još svega nepoznatog me naprosto oduševila!
Gomila neindetificiranog povrća i voća s mnoštvom intenzivnih i nepoznatih
začina je i više nego zadovoljavala moje energetske i gurmanske potrebe.
Obožavam Indijsku kuhinju!
Osim što je odabrani lokal
imao vrlo šarmantnog starog gazdu koji nije govorio niti riječ nekog stranog
jezika i čiji se jedini posao sastojao od toga da štapom plaši i tjera zalutale
krave koje su se odlučile šetati između 4 vanjska stola, imao je i ogromnu
prednost za nekoga s dobrim teleobjektivom i željom da fotka zanimljive ljude,
a da oni to ne primjete i promjene držanje. Znači, za mene i slične voajere.
Ono što je negdje potpuno
uobičajeno, ponegdje baš i nije. Recimo, u Indiji koju smo mi vidjeli su
klasični kafići raritet, a kafić ili restoran sa stolovima vani na ulici koji
mogu poslužiti kao odlično mjesto za promatranje lokalnih događanja i običaja
su još veća rijetkost. E zato, kad smo naletjeli na ovaj, odmah je postao naša
baza za ovaj grad. Fina klopa, solidna kava, šarmantni gazda sa štapom i mjesta
za sjedenje uz koja prolazi pola grada su nam ga učinila nezamjenjivim.
Sutradan sam shvatio da gazda
ima i neke druge dužnosti. Naime, on
bira namirnice za hranu koja je potrebna za taj dan. Logično.
E sad, kod nas gazde odlaze dva
puta mjesečno u neki Metro ili Plodine i pokupuju zamrznutih i konzerviranih
proizvoda za ponešto dana unaprijed te
plate na blagajni pažljivo čuvajući dugačak račun da pdv iznos mogu kasnije
ubaciti u troškove, dok ovdje gazde ujutro izađu iz lokala kad prolazi lokalac
sa svojim povrćem koje je ubrao pola sata ranije, izaberu što im treba, pošteno
se iscjenkaju i daju kuharu da ima namirnice za danas. I kasnije sam vidio da
je to uobičajena praksa. U pravilu se hrana kupuje na dnevnoj bazi po kvartovskim
placevima ili od tipova s kolicima koji prolaze i koristi se taj dan. Sve fino
i svježe te bez zamrzavanja.
To vjerojatno objašnjava
zašto me njihova kuhinja toliko oduševila.
Moćnije od češnjaka!
Hrana i opuštajući boravak na
ugodnom mjestu nas je ohrabrila da se danas opet probamo došuljati do glavne
gradske atrakcije, odnosno gatova uz sveto jezero. Još smo bili traumatizirani
od jučer, ali danas je dan puno ljepše krenuo pa...
Navodno bi nas jučer dobivene
narukvice trebale štititi od gatovskih dosadnjkovića, ali poslije iskustva od
dan ranije, bio sam pomalo skeptičan u vezi toga.
Izabrali smo neki bočni,
neatraktivni ulaz i zaobilazeći nezaobilazne krave ušuljali se unutra. Poput
akcijskih junaka, pozorno smo motrili okolinu skenirajući moguće opasnosti.
Osim tipa koji nas je upozorio do koje stepenice smijemo u obući, do koje bosi,
a do koje u odjeći, nitko nam u tom prvom trenu nije nudio nikakve latice.
Dole su neki polugoli domaći
momci s očitim zadovoljstvom i oduševljenjem potapali svoja tijela u blago rečeno ne pretjerano čistu vodu svetog
karaktera i bilo mi je teško ne prisjetiti se zastrašujućih naslova u novinama
i raznim portalima i doslovnih prijetnji bolnom smrću ili bar neizlječivim
kožnim bolestima za sve one koji su se usudili uroniti dijelove tijela u naš
Jarun koji je, da se ne lažemo, u usporedbi sa Pushkar Lakeom čist i nedirnut
kao Jadransko more u okolici Lastova ili rijeka Zrmanja na jednom od svojih
izvora.
Život je pun relativnosti.
Već smo se skroz opustili i
posjeli na pod uživajući u miru i tišini kad je na gat uletio jedan sa
laticama. Odmah nas je iz daljine skužio i žustro se s trijumfalnim izrazom
lica zaputio prema nama. Jučer izazvani ptsp je odmah buknuo u nama i odmah sam
iz čistog očaja počeo kao sulud širokim zamasima mahati rukom prema njemu
trudeći se svojoj bolno stečenoj crveno-žutoj narukvici dati čarobna svojstva
koja bi nas zaštitila od nove traume. Kraj mene Mia se sva skvrčila poput roba
koji očekuje sljedeći udarac bičem i počela je tiho pjevušiti pjesmicu koja ju
je smirivala dok je imala 4 godine.
Frajer nam je sa zadovoljnim
cerekom prišao već na desetak metara potpuno uvjeren u svoju zaradu kad se naglo
smrznuo. Reagirao je na naše narukvice kao tradicionalni vampir na križ. Lice
mu se zaledilo pa ispunilo razočaranjem. Blago je pokleknuo lijevim koljenom i
bez riječi se okrenuo od nas. Svaki sljedeći korak kojim se udaljavao činio mi
se sve teži.
Mia i ja smo se samo
pogledali i osmjesi su obasjali naša lica. Stvarno vrijedi. Pobjeda!
Je..š psihijatriju!
Ohrabreni tim trijumfom
ostali smo pobjednički sjediti tamo daljnjih pola sata dok nas znatiželja nije
povukla u daljnji obilazak. Uslijedile su daljnje ulice pune štandova i ponuđača
raznih vrsta. A njih je stvarno puno. Konstantno iskaču i nude svoje usluge ili
robu. U pravilu samo prolazimo dalje uz ljubazni, ali sigurni ''ne hvala''
popraćen smiješkom i to je uglavnom dovoljno da odustanu. Ključ je uvijek djelovati
apsolutno sigurno da niste zainteresirani, jer ako se pokaže mrvica interesa,
onda je bolje da ste spremni kupiti ili ćete dosta dugo biti izloženi nježnom
teroru ponude.
Uglavnom, ja uglavnom biram
taj lakši put relativne ignorancije, dok se Mija zna češće zaustaviti i onda
prolazi kroz cijeli proces ili češće, jednostavno kupi neku sitnicu.
Tako smo u jednom trenu
prošli pored jednog simpatičnog indijca tridesetih godina koji je sjedio na
slolčiću na ulici i tražio očni kontakt s nama da nam ponudi nešto. Neuspješno.
Prošli smo ga, nastavili još desetak metara dok ja odjednom nisam stao i počeo
se vraćati nazad do njega. Ustvari, nisam ni vidio nikakvu robu niti nešto
drugo što bi nas interesiralo, nego sam se jednostavno poželio vratiti do njega
i čuti što će nam ponuditi. Poslije se i Mia čudila mom postupku jer je to
nešto što je njoj prirodno, ali istovremeno potpuno atipično za mene jer ja sam
onaj koji pojednostavljuje stvari uz logičan rizik da ponešto propusti vidjeti
i doživjeti. Jebiga. Takav sam.
No, taj put sam se vratio da
vidim. I nisam požalio.
Ispalo je da je čovjek nudio ayurvedsku masažu koju smo si i prije
polaska stavljali na mentalni popis stvari koje želimo doživjeti u Indiji.
Već smo u Udaipuru naletjeli
na istu, ali frajer je tražio stvarno puno novaca za svoju uslugu, tako da smo
ju odbili uz blago razočaranje jer smo ipak očekivali da je i cijena toga u
skladu s cijenama ostalih usluga u ovoj zemlji ili prevedeno, da je i to jako
jeftino. No, možda smo mu djelovali kao da imamo para, pa...
Nakon ponude i opisa svih blagotvornosti tog
postupka koje nam je ovaj Pushkarski maser ispričao, već unaprijed pomalo
malodušan u želji da izbjegnem novo razočaranje pitao sam ga za cijenu tog
božanskog postupka i odgovor me je šokirao! Tražio je skoro četiri puta manje
novaca od udaipurskog za istu stvar! Jebote, masaža je naša!
No, ipak sam u Indiji pa sam
morao zadržati pokeraško lice i probati se malo cjenkati. Ali ovaj put stvarno
ne zbog cijene koja me oduševila nego iz navike koju smo stekli u zadnjih 7
dana. Opet netipično, on mi je pristojno objasnio da cijeni svoju uslugu i da
misli da je cijena jako korektna i da se ne želi cjenkati. Malo me je posramio
i jedino što sam mogao napraviti je nabaciti široki osmijeh i definirati
dogovor. Masirati će nas istovremeno on i njegov brat, a prostor za masažu je
odmah u kući preko puta. Pozvao nas je unutra da nam pokaže prostor.
E sad, to je uvijek situacija
kad se mašta budi i paranoje uskače jer
ulazak u privatni dom nepoznate osobe na drugom kontinentu uvijek nudi neke
zanimljive potencijalne scenarije koji se uglavnom sreću u lošim horor
filmovima, a mojoj supruzi su takve misli u pravilu uvijek prve koje izlijeću. Na tren smo se
pogledali i na čistom hrvatskom jeziku koji je naravno svugdje u normalnom
svijetu potpuno nerazumljiv na brzinu smo razmotrili situaciju. Na kraju
odlučuje činjenica što je Deepak, a tako mu je ime, silno simpatičan i što je
još važnije, silno sitan, pa...
I tako mi krenemo s njim u
kuću, pa gore na prvi kat do neke, ali stvarno malene sobice bez prozora u koju
taman stanu dva uska kreveta i ostaje jedno 70 cm prostora u sredini za hodanje
i tu nas on zamoli da mu sjednemo preko puta. Sjedamo i on traži Miju da mu
pruži desnu ruku okrenutu prema gore. Ona mu je poslušno pruži i on ju počne dodirivati
i stiskati.
Po putu gore nam je ispričao
da je naučio ayurvedu od svog oca, a ovaj od svog i da trenutačno njih petorica
braće rade na tri lokacije u gradu.
Pipkanje dlana je bilo gotovo
za minutu i onda je počeo pričati. O Miji. Pričati o stvarima koje nije mogao
znati! O funkcioniranju njenog tijela, o navikama, o slabostima, o jakostima, o
mentalnom stanju, o karakteru, o strahovima, o emocijama, o svemu! I doslovno
sve točno! Nakon minute dodirivanja
njenog dlana, frajer zna sve o njoj! Jebote! Nema šanse da bi moj ukoričeni um
to mogao povjerovati da nisam tu!
