Napokon i ta Indija

  

  Indija 2015

Delhi, Jodhpur, Udaipur, Pushkar, Jaipur, Agra, Varanasi.

Stao sam. Blago sam se njihao na žici. Iznad mene je bilo nebo, a ispod jezero. Širilo se 150 metara ispod mojeg preplašenog tijela. Na tren mi je glavom prošla misao da s određene visine pad u vodu ostavlja jednake posljedice kao pad na beton. To nije dobra misao u ovakvom trenutku. Jebeni mozak.

Netko mi je nešto viknuo. Nerazumljivo. Na engleskom. Koji inače uglavnom razumijem. Kada me nije strah. Jebeni mozak. Opet mi je viknuo. Sad sam ponešto razumio. Nešto vezano uz okretanje i samostalno povlačenje rukama prema sigurnom rubu. Samostalno!? Ja?!

Misli su mi samo pobjegle na početak. U sigurnost Qatrove čelične ptice negdje na 10-tak kilometara iznad moje sadašnje pozicije, u trenutku dok nas simpatična stjuardesa pita želimo li mesni ili vegetarijanski obrok. Tako je valjda sve počelo.

Mislim, počelo je puno ranije. Recimo negdje u doba dok sam svoju suprugu uvjeravao da je Indija sve samo ne opasna zemlja i da nas tamo ne čekaju kobre, određene smrtonosne bolesti i više nego potencijalno opasni ljudi koji imaju neke neprivlačne planove vezane uz naša tijela, organe i novčanike. Obećavao sam joj da ćemo ovaj put putovati u nekoj grupi gdje će istrenirani ljudi budno paziti na našu sigurnost i da ćemo prije polaska konzumirati količinu cjepiva kao prosječni Amerikanaci. Sve samo da napokon vidim tu kultnu Indiju.

I tako, jedno 7 mjeseci nakon mojih očito uspješnih nagovaranja sjedili smo u avionu i pijuckali neko fino argentinsko vino uživajući u pogledu na šarmantno raštrkane oblake ispod nas. Istina, sami i necjepljeni jer sam u daljnjim mjesecima uspio dodatno uvjeriti svoju dragu da možemo  bez istreniranih ljudi i bez cjepiva te da ću se ja brinuti za njenu potpunu sigurnost. Dobro, serem za ovo zadnje jer za Miju sam sposobna zaštita negdje u rangu onog plišanog medvjedića koji ju je štitio od mraka spavajući u njenom krevetu do njene devete godine ili točnije do trena kad ga je ''slučajno'' rasrezala nožem tražeći emocionalnost, odnosno srce kojim ju voli.

I da, spavam s jednim okom otvorenim.

                               Milicaaaa!

Prolazak kroz aerodrom u Delhiju je prošao u nekakvom neodedivom stanju. Ne znam da li nam je bilo vruće, hladno ili ikako jer smo hodajući kroz i izlazeći iz glavne zgrade samo gladno  pogledavali naokolo tražeći Milicu koja nas je obećala dočekati. Ona je trebala biti naš spas za prve sate u Indiji. Preciznije, ona je draga djevojka iz Beograda  koja svake godine provede par mjeseci živući i radeći u Indiji te je skoro pa domaća ovdje, a upoznao sam ju preko socijalne mreže koju baš i ne volim, ali za putovanja može biti dosta korisna.

Pošto praktično uopće nismo spavali, a nemamo smještaj u gradu nego odmah istu večer oko 21h putujemo u Jodhpur noćnim vlakom, a prije toga moramo s aerodroma prvo doći do samog grada (sada je lakše jer postoji izravna metro linija sa aerodroma do tamo), odnosno do jedne željezničke stanice, a s nje na neku drugu manju  stanicu s koje nam kreće noćni vlak i gdje planiramo ostaviti ruksake prije početka gradskog obilaska, a između toga nam na putu stoje desetine tisuća zastrašujućih Indijaca u konstantnoj gužvi i galami, nepoznati sistem funkcioniranja svih kupovnih mašina, neprelazne ceste zakrčene ludim vozačima, hodačima, psima, tuk-tukovima, rikšama, autima i naravno obaveznim kravama koje bauljaju svuda, stvarno se nadam da ćemo ubrzo ugledati to drago Miličino lice!

I jesmo. Ufff… Inače nisam tip koji uživa u grljenju, ali za divno čudo, u tom trenu mi to uopće nije predstavljalo problem. Čak sam i uživao pritom. Ustvari ju neko vrijeme nisam ni htio pustiti iz zagrljaja.

Dok me Mija nije grubo potapšala.

Osjećao sam se tako zaštičeno.