Hej! Minuta! Zašto uopće
postoji psihijatrija ili psihološke dijagnostike? Zašto ići mjesecima ili
godinama na skupe seanse da bi nam netko možda rekao nešto o nama? Minuta uz
dva pitanja da li neki stisak boli ili ne i on sve zna o njoj! Nevjerojatno!
Sve o njoj je ubilježeno na njenom dlanu, samo to treba znati pročitati.
Genijalac!
Sav ustreptao od uzbuđenja i
pomalo preplašen da će me razotkriti pružam mu svoju ruku i on ubrzo kreće sa
pričom. I opet pogađa!
Mislim, kod slušanja o
fizičkom stanju mogu mu samo vjerovati, ali kad se opet kao i kod Mije počne
dodirivati mojih psiholoških karakteristika i nekih internih navika te
razmišljanja i strahova koje doslovno ni sam sebi nisam do kraja priznao jer mi
se ne sviđaju mogu samo pasti na guzicu!
Doslovno sam potresen
mogućnošću da sam tako čitljiv kroz običan dodir i da takvi ljudi postoje. Drugačije
ga je bilo slušati o sebi jer nam je svima teško biti objektivan vezano uz
vlastite slabosti, ali jednostavno me oborio s nogu!
Rekao nam je da će nam nakon
masaže dati još detaljniju dijagnostiku i eventualne savjete vezano uz određene
životne navike i dogovorili smo termin. Ukupna cijena za naše dvije paralelne
masaže koje će trajati sat vremena biti će 1400 rupija (cca 155 kuna) i odmah
sam mu dao akontaciju od 400 rupija da bude siguran da ćemo doći, a još 1000
ćemo platiti poslije masaže koju stvarno jedva čekam!
Ciganske sličnosti
Iza tog iskustva smo bili
doslovno iscjeđeni i zaputili smo se prema sobi.
Po putu do nje su nas još
ulovile 3 mlade i slatke cigančice iz Jaisalmera (tako su se same predstavile)
i radi naglog oduševljenja zbog Mijine
kosi i mojih plavih očiju, počele su na našim dlanovima kojima su se doslovno
same poslužile (da, danas nas svi pipkaju po dlanovima) nanositi neke boje iz
tuba i crtati neke oblike. Malo smo se branili, ali sve je djelovalo tako
spontano i psihološki ugodno da smo se stvarno iznenadili kad su nas nakon
završetka crtanja počele tražiti novac spominjajući neke bome solidne brojke.
Opet ulovljen u poziciji bedaka počeo sam se okretati tražeći da li i poput
naših lokalnijih rođaka sad na scenu stupaju krupniji očevi i braća u funkciji
blagajnika koji će pošteno naplatiti trud njihovih slađih pripadnika familije,
ali srećom nisam vidio nikakvog lika koji bi mogao ostvariti tu vrst prijetnje.
Tako da sam dao curama jedino sitno što sam još imao u džepu, a to je bilo
četvrtinu od onog što su one tražile.
Nisu bile pretjerano
zadovoljne, ali nisam niti ja, pa je na tome i završilo.
Naš mladac u guesthousu nas
je dočekao sa smiješkom i upitima o dosadašnjim dojmovima o gradu. Oduševljeno
smo mu ispričali o iskustvu s Deepakom za kojeg je naravno znao i manje
oduševljeno o jučerašnjem iskustvu na gatovima i legalnoj pljački koja se
provodi. Pitao je koliko smo im novaca dali na gatu i kad je čuo brojku koju
sam mu posramljen rekao, spomenuo je da smo ustvari dobro i prošli. Da su imali
goste koji su dali i po 10 puta više! Odmah mi je bilo malo lakše. Ipak nisam
toliki naivac kakav se povremeno osjećam u ovoj zemlji.
Njegovih 1000 rupija
Poslije sam u sobi uobičajeno posegnuo za krupnim novčanicama u
rupijama da se pripremim za popodnevni izlazak i današnje troškove.
Opet mala digresija. Novac na
putovanju zbog sigurnosti nosim podijeljen na bar tri mjesta. Prvo i najvažnije
je u novčaniku gdje osim kartica, držim i novac u eurima te krupnu lokalnu
valutu dok je sam novčanik doslovno uvijek sa mnom u foto ruksaku uz svu foto opremu
i otvoriti se može samo ako se fizički skine s mene te ga nikada nigdje ne ostavljam i tih je dodatnih desetak
kila na putovanjima sastavni dio mene. Drugo mjesto je na tankoj torbici koju
nosim obješenu oko vrata unutar majice, a u njoj držim još nešto eura i sitnije
novčanice lokalne valute, a treće je lova u džepu koja nam služi za plaćanje
svakodnevnih troškova tako da ustvari nikada ne vadim novčanik vani nego
svakodnevno nadopunjujem džep za troškove.
Čovjek mora biti oprezan kad
putuje. I kad je doma.
Uglavnom, posegnem za
novčanikom da izvadim krupniju novčanicu od 1000 rupija da je pripremim za Deepaka
te naslijepo izvadim prvu presavijenu od
njih 8-9 koliko ih je još unutra sa strane umetnuto i otvorim ju da provjerim
je li u pitanju ta od 1000 i stanem.
Sjedim na krevetu i zbunjeno
zurim u tog Gandhija s brojkom 1000 na sebi koju sam izvadio da odvojim za
masažu koliko ćemo mu još točno biti dužni. Sjedim zbunjen i zurim. Tiho
pozovem Miju i dodajem joj tu novčanicu za Deepaka da je pogleda. Pogleda je i
jednako je zbunjena. Oboje u tišini gledamo tu novčanicu i na njenoj sredini
kemijskom napisano '' Deepak ''
Stvarno je njegova.
Jebiga. Takav dan.
Paranoja na
Trnjanski
Nacrtali smo se kod njega
desetak minuta ranije. Motorika naših tijela je drugačije funkcionirala znajući
da nas čeka ayurveda masaža.
Popeli smo se s njim u onu
istu sobicu. I dalje je bila malena.
Zamolio nas je da se skinemo
i legnemo na trbuh te izašao van da to sami napravimo. Kada se vratio, s njim
je ušao i njegov mlađi brat. Srećom, nisam sramežljiv. A i bokserice su bile
bez rupa.
Deepak je ugasio glavno svjetlo
i upalilo se nekakvo jako prigušeno crveno te je odjednom unutra bilo moguće
vidjeti samo sjene.
Lagao bih da kažem da mi u
tom trenu nisu glavom prošle nekakve paranoične misli. Konkretno, dva Ozrena
razgovaju:
Paranoični- '' je li ovo
stvarno bila dobra ideja? ''
Opušteni- '' ma genijalna,
super povoljna ayurvedska masaža u zanimljivom ambijentu ''
Paranoični: '' da, ali oni bi nas mogli napasti i tko zna
što nam napraviti? Bubrezi, srca, očne mrežnice, Canon 5D mark II?
Opušteni: '' ma daj se
opusti, vidiš kako su sitni ''
Paranoični: '' da, ali ih je
dvojica ''
Opušteni: '' a ne računaš Miju?
Znaš kakva je ona kad poludi?
Paranoični: '' taj argument
bi vrijedio kad bi joj netko napao mlađu sestru. Za nju bi i pred lava stala,
ali za sebe i mene u opasnosti bi se samo nemoćno sklupčala i smrznula pred
groznim scenarijem ''
Opušteni: '' je, imaš pravo
'' Ali svejedno su sitni, možda bih se i sam mogao obraniti od njih''
Paranoični: '' da, a što ako
nam stisnu neku točku na vratu ili glavi i tako nas onesvijeste? Mislim, ipak
se oni bave ljudskim tijelom ''
Opušteni: '' e jebiga, imaš
pravo. Tako ne bi imali nikakvu šansu ''
Paranoični: '' što ćemo onda?
Bježimo? ''
Opušteni: '' ma ne,
pusti....biti će što će biti....pusti....''
I tako je kao što je i uobičajeno,
opušteni pobijedio i mogao sam početi
stvarno uživati u masaži. U međuvremenu je Deepak pustio i neku relaksirajuću
muziku, a i malo sam se naviknuo na mrak i sve je postalo nekako bezvremenski.
U trenutku kad se svijetlo
upalilo, bio sam malo omamljen. Masaža je mogla trajati15 minuta, ali također i
4 sata. Pojam o prolasku vremena je nekako samo nestao. Njih dvojica su izašla
da se mi možemo obući, a Mia i ja smo se malo zbunjeno pogledavali.
Bilo je prekrasno. Tijela su
nam mirisala po nekakvim osvježavajućim travama i pripravcima. Odmah sam
odlučio da me večeras tuš neće vidjeti.
Polako sam pojmio dio
doživljaja koji smo imali. Shvatio sam da cijelo vrijeme nisam čuo niti jednu riječ.
Njih dvojica su se cijelo vrijeme uigrano i u potpunoj tišini mimoilazili ne
mjenjajući ritam dodira na našim tijelima.
Intiman prostor i svijetlo, muzika,
vrijeme bez izgovorene riječi te intenzivni, a opet nekako relaksirajući mirisi
uz temeljito i znalačko dodirivanje raznih točaka na našim udovima učinili su
da se osjećamo rastavljeni na molekularnu razinu.
Trebalo se opet dovesti u
kruto stanje.
Ah, da je Pushkar bar malo
bliži Zagrebu....
Such a perfect day
Već domaći gat ponudio nam je
biti mjesto daljnjeg opuštanja. Dan je nekako neprimjetno prešao u večer te smo
dobili i noćne prizore svetog jezera. A oni su bili dojmljivi. Nestanak sunca
je donio dodatni mir te napokon i nama onaj sveti ugođaj. Noć je dala svoj
doprinos. Omekšala sve grubosti i oštre uglove koje nude dnevni prizori ovog
jezera. Odjednom je sve bilo u harmoniji.
Oko nas su se vidjela samo
pojedina svjetla baklji i lampi nad tamnoplavim nebom i tamnom površinom vode.
Ljudi su pojedinačno ili u skupinama stajali i molili se svojim bogovima, a
zvukovi tih grupnih molitvi su se lijeno vukli preko jezera i davali nam
definitivni osjećaj boravka sada i ovdje. Povremene udaljene i neprepoznatljive
ljudske sjene su nam pravile tiho društvo na neki način dijeleći taj trenutak s
nama. Vrijeme je opet izgubilo svoju klasičnu formu.
Sada i ovdje.
Stol za dvoje molim
Jaipur je prljavo narančasti
grad. Ne ružičasti, kakvim ga nazivaju. Bit će da je izblijedio s vremenom.
I velik. I bučan.
I......jebiga, za sada se čini kao promašaj.
Par sati ranije smo nakon
inspirirajuće vožnje vlakom u nekakvoj srednjoj klasi koja nam je ponudila malo
drugačije uvjete vožnje i svakako življe suputnike pristigli do dogovorenog smještaja
i smjestili se u hotelčić poprilično blizu kolodvora, ali i poprilično daleko
od centralnog dijela ovog velikog grada.
U samom smještaju nemaju
restoran što je šteta jer je to inače odlična opcija za putnike zbog tendencije
vlasnika da im gosti ostanu zdravi i bez želučanih problema, pa paze na hranu
za neindijce. Tako da smo pomalo gladni izletili van po nekog finog tuktukovca
da nas odbaci do centra za razgledavanje i klopu.
Ono što prvo primjećujemo,
osim naravno standardnog prometnog krkljanca i narančastih zgrada je manjak
mjesta za jelo. Tu sad ne mislim da smo gledali okolo tražeći neko fino mjesto
sa kariranim stolnjacima i svijećama na stolovima uz koje se elegantni konobari
taktilno provlače i na nekoliko svjetskih jezika komuniciraju s gostima nego
smo tražili bilo kakvo mjesto gdje se nudi hrana i stol sa stolicama
istovremeno. Improviziranih kiosčića i dućana sa krpicama na sve strane, ali
nula bodova od hrane. Tako da smo se odlučili prvo kulturno nahraniti, a iza
toga krenuti u ozbiljnu potragu za tjelesnom.
90 minuta i dvije turističke
lokacije kasnije bilo nam je dosta turizma i krenuli smo u tu ozbiljnu potragu
za hranom.
25 minuta i nekoliko seriji
psovanja kasnije još tražimo.
10 minuta i jedan napad bika
čije otiske u obliku masnice ću na svom bicepsu vidjeti i u Zagrebu poslije
ulazimo u jedan lokal.
Mračan i velik. Unutra još
dva stola zauzeta. Domaći. Gladni smo.
Pokušavamo naručiti. Konobar
priča samo hindu. Mi ne pričamo hindu. Biramo naslijepo. Privikli smo se na
mrak i ogromni stropni ventilatori nas prekrasno hlade. Baš nam je lijepo.
Hrana je solidna. Nikako ne
spada niti blizu u rang onoga što nam je Ali kuhao u Jodhpuru, ali nije loša. I
nakon obroka ostaje nam poprilična nepoznanica sadržaj toga što smo jeli, ali imamo
svoju rakiju.
I nadamo se da ćemo sutra
biti sposobni ići vidjeti majmune i slonove.
U jednom trenu u tom dijelu
grada nestaje struje što je poprilično uobičajeno u ovoj zemlji i tek tada
shvaćamo koliko su ti ventilatori bitni. Za 5 minuta znoj curi s nas. Majica mi
postaje ručnik. Život je lijep.
Tamara je još u braku ili majmuni uopće nisu majmuni
Sanjao sam slonove. Šalim se.
Sanjao sam da mi se polusestra razvela, a što se slonova tiče, čini mi se da ću
njih i moći samo sanjati.
5000 majmuna i jedan slon s
guza u prolazu. To bi otprilike bio skor još jednog odličnog dana.
Počelo je sinoćnjim dogovorom
sa simpatičnim službenim hotelskim tuktukovcem za program i cijenu za današnji
dan. Furati će nas na par lokacija koje nas zanimaju i tamo će nas čekati bez
ograničenja. Taj način je možda za koju rupiju skuplji od klasičnog
pojedinačnog dogovora s različitim
vozačima s mjesta na mjesto, ali jako štedi vrijeme i energiju.
Mislim, čovjek nas je više od
pola dana navažao okolo za cca 60 kuna. I pritom je bio simpatičan i
informativan.
No, Monkey Temple. Genijalno!
Dolazak u ovaj grad je
isplativ već samo zbog ovog mjesta.
Te osebujne životinje na ovom
mjestu uživaju više nego desničari na Thompsonovim koncertima. Njih 5000 samo čeka papicu u obliku banana, keksi,
kruha i grickalica koje im donose obožavatelji i znatiželjnici iz svih krajeva
Indije i ponešto iz svijeta. Čekaju po putu koji vodi preko brda pa na dolje
prema krasnim građevinama i nekim bazenima koji su sada većinski njihovo
vlasništvo. Sjede, češkaju se, igraju i žicaju hranu. I nakratko se druže s
ljudima. Kad im se da.
Ujutro su življi i gladniji,
a poslije kad sunce počne stvarno pržiti bacaju se na kupanac i popodnevni spavanac.
Uz klopu od turista imaju i redovno hranjenje od grada, tako da je nerijetka
situacija da ne žele uzeti bananu nego je pristojno vraćaju ponuditelju i
eventualno pristaju uzeti kikiriki koji im je najdraži. Stvarno je bilo
smiješno kad jedan uporno nije htio uzeti tu bananu od Mije i na kraju ju je u
krajnjoj aroganciji bacio na nju.
U pravilu su miroljubivi, ali
navodno mogu biti vrlo nezgodni kad se naljute, a to je najčešće kad ih ljudi
počnu provocirati odnosno kad se pređe granica kod nuđenja i skrivanja hrane.
Nije da će te u tom napadu
ubiti i rastrgati, ali znaju ugristi i jako ogrebati kad žele, a nakon toga
slijedi obavezan posjet nekoj lokalnoj bolnici i nekakva terapija te cjepiva
što i nije najugodnija opcija.
Super je što kad im pokažeš
potencijalni ručak i digneš tu ruku iznad sebe postaješ samo voćka koja na vrhu
ima nešto privlačno. Jednostavno se krenu penjati po tebi u nastojanju da dođu
do ruke s klopom. I tako njih četiri ili pet nakratko planinare po tvom tijelu,
a najbolji je dio s kojom nježnošću to rade. Ustvari se njihove kandže skoro
uopće ne osjete. Samo prpošni dodiri jastučića na njihovim rukama i nogama dok
te lagano dodiruju i elegantno premještaju svoju neveliku težinu po tebi.
Ukupno jako zanimljivo
iskustvo. Baš se osjeti kako smo im mi ljudi potpuno nebitan faktor i da im
služimo otprilike kao nogometaši sponzorušama, znači kao sredstvo za
prehranjivanje ili financiranje u sofisticiranijoj varijanti i apsolutno se
osjeća emotivna distanciranost kod te potrebe. Kao da oni to zaslužuju samim
svojim postojanjem. Mislim majmuni.
Vjerojatno oni ovdje prema
nama ispravno iskazuju ono što mi kao ljudska rasa u potpunosti i zaslužujemo
svojim odnosom prema životinjama, drugim ljudima i općenito prirodi. Mudra su
to bića.
Uz tu gomilu šarmantnih majmuna
ovdje se nalaze i dva veća sveta bazena gdje se kupaju i ljudi koji dolaze baš
zbog svetačkog karaktera te vode koja djelomično izvire iz planine. Mnogi
lokalci dolaze primarno zbog toga.
Dole u podnožju nakon što se
prođu majmunske spavaonice u vidu nekadašnjih raskošnih kuća postoji i drugi
ulaz u hram koji služi valjda za one koji se ne žele ili ne mogu penjati i tamo
sam se upoznao sa svojom prvom kobrom. Neka teta je nudila očito neotrovnu
kobru za slikanje s turistima. Mislim, pretpostavio sam da joj je otrov skroz
izvađen jer sumnjam da bi ona inače tako opušteno baratala s njome... Hmm...
No, nisam znao da kobre imaju
onako atraktivno plosnatu glavu samo kad napadaju ili kad su pozorne jer se ova
tako isplostinatila samo u trenu kad bi ju žena pustila van otvorivši poklopac,
a poslije joj je glava dobivala klasični oblik.
I tako sam ja na
''oduševljenje '' svoje drage poželio omotati tu ljepoticu čudnu na dodir oko
svojeg vrata. Žena mi je pokazala da ju nikako ne smijem stisnuti nego samo
nježno držati, što je ispalo malo nezgodno jer je kobra imala tendenciju zavući
mi se iza vrata pod majicu, a to nekako nije toliko spadalo u moju konfornu zonu
pa sam se malo mučio onemogućiti ju u tom naumu a opet ostati nježan i ne
stisnuti ju. Ustvari, na kraju mogu reći da smo oboje bili nježni.
I mi smo atraktivni
Poslije još nekih
monumentalnih građevina s kojima ovdje neću gnjaviti, a i nisu mi zauzele
previše emotivnog prostora jer to same građevine nikada ni ne čine u mojem
slučaju, vratili smo se u popodnevnim satima u hotel i poželjeli smo se nečim
opet nahraniti. Znam, dosadno.
Pošto smo ujutro imali
interesantno i improvizirano iskustvo doručkovanja u prolaznom hodniku našeg
smještaja na nekom improviziranom stolu jer oni nude hranu za doručak, ali ne i prostor za jedenje,
a pošto opcija da taj njihov obrok jedemo za stolom u našoj sobi nije moguća iz
nepoznatih razloga, odlučili smo se malo prolunjati po kvartu i negdje vani nešto
pojesti.
Uvijek je zanimljivo (ponekad
i pomalo nelagodno) hodati baš po kvartovima u kojima ustvari nema ničega zbog
čega bi se turistički obilazilo. Mislim,
gledano kroz klasične turističke okulare kod obilaženja zgrada i mjesta koje su
neki drugi označili kao bitne za određeni grad ili područje.
Kad se prolazi kroz dijelove
na kojima samo žive ljudi koji nisu toliko navikli na prisustvo stranaca,
dobiva se drugačije iskustvo. Nekako stvarnije i bitno manje pojastučeno upravo
zbog reakcija domaćih. Te reakcije su iskrenije i puno nepredvidljivije te
često donose osjećaj nelagode ili čak
straha, ali i u suprotnom spektru osjećaje zadovoljstva ili sreće kad se doživi
nekakva izvanredna i neočekivana reakcija od lokalnih žitelja koji nemaju veze
sa njihovom financijskom koristi nego s običnom ljudskošću. Oni koji žive od
turizma, većinom su davno zakopali u sebi tu vrstu stvarnosti i u najboljem
slučaju navukli masku čiste
profesionalnosti. U njihovom slučaju najčešće dobivate ono što na neki način
plaćate i ništa manje ili više od toga. A to po mom sudu i nije tako loše
izbjeći ako se stvarno želi bar malo dotaknuti zemlju po kojoj se putuje. Bar
malo.