Ona je oličenje sigurnosti. Zna čak i kad ne zna. To je ona kapetanska stvar. Nikad na palubi ne pokazuj nesigurnost jer ako putnici to vide, dobivaš trenutačan kaos i paniku na brodu. A Delhi nekako lako budi paniku.

Prvo što pamtim je masa ljudi na ulasku u metro. Baš masu. Kontrolirani kaos. Stometarski redovi za kupovinu karata. Stometarski redovi za prolaz kroz nekakva vrata s rengenom. Naoružani likovi na tim istim vratima koji pregledavaju i kontroliraju ljude te njihove torbe. Kad kažem naoružani ne mislim na džepni nožić i pendrek nego mislim na jebenu strojnicu! Svi u vojnim uniformama, mrkih pogleda i skoro pa obaveznih velikih brkova koji definitivno daju dodatnu dimenziju njihovim ionako zastršujućim licima. Znoj lagano curka s mene.

Milica nam kupuje karte čekajući u jednom stometarskom, i čini to zadivljujuće brzo. Na šalterima su očito zastrašujuće efikasni. Drugi red kroz rendgen ide još brže. Gužva je, ali sve ide munjevito. Svi su uigrani. Na tren se moram razdvojiti od cura jer će njih pipkati neka žena vojak, a meni naravno ostaje neki nenasmijani brko. Bio je pristojan.

Sama podzemna je užasno jeftina i skroz ugodna. Jedino što je poprilično nezgodna za snalaženje za prvi put jer nam hindi i nije najrazumljiviji, a na njemu sve piše, pa...

Zato nam je Milica bila spas. I s njom nam je trebalo dosta vremena i gnjavaže, ulazaka i silazaka da bi se dokopali izlaza kraj te treće stanice s koje tu večer putujemo, a mislim da bi sami vjerojatno bili negdje unutra do sredine sljedećeg dana.

Prvi pravi izlazak na površinu i vanjske uvjete Delhija nam je donio zanimljive prve dojmove. Pločnik, ako ga tako možemo nazvati pošto je na njemu više rupa nego ravnih dijelova i krcat je smećem svih vrsta što očito ne smeta moje trenutačne sugrađane koji sjede i leže s obje strane ceste koja vodi do ulaza na željezničku stanicu. Pritom izgledaju izvanredno opušteno i nenametljivo. Mislim koliko nenametljiv može biti netko tko leži na cesti 30 centimetara od tebe. Za razliku od onog što smo čitali, nitko nas ne žica ništa. Skoro da sam uvrijeđen.

Svi neskriveno zure u našem pravcu, ali nitko nam ne prilazi. Vruće je i obilno se cjedimo ispod ruksaka.

Zbog intenziteta svih tih pogleda uokolo osjećamo se poput filmskih zvijezda.

Ali stvarno. Mislim da bi u Zg-u tako zurili u nas eventualno da se usred dana prošećemo goli po Ilici. Gledam uokolo i shvaćam da smo jedini neindijci dokle god mogu vidjeti. A uokolo šeću, sjede i leže tisuće ljudi! Doslovno.

Cijeli osjećaj je čudan. Teško mi je povjerovati da smo u Indiji.

Ostavljanje ruksaka na tom kolodvoru je također bilo zanimljivo. Ako ste čitali  Alana Forda biti će vam lakše zamisliti prostor i situaciju. U jednoj pa, poprilično otrcanoj prostoriji sjede tri tipa, a zbroj godina im je nekih 210. Jedan s nama priča, drugi piše, a najstariji (cca 80 godina) je zadužen za preuzimanje stvari i smještaj istih na visoke police. Nakon par minuta pregovora koji je Milica vodila dok smo se mi samo smješkali i pogledavali, došli smo do cifre i primopredaja je mogla uslijediti. Istovremeno sam u glavi mentalno popisivao stvari i predmete koji su nam ostali u tim ruksacima i zaključio sam da bi bez većine nekako mogli. Mia bi pizdila zbog određene količine lijekova koje je zbog svoje paranoje ponijela, ali....

Te misli su bile logična posljedica cijele te situacije i ''službenosti'' tog ureda, ali nismo imali previše opcija u tom trenutku jer se nismo tako natovareni mogli cijeli dan kretati po gradu.

Na kraju, kad smo dobili svoje svečane papiriće ''bez kojih nikako nećemo moći podići stvari jer su oni ozbiljan ured'' došlo je do stvarne primopredaje ruksaka. Tu je opet došlo do zastoja jer osamdesetogodišnji čičica sa 50-tak kila ne može ni ponijeti, a kamoli podići ruksak od 15-16 istih na visoku policu . Tako ja u potpuno službenoj maniri prelazim njihov pult i sam slažem stvari na ladice. Oni me gledaju s neodobravanjem makar su to sami predložili. Valjda moje prisustvo unutar njihovog oficijalnog prostora kvari njihovu ideju efikasnosti.