I tako, tu predvečer dok smo
lunjali i gledali te ljude kako sjede po podovima radeći nešto ili samo družeći
se i dok smo im tako prolazili na 50 ili 100 centimetara od nogu ili glava praveći
se kao da je to nešto potpuno uobičajeno u našim i njihovim životima, kao
nekakav relativno rijedak bijeli lik i njegova još svjetlija žena djelovali smo
i mi njima poput najboljeg televizijskog programa koji daje dašak egzotike i
njihovim životima. Demonstrirali su to očitim komentiranjem i zurenjem u nas,
povremenim mrštenjem ili smiješkanjem i najčešće toplim odzdravljanjem na naše
pozdrave koje smo nesebično dijelili.
U tim apsolutno neturističkim
djelovima grada ljudi vas pozorno gledaju, povremeno pozdravljaju ili
odzdravljaju i ponekad prilaze pitati nešto benigno poput obaveznog ''otkuda
ste?'', dok u onom trenu kad zagazite na mjesto gdje su turisti uobičajeni,
može početi masovno nuđenje svojih usluga ili proizvoda na prodaju.
Ovdje u Jaipuru kad smo se ponešto
kasnije našli u blizini željezničkog kolodvora je to bilo i možda
najintenzivnije do tada u Indiji. Iskakali su jedan za drugim i rafalno nam
svašta nudili povlačeći nas za ruke. Onaj naš odlučni ne sa smiješkom ovdje baš
i nije najuspješnije funkcionirao. Dodatno je otežavajuće bilo što je cesta uz
trotoar bila standardno krcata autima, a sam kolnik pun ogromnih rupa te
prekrcan raznom robom improviziranih dućana i masom ljudi koji su tu samo
stajali ili hodali tako da nismo mogli brzo hodati i tako pobjeći od
gnjavatora. U jednom trenu je cijeli doživljaj postao pomalo stresan i
klaustofobičan. Vrućina, znoj, gužva, kaos na cesti, smeće, nepoznati ljudi
koji ti nešto viču i vuku te......
U nekom trenutku smo se jednostavno
pustili i dali nagovoriti na jedan nazovi restoran na cesti. Više iz potrebe da
se malo maknemo s tog stisnutog prostora nego zbog uvjerenja da ćemo nedirnuti
preživjeti hranu.
Mislim, nismo se baš skroz
bezveze dali uvući. U tom je bilo uvjerljivo najviše gostiju. Naravno sami
lokalci, ali oni i jesu uvijek najbolja preporuka.
Malaji kofta je postao dio
našeg standardnog izbora. Već smo ga ranije jeli, ali to je jelo koje svugdje
drugačije rade, a sve verzije su nam bile fine. Ali da me pitate od čega se
sastoji, stvarno nemam pojma. Fino je i nema mesa.
Priča naše Indijske
kulinarske strane.
A i rakija je naravno uvijek
bila s nama.
Kupaone su precijenjene
Lijepo su čučali na livadi metar
do dva udaljeni jedan od drugog i obavljali veliku nuždu. Naši pomalo iznenađeni
pogledi pratili su ih s prozora vlaka udaljeni 30-tak metara. Nimalo
sramežljivo, ustvari otprilike kao mi europljani kad otključavamo lokot na svom
biciklu ili dok si vežemo žnirance na cipelama, fino su ispuštali svoje
fekalije ugodno pričajući jedan s drugim. Mislim, vjerojatno je nezgodno u tom
položaju listati novine ili najnovijeg Franzena pa i ovakva svakodnevna
komunikacija dobro dođe za povećati gušt ili skratiti vrijeme. Makar, moram
priznati da me stvarno zanima o čemu se u tom položaju priča? O hrani?
Djevojkama? Kriketu?
Ono što ovu scenu čini
posebnom je brojka. Nisu to bila samo ova dvojica. Bilo ih je na desetine u
sljedećih kilometar ili dva dok smo prolazili kroz predgrađe Agre. Neki jedan
pored drugog, neki skroz odvojeni a neki u većim grupama od po 4-5 suigrača dok
svaki obavlja svoj individualni zadatak s većom ili manjom uspješnošću. I svi
vrlo nesramežljivi prema nama putnicima iz vlaka.
To nam je bio pozdrav s
gradom Agrom.
I da, to je onaj grad gdje se
nalazi jedno od svjetskih čuda, veličanstveni Taj Mahal.
Kontrasti. Indija.
Kad smo već u blizini….
Čudan je osjećaj gledati ga
uživo. Odvojen je rijekom od nas i okružen je mravinjakom ljudi koji ga obilaze
u ovo predvečerje. Sad ga samo opipavamo iz daljine, a sutra ujutro ćemo u
njegovo dvorište.
Prije smo posjetili i njegovu
manju inačicu koju zovu Baby Taj i provozali se samim gradom koji je puno
čistiji nego što smo očekivali. Čitali smo i čuli katastrofalne priče vezano uz
ekološku sodomu i gomoru koju se veže uz ovu lokaciju, ali sve stvarno izgleda
skroz ok. Možda čak i previše neindijski. Široke ulice i uglavnom popriličan
manjak gužve na cestama. Mislim, za standarde ove zemlje koju mi je jako teško
zamisliti bez konstantne blizine drugih bića i vozila.
Nakon neuspješnog čekanja
atraktivnog zalaska sunca koji bi nam Taj učinio još fotogeničnijim i nervoznog
ispada moje supruge koji je bio izravno vezan uz to iščekivanje, navečer smo se
vratili u ovdašnji guesthouse u koji se Mia naprosto zaljubila. Zašto? Pa....
Da bi se došlo do njega prvo
se mora ući u sami kvart stiskanjem daljinskog koji otvara metalnu ogradu, pa u
dvorište kuće koje je isto ograđeno, pa nakon par metara nailazimo na ulaz u
zgradu koji je ustvari u potpunosti rešetka na vratima s portofonom i kamerom. U
tom trenu, ako imaš pravo lice, tu te puštaju unutra finim zujanjem i onda imaš
par metara stepenica do sljedeće rešetke gdje još jednom netko utvrđuje tvoju
dostojnost da se ušećeš i ponovno zazuje ako i dalje prolaziš po njihovim
kriterijima. Napokon tad stvarno uđeš unutra i vidiš neko živo biće koje te
ljubazno pozdravlja. Uz te sigurnosne prednosti, sobe imaju i ogroman krevet,
tv, klimu i manjak očito opasnih prozora prema van nego samo stakleni zid prema
unutarnjem dvorištu.
Zato se moja hrabra supruga
zaljubila. U sigurnost.
Ljubav…… ili ludilo?
-'' Ne želim ustati,
prekrasno mi je u krevetu ''-tiho je po drugi puta rekla.
-'' Ljubavi, moraš ustati,
trebamo rano doći ''- strpljivo sam opet objasnio ja.
-'' Zašto? Ovdje je tako
lijepo ''- nastavila je pospano mumljati ona.
-'' Gle, moramo ga vidjeti,
ipak smo mu u susjedstvu ''- već mrvicu manje strpljivo izgovorio sam ja.
-'' Zašto? Ovdje je tako
lijepo, ova soba, ovaj krevet '' –ponavljala je sanjivo ona.
-'' Možda samo zato jer smo
letjeli par tisuća kilometara do ove zemlje i trenutno skoro da možemo pljunuti
do jednog od najposjećenijih mjesta na svijetu! ''
-sad već poprilično nervozno
izgovorio sam ja.
-'' Ali baš mi je lijepo,
zašto ne možemo još malo ovdje ostati? –mumnjala je i dalje sad već povrijeđeno
ona.
-'' Ljubavi! '' – tonom
nimalo u skladu sa izgovorenom imenicom već urlam ja.
-'' A dobro, ne moraš vikati
na mene. Idemo pogledati taj glupi Taj Mahal '' –već pomalo razbuđeno
odgovorila mi je ona.
5 i 20 je ujutro i mi uskoro trebamo
krenuti. Mia je na kraju ipak odlučila da bi joj kasnije bilo žao kad bi veliki
i udoban krevet pretpostavila veličanstvenoj građevini o kojoj se toliko priča.
Moja žena je ponekad iznimno racionalna.
U 6 ujutro ograda se otvara i
ljudi u redu ispred nas se počinju micati. Red za sada sadrži možda stotinjak
ljudi, ali neindijski posjetitelji imaju odvojen ulaz pa se čekanje svelo na
možda dvije minute. U ovom slučaju taj odvojeni red nam donosi prednost, ali tu
smo prednost i pošteno platili jer su
nas ulaznice koštale otprilike 40 puta više nego domaće Indijske
turiste. Njihovih 20 rupija naspram naših 750. Ali to mi se sviđa jer ni naših
80-tak kuna mi se ne čini skupo za tako razvikanu građevinu. Mislim, kod nas
naplaćuju 15 kuna za ulazak na Medvedgrad i onih par jadnih zidova i nazovi
spomenik nekome ili nečemu.
Uglavnom, ušli smo i cijeli
prostor je praktično prazan. A upravo to i je bila ideja. Uloviti ga malo za
sebe dok ne nahrupe dnevni turistički autobusi iz svih gradova udaljenih manje
od 7-8 sati vožnje. Jučer smo se sa druge strane rijeke mogli osvjedočiti kako
ovaj prostor izgleda vjerojatno svaki tren dana iza cca 9 ujutro pa do
zatvaranja. Mravinjak. Doslovna rijeka ljudi koji nanizani u redovima polako
obilaze cijeli posjed bilježeći ga kamerama na kojima će kasnije biti više
stranih ljudi nego same građevine.
I da ne zaboravim, prekrasno
je!
U nama se sudara sam
doživljaj ovog mjesta i čudna nevjerica da smo stvarno tu.
Mislim, Taj Mahal! Nisam neki
fanatik građevina, ali ovo je više od građevine. Ovo je jedan od onih simbola
koji označavaju samu ideju putovanja. Mislim, na površnoj razini, ali.... Taj
Mahal!
Uređeni travnjaci, plitki
bazeni u kojima je voda toliko mirna da može služiti kao ogledalo iz određenog
kuta i on. Ogromni spomenik ljubavi napravljen od Mogulskog vladara za svoju
ženu Perzijanku po uzoru na njenu posmrtnu želju.
Gradnja je trajala 21 godinu
te ga je poprilično osiromašila i
stvarno se zbog njega nadam da je dobio koji bod gore zbog toga. Ili bar od
nje.
Dojam prostranosti je ovladao
nama. Veliki zeleni pojas prekrasno uređenog mjesta s relativno malo ljudi
unutra koji kao da su se pogubili u njemu ostavljajući ga samo nama. Dobili smo
privatan prostor za disanje punim plućima.
I dok hodamo prema njoj, ta
veličanstvena građevina postaje sve veća i impozantnija. Pravi dojam veličine
smo dobili tek u samom podnožju i bilo je nemoguće ne osjetiti se silno malen u
odnosu na nju.
Potpuno je drugačije stati
ispod nekakve velike zgrade jer Taj Mahal nekako djeluje kao da je netko uzeo
nekakvu palačicu i samo je napuhao da služi za nekakve divove. Proporcije su
čudne. Osjeća se da prostor nije nikada imao svrhu za stanovanje nego samo za
demonstraciju umijeća i pokazivanje.
No, neću ovdje dodatno opisivati
ambijent jer ga se može vrlo lako proguglati i pogledati u punom sjaju nego
mogu eventualno dodati da nam je sam posjet bio dodatno začinjen iznenadnom
najezdom majmuna i povremenom atraktivnom tučnjavom između pojedinih članova koju
su pratili egzotični krikovi.
Nije bilo ozbiljnije
ranjenih.
Kao što rekoh, opis šetnje i
viđenog uz dodatak raznih povjesnih priča i činjenica neće se pronaći u ovom
tekstu. Takvih opisa i fotografija ima sasvim dovoljno svuda oko nas. A i
riječi ponekad djeluju potpuno neadekvatno. Što nikako ne znači da je ova
svjetska lokacija vrhunac našeg doživljaja Indije. Niti blizu. Ovo je ipak samo
građevina. Prekrasna i posebna, ali ipak samo građevina.
Dodatna zanimljivost je ulica
s koje se ulazi na jedan od tri ulaza u Taj Mahal. Ajmo samo reći da je se ne
bi posramila ni neka Peščenička periferija. Ruševna, prljava, neugledna i
ustvari nekako mračna i po danu.
I onda uđeš u veličanstveno
dvorište.
Kontrasti. Indija.
Možete nam spakirati za doma?
Naravno da smo obišli i još
neke lokacije, ali preskačem taj dosadni dio za opisivanje i warp brzinom se
prebacujem za stol. Da, za stol. U našem guesthousu.
I nije bitan baš doslovno taj
stol kao drveni objekt nego božanstvena hrana koju je skuhao seksić i koja se
nalazi na njemu (mislim na stolu) te čeka da je krenemo proždirati.
No. Moram ovdje malo zastati
i upoznati vas s gazdom i kuharom seksićem.
Gazda je doslovno prvi
pretili Indijac kojeg smo sreli u ovoj zemlji. Kad kažem pretili, ne mislim na
američke standarde nego na cca 20-25 kila viška koji su mu se uglavnom smjestili na trbuhu. Od
ovdašnje, uglavnom vegetarijanske i čini mi se, poprilično zdrave hrane jako se
teško udebljati, no on je jedan od onih koji je uspio.
Kao vlasnik je mrvicu previše
posesivan i obožava gostima određivati program, ali u granicama prihvatljivog.
Ustvari smo mu se jako svidjeli i čak je prije našeg odlaska doveo svoju ženu i
sina da ih upoznamo jer im je pričao o
nama. Valjda smo i mi njemu bili egzotični kao stanovnici zemlje koja ima
stanovnika kao neki malo veći kvart u Indiji.
A simpatijama je vjerojatno
pomogla i gomila naših pohvala u vezi poslužene hrane i kvalitete kreveta.
Šalim se za krevet.
Ali ne i za hranu jer ona je
stvarno bila božanstvena. Da su mi Indijske domaće namirnice i lokalna kuharica
odmah bih postao vegetarijanac. Bez ikakvih problema i zadrški.
Kad smo tek došli, rekao nam
je da je za svaki ozbiljni potencijalni obrok koji imaju u ponudi na meniju
potrebna najava bar dva sata ranije i ta obavijest nas je malo zbunila. Mislim,
čekati dva sata za ručak ili večeru? Objasnio je da u globalu kuhaju
individualno za pojedine goste i da nakon što netko nešto naruči oni skoknu do
lokalnog placa ili dobavljača i kupe potpuno svježe pripravke koje su im
potrebne za to jelo. Pa ti imaj vremena za jesti zdravo i fino.
To popodne smo bili previše
gladni i naručili smo samo neke sendviče koji su bili gotovi za samo pola sata,
a za sutra smo dogovorili ovu dužu varijantu klope.
I taj ručak je upravo ispred
nas. I izgleda kao reklama za Benetton. U puno boja i okusa što ćemo jako brzo
ustvrditi. A skuhao ju je seksi mladić od cca 20 godina nad kojim je mojoj
dragoj slina bez prestanka curila i koji bi bez problema mogao biti
Bollywoodski glumac. Ili Hollywudski, kad smo već kod toga.
Crn, mršav, arogantno
nezainteresiran za okolinu i sa intenzivnim pogledom u upadljivim očima koje su
djelovale puno starije od njegovih stvarnih godina. I uz to i genijalan kuhar!
I on je, kao što je očito tu
običaj, ovdje i radio i spavao. Ustvari, živio je na radnom mjestu kako kažu,
samo što je tu to doslovno tako. Iz nekakvih priča ranije saznali smo da je
poprilično normalno doći u neki veći grad i početi tako živjeti na poslu. Ili
je tako bar u poslu s turističkim smještajem.
Svoju vještinu nam je već
ujutro najavio uz doručak koji je bio stvarno odličan i bilo ga je skoro nemoguć
izazov pojesti do kraja zbog obilnosti. Makar, uz to ću jelo ipak najviše
pamtiti uvjerljivo najsavršenije voće koje sam u životu kušao. Mango! Obični i
ovdje uobičajeni mango sa lokalne tržnice. Kad sam ga zagrizao, samo što nisam
vidio zvijezde. U tom jednom grizu na moje nepce je istovremeno sletjelo bar
deset različitih okusa! Moj jezik i ždrijelo su ih neuspješno pokušavali odrediti
i kvalificirati po uobičajenim standardima, ali na kraju mi je ostalo samo
uživati u neznanju. Ti prekrasni komadići su se doslovno topili u ustima i u
mojem nastojanju da što duže uživam u njihovoj božanstvenoj teksturi i čarobnim
varijacijama okusa.
Moja nesebičnost je to jutro
stvarno bila na kušnji dok sam se trudio ne pojesti sav zajednički mango i
dozvoliti Miji da i ona okusi komadić ili dva.
Ovdje dodajem da sam mango
već i ranije jeo u Zagrebu.
I to nema apsolutno nikakve
sličnosti sa ovim ovdje. Apsolutno nikakve.
No, odlutah u mangolend.
Pošto sam se pridjevski istrošio na doručku, kod ručka ću biti kraći. Bio je
genijalan. I sad stvarno nemoguć za pojesti do kraja. Usprkos mom silnom
nastojanju da ispraznimo svih 6 posudica s različitim jelima + ponešto
chopatija i riže kao priloge i u dodatku nekakvih nepoznatih kolača koje nam je
gazda dofurao iz svoje pekare da nas dodatno počasti, jednostavno nismo mogli
pojesti do kraja. Nemoćno sam gledao u tu prefinu hranu koja jednostavno više ne
ide u mene. Mentalni proždrljivac.
I takva nedovršena večera
budila je u meni realan strah da bih tu noć koju ćemo provesti u vlaku putujući
za Varanasi mogao provesti grleći nepostojeću školjku u tom prevoznom sredstvu.
A to nije lijepa slika. Ni doživljaj. U bilo kojem vlaku.
Indijska Dubrava
Njih je petorica i zure u
nas. Napokon opet vidim jednog velikog i krupnog Indijca. On je vođa te
petorice. Udaljeni su 5 metara i neskriveno pilje i pričaju nešto vezano uz
nas. Smirujem Miju i nastojim izgledati opušten. Ali nekako i nisam.
Sat na stanici pokazuje da se
bliži 22h i vlak kasni već više od sat
vremena.
Stojimo na zadnjem kolosjeku
koji je dosta zabačen i poprilično pust.
Ponešto raštrkanih domaćih i naravno, nula stranaca.
Ne vidim više one brkate murjake koji su se tu na stanici
cijelo vrijeme šetali i prijeteći mahali s dugačkim drvenim štapovima. Valjda
ih je bilo bar četvorica ili petorica koji su se motali po našem i susjednom
kolosjeku. Znam da sam pomislio da tu očito ima dosta đeparoša ili
problematičnih likova kad se oni tako uporno ovuda kreću.
Trudimo se pozorno pratiti
dolaske vlakova jer nismo sigurni da naš noćni vlak dolazi i kreće od tuda.
Nije trebao, ali su ga zbog kašnjenja navodno prebacili na ovaj najdalji od
zgrada poprilično velikog kolodvora u Agri. Kažem navodno jer nam je tu
informaciju dao neki službenik koji engleski priča kao ja ruski. A ja ne pričam
ruski. Ustvari, znam da okna znači prozor. I znam da spasiba znači hvala. I ne
znam više od toga.
Taj tip u uniformi nam je
rekao da naš vlak dolazi i kreće dalje s ovog pustog kolosjeka. A znamo da
uniformiranim likovima moramo vjerovati. Bar u Indiji.
A i nije bilo nikog drugog za
pitati. I sad smo tu. I njih petorica zure.
Ustvari nam sad prilaze.
Krupni je na čelu. Gledam ih u stavu '' opušten sam ''.
Mia se stišće uz mene.
Murjaka sa batinom i dalje nema na vidiku, a onih nekoliko raštrkanih lokalaca
ne djeluje kao potencijalna zaštita. Jebem ti noćnu Agru!
'' Which country? ''- pitao
nas je pristojno krupni ono uobičajeno Indijsko pitanje popraćeno sramežljivim
smiješkom.
'' Croatia '' – sretno smo i skoro
u zboru odgovorili mi.
U tom, i samo u tom trenu sam
bio skoro sretan što sam iz Hrvatske. Ali onda sam se sjetio Karamarka. I skoro
ispravio odgovor. Na recimo '' Romania
''. Ili bilo koja država manje zadrta od naše. Što ostavlja poprilično širok
popis. Poprilično.
Lijepo smo si popričali s
krupnim i s njegovih četiri prijatelja te usput relativno potvrdili da smo na
pravom kolosjeku. Život je lijep. Čak i kad vlak kasni.
Dosadno, ali praktično
A sada jedna digresija.
Skraćena. Vlakovi su uvjerljivo najbolji način za putovanje u Indiji. Jeftini i
efikasni te je karte pametno kupiti podosta unaprijed preko interneta. Naravno,
ako imate posložen raspored putovanja. Ako ne, uvijek vam ostaju kvote za
strance i čekanje u redu.
Ima nekoliko klasa i one
uvjetuju doživljaj i udobnost. A to uglavnom ne ide zajedno. Najbolji doživljaj
je najmanja udobnost i naravno obratno.
Postoji klimatizirana klasa u
tri varijante. Ac1, Ac2 i Ac3 od kojih je jedinica najekskluzivnija i
najskuplja sa samo dva ležaja i cijenom koja odgovara avionskoj. Ostale dvije su
cijenom puno prihvatljivije i poprilično zgodne za duga noćna putovanja. Unutra
vas čeka ležaj i čista posteljina, jastučnica i plahta te deka. U tim odvojenim
klimatiziranim kupeima taj pokrivač je apsolutno potreban jer je unutra
poprilično hladno! Vole ju nafrljiti. Pogotovo je hladnjikavo na gornjem ležaju
jer klima pegla s gornje strane.
Dakle, ovoj klasi je plus što
si odvojen od drugih vagona i možeš opuštenije spavati bez vezanja stvari
lancem i u doticaju si sa samo par lokalaca za cijelo vrijeme puta, a minus je
što si u klimatiziranom cijelo vrijeme, što je prozor uglavnom neiskoristiv jer
je zatvoren i što si za cijelo vrijeme puta u doticaju sa samo par lokalaca.
Postoji najniža klasa gdje ne
postoje rezervacije i kojom uglavnom putuju siromašni Indijci. U njoj se ili
sjedi na tvrdim drvenim klupama ili stoji jer broj mjesta baš i nije precizno određen.
Moglo bi se reći da za duža ili noćna putovanja nije mudro završiti u ovoj
klasi. Makar je doživljajno najautentičnija.
Srednja varijanta je takozvana
sleepers class i ona je kombinacija ove predhodne dvije. Načelno imate svoj
rezervirani ležaj (načelno zato što se srednji ležajevi osim onih sa strane
ujutro sklapaju da svi mogu sjesti na doljnje pa tako ustvari cijelo vrijeme
imate svoj ležaj jedino ako ste na gornjem), imate otvorene prozore, gornje
ventilatore umjesto klime, manjak posteljine i konstantan dodir s lokalnim
suputnicima i onima što konstantno ulaze i izlaze iz vlaka prodajući sokove,
hranu, grickalice i naravno neizostavni čaj. Uglavnom ne i kavu jer ona ovdje i
nema neku važnost.
Osim ovih postoje i još neke
međuklase poput sjedeće klimatizirane, ali ovo je ipak osnovica. Po meni, sleepers
klasa je idealan izbor za sva dnevna putovanja, dok se za noćna može uzeti u
obzir i ova klimatizirana Ac2 i Ac3. Ovisi koliko ste umorni, prestrašeni ili
koliki vam je budžet.
Dodatan savjet da je kod
kupovine najbolje rezervirati krevete sa strane jer oni ostaju vaši za cijelo
vrijeme trajanja puta, odnosno oni se ne sklapaju i s nikim ne djelite taj donji.
Ako putujete u paru idealno je uzeti '' side lower berth i '' side upper
berth'', a ako ste sami idealan je taj '' side lower berth '' jer imate
najbolji pregled na vagon i cijeli prozor s pogledom na van.
I to je sve što mi sada pada
na pamet.
Nadam se da će jedan dan gorjeti!
Ili kako nas je tuktukovac zaj..ao
'' Jebem ti mater lopovsku!
'' - bezglasno sam vikao za tuktukovcem kad sam shvatio gdje nas je ostavio.
Mislim, mogao sam vikati i na glas jer sumnjam da bi itko od ovih 5000 Indijaca
koji hodaju oko nas na jednoj od glavnih ulica Varanasija razumio vulgarnost
hrvatske psovke.
Stojimo na nakrcanom trotoaru
očito daleko od obećane adrese i osvrćemo se kao da će nam taj gat koji tražimo
sam uletjeti od nekuda. A nekako znamo da neće jer ta adresa na gatu označava
da se nalazi u blizini rijeke. U ovom konkretnom slučaju, u blizini rijeke
Ganges. A rijeka Ganges je velika. Ustvari, rijeka Ganges je jako velika.
Ustvari, rijeka Ganges je toliko velika da bi je svakako primjetili da smo blizu
nje! A jebeno nismo!
'' Dobro '' –rekao bi
dobronamjerni slušač, '' ali kako vas je tuktukovac mogao tako prevariti,
mislim, pa očito je da vas nije ostavio u blizini rijeke? Zašto ste izašli iz
tuk-tuka? Zašto ste platili liku? ''
Pa zato mu i jebem mater! Jer
nas je prevario i osjećam se ko' debil koji putuje prvi dan, a do sada je
istraživao samo Križevce i južnu Crikvenicu!
Mislim, bilo mu je olakšano s
time što nam je i vlasnik guesthousa rekao da je ulica u kojoj je smješten vrlo
uska i da će nas tuktukovac vjerojatno ostaviti na samom ulazu, ali da do njega
onda imamo nekih 200 metara hodanja što i nije neki problem, pa...
Izgleda da je prevarant vozač
imao iskustva s takvim adresama i lijepo nas je odbacio u tom smjeru i u jednoj
uličici naprosto zaustavio i rekao da ne može dalje te nam pokazao da smo jako
blizu pokazane mu adrese. Mi smo mu lijepo platili, naprtili stvari na sebe i
nastavili tom uličicom. Već trideset sekundi kasnije smo ponešto posumnjali kad
je iz drugog smjera kraj nas protutnjao drugi tuk-tuk jasno naznačivši da se
tuda može proći tim vozilom, ali da smo definitivno prevareni, ustvrdili smo
kad smo iz te uličice izašli na ogromnu prometnu ulicu miljunskog Varanasija. Kojom
recimo može rolati i avion, a Ganges se nije ni naslućivao.
I tako sada tu stojimo
zbunjeni ko' dva ateista na duhovnoj obnovi u Klanjcu i pokušavamo detektirati
gdje krenuti.
Korak naprijed i dva unatrag
15 minuta i četiri upita kasnije stojimo otprilike 200 metara
sjevernije s jednakom sigurnošću u vezi smjera kretanja prema našem smještaju
jer su nas odgovori koje smo dobili upućivali na različite strane pa se i nismo
baš previše pomaknuli.
Polako se pitamo da li ta
adresa uopće postoji.
Jedina stvarna razlika u
odnosu na tih 15 minuta ranije je što smo sada već i potpuno mokri od znoja
izazvanog vrućinom i nevjerojatnom vlagom koja vlada u ovom gradu. Prljave
majice koje otužno vise na nama zbog nemilosrdnog ponavljanja nošenja su trenutno
u funkciji ručnika. Da nismo poput ljudskih puževa natovareni svojim kućicama
odnosno ruksacima ne bi ni toliko odudarali od prašnjave okoline. Umorni smo.
Sve oko nas bruji od prometa i ljudi. Kakafonija buke povezana s blještavim
suncem i minimumom hlada nas umara.
Razmišljamo o pokušaju s
drugim vozačem, ali prvo prevarantsko iskustvo s pipkavom adresom nas odbija od
toga.
Pa pitamo još jednog čovca.
Ovaj djeluje mrvicu sigurnije i upućuje nas nekom uličicom prema unutra.
Krećemo u tom smjeru.
Za par minuta smo u uličici
doslovno metar širokoj i bar petnaest visokoj. U nekom drugom svijetu. Hodamo
preko lokvi vode koje se ovdje vjerojatno vječno zadržavaju jer sunce ne može
ni slučajno pružiti svoje pipke do tuda. Mrvicu je hladnije, ali i vlažnije.
Pusto je. I čudno tiho. Kao da smo u nekakvom labirintu.
Hodamo.
Svaka osoba koju sretnemo u
tim uskim prolazima djeluje pomalo prijeteće. Mašta nam radi dok se natovareni
i samo relativno pokretni stišćemo uz zid da bi netko mogao proći pokraj nas.
Znoj još intenzivnije curi. Nervozni smo od vrućine, vlage, tereta, umora,
nelagode i neznanja! Jebem ti Varanasi!
Hodamo.
Opet pitamo za naš gat nekog
prolaznika koji izgleda malo pitomije. Ovako u ovim katakombama lagano je
izgubiti osjećaj za smjer.
Kaže nam da smo na dobrom
putu. Još malo. Hodamo.
Odjednom smo opet u gužvi.
Stotine ljudi svuda okolo. Samo smo iskoračili na neku veću ulicu i time opet u
neki drugi svijet. Ljudi sjede i leže na
cesti. Sa strana i na sredini. Mumnjaju molitve i žicaju prolaznike. Stoje i
pričaju. Hodaju i pjevaju......Nema automo bila.
Samo motori i tuk-tukovi. I svi su obučeni u narančasto. Ili bar tako izgleda.
Poslije ćemo saznati da tu
upravo traje jedan od onih milion hindu festivala u ovoj zemlji. Umorni smo.
Još malo.
Sonu, naš domaćin je stvarno
ljubazan. Vjerojatno i iz sažaljenja kad nas je vidio takve iscjeđene. Soba je
skroz ok. Malena s velikim ventilatorom i taman dovoljnom kupaonicom. Imamo i
svoje privatne majmune na balkonu. Istina, odvojeni smo čeličnim šipkama od
njih jer je balkon zatvoren njima. Sonu
kaže da su to morali napraviti jer su majmuni ulazili u sobu i krali stvari od
gostiju. Jednoj ženi su odnijeli i putovnicu. Sumnjam da je to bilo osobno, a
opet, s tim prepredenim mudracima nikad ne znaš. Svakakve priče smo čuli.
Tuširanje nas je vratilo u
život.
Grad u kojem je lakše pristojno se riješiti leša nego najlonskog
omota od pojedenih keksi
Dva sata kasnije, stari dio
jednog od najstarijih živućih gradova na svijetu i vjerojatno najsvetijeg u
Indiji pokazao nam je i ljepše lice. Ustvari, pokazao nam je isto lice, samo
što smo mi sad bili svježiji i odmorniji pa smo ga mogli i boljim vidjeti. Mi
smo uvijek odraz onoga što doživljavamo.
Festival je i dalje u tijeku.
Raspjevani ljudi u naračastom koji nose kanistere sa svetom vodom iz Gangesa
čine i inače krcate ulice još krcatijima. Slobodni bikovi i krave na cesti te
majmuni po zidićima dodatno popunjavaju taj vizualni roster. Uličice kojima
prolazimo su sad uglavnom široke do cca 2 metra i visoke opet onih 10-15 te tako gusto ispunjene svim živim bićima koji
se uglavnom konstantno kreću da izazivaju blagu klaustofobiju kod moje supruge.
Tome pripomaže i vjerojatno subjektivni manjak kisika zbog sveg tog kaosa.
Stari dio Benaresa, kako još
zovu ovaj grad je u pravilu tako građen. Iz jedne široke glavne ulice ulazi se u desetine
malenih koje se onda unutra još križaju i spajaju u raznim smjerovima. Dojam
labirinta i dalje je jako prisutan.
Većina njih nekako završava
na gatovima koji su ovdje mjesta od najveće važnosti.
Mjesto molitve, ritualnog
pranja, druženja i općenito okupljanja.
U većem dijelu godine su svi
ti gatovi spojeni i može se neprekinuto šetati po njihovim stepenicama, ali u
doba monsuna Ganges zna toliko narasti da ih poplavi tako da im se može samo
pojedinačno prići.
Sad je takva situacija. Dodatno
je loše to da kad je rijeka toliko visoka i široka donesu zabrane za vožnju
čamcima po njoj zbog opasnosti, a ta je ranojutarnja vožnja uz izlazak sunca
velika turistička atrakcija za ovaj grad. Srećom za nas, Sonu nam je rekao da
su baš danas privremeno maknuli zabranu i da sutra organizira vožnju ako nas
zanima.
I tako nas opet čeka buđenje
u 5 ujutro. Jedva čekamo. Za stvarno.
Uske uličice su osim mase
ljudi nudile i masu malih dučančića. Naravno, ne prehrambene vrste jer takvih
nema ni u ovom gradu, nego mjesta gdje se prodaju začini, odjeća, obuća,
bižuterija, lijekovi i još gomila sitnica. Neki od njih su nam pružili samo kratka
mirnija utočišta a neki poput kasnije omiljene prodavaonice odjeće ponudile su
i ugodan tepih na podu na koji smo mogli ugodno sjesti i odmoriti uz
isprobavanje i cjenkanje.
Filozofiranje part II
Fascinantno je kako to
konstantno kretanje na putovanju, a pogotovo u ovoj egzotičnoj zemlji koja
svojom vječnom gužvom i muvingom te apsolutnim manjkom kafića koji inače mogu
poslužiti kao potencijalna zona mirovanja u kojoj svejedno sudjeluješ u životu
zajednice, tjera na stalni pokret i dugoročno iscrpljuje.
To obično shvaćamo kad se počnemo
vraćati prema našem krevetu za taj grad i noge i glave su nam teške i ispunjene
provedenim danom.
Svako putovanje pokušavamo
naći ravnotežu između viđenog i onog što smo osjetili. Jurnjava i popisivanje
ili križanje mjesta koje smo posjetili nemaju nikakvog smisla. Biti negdje i ne
biti stvarno tu, je bolest našeg doba.
I u svakodnevnom životu, a
pogotovo na putovanjima. Društvene mreže su nas učinile velikim hvalisavcima
tako da je ponekad teško povući granicu što činimo za sebe, a što za publiku.
Jesmo li stvarno bili na
koncertu, na putovanju ili samo u noćnom izlasku u nekom in klubu ako druge
nismo obavjestili o tome? Jesmo li uopće iscrtani bez tih drugih? Koliko
lajkova naš neki postupak, misao, stav ili boravak negdje čini vrijednim? 10?
50? 100? Kod kojeg vrijedimo? I na koliko dugo?
Pošto metar drva?
Ili smrt nije kraj
No.
Gat za spaljivanje je bio
naša primarna želja za vidjeti u načelnom planu za to popodne. Sve te
klaustofobično gužvaste uličice su bile samo uvod u vjerojatno turistički
najatraktivniju priču ovog grada. Mjesto na otvorenom gdje se spaljuju mrtvi.
I pepeo im se baci u sveti
Ganges. Svakom hindusu je veliki
blagoslov biti spaljen u Varanasiju kojeg se doživljava kao najbolje
mjesto na svijetu za smrt. Tako da mnogi jednostavno dolaze umrijeti u ovaj
grad. Postoje i posebne zgrade gdje ljudi mogu čekati svoju smrt. U pravilu,
nakon što netko umre, da bi dobio svoju nirvanu, mora biti spaljen u roku 24
sata. Tako da dok hodate ovim gradom nije nimalo neubičajeno da kraj vas prođe
povorka ljudi koja nosi neki svježi leš.
Sve to omogućuje nevjerojatan
broj spaljivanja svaki dan. Na najpoznatijem, Manikarnika ghatu se dnevno u
pravilu spali 200 do 300 ljudi.
Upravo nam je jedna od tih
mini povorci s nekim mrtvacem poslužila kao zadnji putokaz. Nekako smo si
pomislili da ta ekipa nema puno opcija po pitanju sljedeće lokacije. Kad smo
već došli do područja s dimom, upecao nas je neki domaći i u 30 sekundi se
sprijateljio s nama a za daljnje 3 minute proslijedio do lika koji turistima
pokazuje sam čin spaljivanja iz zgrade iznad ghata. Za cijenu ulaznice,
naravno. Turizam.
Ovog puta mi čak i nije
smetalo. Pogled na nesvakidašnji prizor je bio vrijedan ulaska u taj turistički
tor. Dole su ljudi gorjeli.
Na imrovizirano ograđenom
prostoru bilo je posloženo desetak lomača. Tri su upravo izgarale nečija tijela
dok su ostale čekale nove mušterije. Uokolo su se motali muški članovi obitelji
jer ženama u pravilu nije dozvoljeno biti na tim spaljivanjima zbog unosa
previše emocija u sam čin. Hindusi smrt ne doživljavaju konačnom poput nama
bližih religija. Više kao napuštanje i odbacivanje potrošenog tijela ili kao odjeće
koja se previše iznosila te više nije ugodna za nošenje.
Par dana ranije sam pričao s
jednom Indijkom koja je sjedila do mene u vlaku i rekla mi kako su joj zadnjih 6 mjeseci bilo teško razdoblje jer su
je napustili njena i majka njenog muža. Upotrijebila je upravo taj izraz ''
depart '' a ne uobičajeniji ''die'' ili ''pass away'' i na moje pitanje
objasnila mi da oni na to gledaju kao na daljnje putovanje u nekom drugom
tijelu ili u drugom obliku,već ovisno o karmi koja je zaslužena.
Samo spaljivanje uz sveti
Ganges navodno donosi dugo oslobođenje duše od tijela što je vrlo dobro pa je
tu atmosfera uglavnom poprilično opuštena i dosta neformalna. Vidjeti smijeh,
priču i kartanje u procesu čekanja zbog sušenja leševa nakon obrednog pranja u
Gangesu nije ovdje nimalo neubičajeno.
Zanimljivo je da ovdje smrt
doživljavaju nekako zaraznom tako da same mrtvace u svim fazama spaljivanja
dodiruju samo pripadnici najniže kaste, takozvani '' nedodirljivi ''. Ustvari,
ti pripadnici kaste '' untouchables '' koji barataju mrtvima dobili su i svoju
podkastu pa tako njih nazivaju '' Doms '' i oni su usprkos mizernoj poziciji u
društvu često dobrostojeći zbog tog monopola na ovdašnju industriju smrti.
Dodatno je interesantno da
sam smrad spaljivanja ljudskih tijela uopće nije bio dominantan. Rečeno nam je
da koriste jake mirisne štapiće i razne intenzivne dodatke koji poprilično
neutraliziraju smrad spaljenog ljudskog mesa. Posebno je efikasno prije samog
paljenja obilno posuti tijelo piljevinom sandalovine.
Pogotovo su mirišljavi oni
bogatiji kod kojih se u spaljivanju i koristi više samog drveta sandalovine
koja pruža svoju posebnu aromu.
I u ovom procesu se mogu
primjetiti velike klasne razlike jer obitelj pokojnika mora kupiti drvo koje će
se koristiti kod spaljivanja i tu se gleda na kvalitetu i količinu. Da bi jedan
leš bio kvalitetno spaljen potrebno je oko 300 kilograma drveta što baš i nije
malo. Tko si ne može priuštiti toliko drva vjerojatno će osim pepela u Ganges
baciti i lubanju te druge ostatke i ektremitete koji se nisu stigli pretvoriti
u pepeo.
Oni, najsiromašniji,
jednostavno završe u rijeci i bez spaljivanja i služe kao hrana ribama i
lešinarima. U njihovom društvu nespaljenih, ali iz različitog razloga su i
sadhui (sveti ljudi), trudnice i djeca koja su umrla, a nisu imala napunjene
dvije godine jer svim tim kategorijama nije potrebno pročišćavanje spaljivanjem
zbog toga što su već čisti samom tom pozicijom. I mogu ih takve baciti u
najsvetiju rijeku.
I tako stojimo iznad tih još
donedavno živih ljudi i gledamo ih u raznim fazama postupka. Neki tek leže dole
sa strane i čekaju, dok nekog nose na obredno pranje u rijeku, neki se suše od
tog obrednog pranja, a onog su već odnijeli prema gore i mažu ga nekim maslacem
da lakše izgori i manje smrdi, dok onog mršavog već prekrivaju debelim komadima
debla od manga ili sandalovine da se ne bi kod spaljivanja zbog kontrakcije
mišića napeo i '' ustao '' u sjedeći položaj.
Nama pred očima samo
napuštanje na hindu način.
Skoro pa kafić!
Večer nam je donijela
upoznavanje s '' Bana lassijem '' koje je tu postalo naša baza izvan sobe. Uz
prefini klasični Indijski napitak u
tisuću varijanti kojeg spravljaju ispred nas, dobili smo napokon i ugodan
prostor koji služi za opušteni boravak. Nikad za sebe ne bih pomislio da će mi
igdje faliti kafići, ali u ovoj zemlji shvaćam i njihovu vrijednost. Ovdje
očajnički nedostaje tih prostora koji omogućavaju pauzu i odmor bez napuštanja ringa. Lokal je
kombinacija europskog, indijskog i azijskog stila te uz niske stolove, tatami
strunjače, bambus po zidovima i ugodnu rock glazbu posjeduje i šarmantne ,
komunikativne, a istovremeno nenametljive domaćine koji sam boravak tamo
stvarno čine nevjerojatno opuštenim. Ustvari ovdje opisujem Aakesha jer je on
konstantno tamo i obavlja većinu komunikacije. Jedan od onih mladih ljudi koji
na tihi način jednostavno impresioniraju. Razgovori s njim u ta tri dana u
Varanasiju ponudili su nam puno informacija i novih unutarnjih uvida u život
Indijaca. I pozitivne i negativne priče ove zemlje.
Smirenost i prihvaćanje
okolnosti života koji svakodnevno žive su me kod ovih ljudi fascinirali od
početka boravka, a pametna komunikacija s Aakeshom mi je samo potvrdila
informaciju da jednostavnost pogleda na život nije uvjetovana inteligencijom
nego nekim drugim temeljima.
Hinduizam definitivno nije
teško simpatizirati.
Narančasto je novo crno
Oni nisu normalni! Sad je to
i službeno. Tek je prošlo 5 ujutro i mi kroz mrak hodamo kroz grad do rijeke i čamca koji će
nas provozati, a oni i dalje šeću s kanisterima punih svete vode i pjevaju svoje napjeve.
Narančasta boja njihovih festivalskih halja djeluje malo drugačije na ovom
polusvijetlu dok se gibaju i zalijevaju u toj neprekidnoj molitvi. I sada
djeluju sretni i potpuno opijeni.
Vjerom, naravno. Hinduizam.
Kad vrijeme ima neki drugačiji tok
Ili kako sam se približio
svetosti
Vožnja je bila izvrsno
iskustvo! Ovaj grad definitivno najbolje izgleda s rijeke. Dok se jutarnja
magla polako dizala oko nas, prastare građevine zanimljive arhitekture su nam
se laganim tempom sramežljivo nudile te takve blago mističnog looka plijenile
svu našu pažnju. U trenutku kad se i sunce probilo te poput moćnog reflektora obasjalo
cjelokupni prizor žutom svjetlošću doživljaj je postao savršen!
Čudna Indijska tišina na
ogromnoj rijeci koja je u potpunosti neprozirna i obojana u smeđo-žutu boju zbog sve zemlje koju takva
narasla pokupi s obala, sunce koje daje
nestvarno toplu svjetlost i koje nas usput ugodno grije, ljudi oko nas koji šute i upijaju atmosferu te stanovnici ovog
grada kraj kojih prolazimo dok se već sada poprilično masovno okupljaju na
gatovima i obavljaju svoje jutarnje rituale koji su ustvari poprilično
uobičajeni i svima nama u čamcu, ali mi ih uglavnom obavljamo u manjem društvu
i u vlastitim kupaonicama. Dobro, naša pranja doma se uglavnom teško mogu
nazvati obrednim, ali mislim da ostale djelatnosti poput pranja zubi ili
brijanja i ovdje imaju slično značenje.
Tišina koju ovdje na rijeci
uglavnom prakticiramo čudno odmara i puni energijom.
Riječi su ponekad stvarno
višak.
Glavni gat za spaljivanje i
iz ove pozicije nam atraktivno izgleda i za razliku od jučer, mogu ga i pošteno
fotografirati jer sam trenutačno na rijeci nedohvatljiv i njihove zabrane
trenutno ne vrijede.
Dok prolazimo bliže uz neke
molove, neki od ljudi nam mašu i oduševljeno se smiju dok im mi također
odmahujemo i fotkamo ih takve vesele.
Dobra energija bi se ovdje
mogla skupljati u bočice.
U jednom trenu smo pristali
uz jedan od hramova i izašli ga pogledati te tom prekidu dugujem zahvalnost za
činjenicu da sam danas 20% svet. Naime, bio sam do koljena u svetom Gangesu. Tu
neubičajenu zapadnjačku hrabrost sam kasnije platio kad me je Mia u našoj sobi
grubo istrljala vatom natopljenom u alkoholu jer sam u njenim očima nakon tog
hodanja postao potencijalno leglo bolesti i zaraze.
Zora je postala jutro, magla
je zamjenjena suncem a tišina je polako prestajala dominirati našim čulima. Naš
čamac se polako vraćao.
Vrijeme je ovdje izgubilo
svoj uobičajeni ritam. Na samom pristajanju na početnu točku sam shvatio da
nemam pojma da li je vožnja trajala sat ili četiri. Potpuno sam izgubio pojam o
prolasku vremena. I to je bilo nekako lijepo.
Jedan od onih trenutaka koji
se zalijepe i ostanu.
Krokodila nema
Poslije dnevnih lutanja,
večer je donijela još jednu Varanasi klasiku. Svakodnevna''puja'' koju smo večeras
dobili priliku pratili sa parkiranog čamca na sad crnom Gangesu.
Ljubazni Sonu nam je
dogovorio mjesta na svojoj barci.
Tu molitvu redovno prate
turisti, ali i lokalci. Gužva je ogromna i za prisustvovanje je obavezno
potrebno doći ranije. Najbolja mjesta su u pravilu upravo na zavezanim čamcima,
a za to je potrebno prošetati po istima. Tamna rijeka i nestabilno hodanje uz
rizik da zbog krivog koraka ili skoka netko od nas dvoje postane 100% svet
oduševljavalo je moju suprugu. Svoju uzbuđenost iskazivala je nepristojnim
hrvatskim rečenicama koje na sreću osim mene naviklog na specifična
raspoloženja i strahove svoje bolje polovice nitko nije razumio. Mislim da bi u
slučaju razumjevanja mnogima prisutnima sama ideja iskazivanja ''puje''
izgubila smislenost. Makar, lokalci koji
su se 20 metara od nas i sada, već po solidnoj noći opušteno namakali u
žuto-crni Ganges pritom uživajući u njegovoj svetosti nisu mi baš djelovali
laki za pokolebati. Ustvari, teško mi je zamisliti događaj koji bi ih sada
izbacio iz zena do kojeg ih dovodi taj dodir s tom posebnom tekućinom.
Napokon smo se smjestili na
našem mjestu i tada smo mogli početi uživati u nevjerojatnoj vrućini i vlazi
koja nas je okruživala. Po glavi moje neustrašive supruge, o čemu sam bio na
vrijeme obaviješten, motale su se uobičajene paranoične misli o prevrnuću i
ispadanju iz čamca zbog drugih hodača koji su ga prelazili, o potencijalnom
terorističkom napadu koji bi izazvao paniku i tako nas potpuno odsjekao od
kopna, o potencijalnom napadu krokodila na naše europske udove... Ustvari, moja
draga se bavila svojim skoro pa uobičajenim mislima.
Vrijeme je polako teklo.
Koncentracija i pažnja kojom
je ta gomila ljudi oko nas pratila tu ceremoniju je bila impresivna. Tamnoplavo
nebo koje se polako pretvaralo u crno činilo je zanimljiv kontrast plamenovima
s baklji i plesačima u bijelom koji su se kretali u svojim ritmovima.
Čak i u ovom, poprilično
turistički popularnom događaju osjećala se ozbiljnost s kojom svi prisutni
prilaze tom, njima očito jako bitnom momentu dana. Mi drugi prisutni gledatelji,
nehindusi, smo upravo zbog tog dojma potpuno prihvatili pravila igre i
poštovali taj ugođaj.
Na kraju, ni Mija ni ja nismo
postali nimalo svetiji. Makar su se čamci pod našim nogama par puta solidno
zaljuljali. Pogađate, na njeno oduševljenje.
Bolja nego ona u kojoj živimo
Dok sljedeće popodne u
odlasku ponovno natovareni prolazimo
kroz našu usku ulicu koja nam je ta tri dana već postala jako draga, ljudi nas
pozdravljaju i mašu. Neki s kojima smo imali neki kontakt, a neki potpuno
nepoznati. Prate nas nasmijani i pomalo smo ganuti od tog pozdrava. Ta uličica
u Varanasiju, a ne sutrašnji aerodrom u Delhiju postaje naš metaforički odlazak
iz Indije.
Umorni smo i prazni od sve te
intenzivnosti u ovoj posebnoj zemlji, ali blesavi smiješak će još neko vrijeme
ukrašavati naša lica dok hodamo prema željezničkom kolodvoru.
The end
Kasnije, u vlaku ćemo pričati
s nekim Nizozemcima koji Indijom putuju u grupi i s vodičima koji ih prate i
vode od točke A do točke B i shvaćam kako smo bili u poprilično različitim
zemljama.
Upravo ti samostalni prijelazi
i traženja koji su često praćeni
nesigurnošću koju nosi skoro svaka vrsta tranzicije na putovanjima čine
skoro pa osnovicu našeg doživljaja.
Sve komunikacije, cjenkanja,
procjene ljudi, prostora i hrane nose svoje male i velike priče. Svaki strah
zbog neznanja, svako sudaranje s vlastitom nemogućnošću snalaženja u određenom
trenutku i prostoru nas tjera da budemo svjesniji bivanja ovdje i sada. I svi
takvi trenuci se svjesno i nesvjesno bilježe u nama i postaju sama esencija
svakog puta.
Svako takvo putovanje je
susret sa samim sobom u drugačijim okolnostima i podražajima okoline koji nas
kroz te mini sudare neprimjetno mijenja zbog drugačijeg dojma o svijetu koji u
tim trenucima doživljavamo.
Ova naša Indija nije Tai
Mahal nego upravo tih stotine sitnih samostalnih prijelaza od točke A do točke
B i naše reakcije i emocije u svima njima.