I dalje imam dojam koji me prati s ulice da tu ne zalazi baš previše stranaca.

Ono što je bilo najfacinantnije je s kojom su oni ozbiljnošću obavljali svaki svoj komadić posla. Bez šale i ironije.

Izašli smo van s nadom da će nam ti papirići stvarno vratiti stvari navečer.

Dodajmo tome da sam se nakon 5 minuta vratio u ured jer sam zaboravio uzeti rakiju koju smo donijeli beogradskoj prijateljici, a tri metuzalema su me gledali kao da me vide prvi put. Zajednički Alzhajmer?

Vjerojatno su tada mislili da pljačkam nečije stvari, ali me nisu bili sposobni spriječiti.

Naše stvari su na sigurnom. I lijekovi.

             Situacija volim ili mrzim ovu zemlju

Poslije još malo metroa,  uslijedio je prvi Indijski obrok u najpoznatijem turističkom kvartu u gradu, Paharganju.  Dodajem i da su uz taj obrok uslijedile i naše prve molitve tematikom vezane uz naš probavni sustav.

Začudo, u tom trenutku nam nije smetao ateizam i agnosticizam koji inače promoviramo. Okolnosti čine čuda.

Milica nas je odvela u nekakav lokal koji je čak ličio na kafić, a tek kasnije ćemo shvatiti kolika je to rijetkost u ovoj zemlji. U tom trenu je to bio nekakav lokal u rangu nekakvog buffeta na Kozari boku koji nije budio previše povjerenja, ali valjda Milica zna. Hrana je bila ništavna u odnosu na kasnije obroke, ali u tom trenutku je bila skroz dobra. Začinili smo je  prvom rakijom koju smo i ponijeli iz Zg-a u svrhu dezinfekcije želuca nakon svakog obroka.

Tek sam tada,kod tog izlaska iz lokala po prvi puta u Indiji izvadio svoju mrcinu od fotića. Vjerojatno ohrabren dosadašnjim preživljavanjem. A i shvatio sam da ja ovakav sitan za Hrvatske prilike, ovdje ulazim u kategoriju viših rastom, a svakako krupnijih građom. Makar, puno ih je....

Sam kvart je prava Indija. Kaos. I još malo kaosa. Mravinjak ljudi, krava, pasa i svih vrsta vozača i vozila koji se odvija po nazovi cesti i okružen je ruševnim zgradama. Nezamisliva je gužva. Vozi se po lijevoj strani. Mislim načelno po lijevoj jer tu stvarna pravila očito ne postoje. Niti krivi smjerovi. Niti preuske ulice. Niti gradska čistoća. Svi trube i viču, baš svi. Kakofonija zvukova koja ne prestaje. Svi su u konstantnoj borbi za prevlast i daljnji prolaz. I čini se da svi imaju jednaka prava. Pješaci, psi, krave, bicikli, rikše, tuk-tukovi, auti, kola s konjima.....svi na jako malo prostora...i svi i dalje trubee!

Dok prolazimo cestom gledamo na 5 strana. Jednostavno smo trenutno odvojeni od stvarnosti zbog ove stvarnosti. Teško nam je procesuirati stvari. Samo ih doživljavamo. Retroaktivno,naravno.

Nakon 10-tak minuta aklimatizacije uz shvaćanje da nas ustvari nitko nije zgazio makar se čini da su konstantno blizu toga, počinjemo i razmišljati. Odlučujemo se za posjet nekoj neslužbenoj mjenjačnici u nekakvom nazovi prostoru sa strane jer još nismo promjenili eure u rupije. Na aerodromu se ne isplati mjenjati zbog velike razlike u tečaju, a u službenoj banci postupak zbog nevjerojatne birokracije može potrajati i više od sat vremena.

Iza toga ćemo u nabavku telefonske kartice za ovisnicu Miu jer mora što prije kontaktirati neizostavnu majku.

Logično, u mjenjačnici se Milica cjenka za nas i dobiva bolju cijenu. Učim.

Isto tako logično, malo kasnije u nekom kiosku, da bi dobili Indijski telefonski broj moramo dati dvije fotografije, pokazati putovnicu, dati Delhijsku adresu gdje stanujemo (izmišljena) i ispuniti formular u kojem navodimo očevo i ime kućnog ljubimca ako ga imamo, a vjerojatno vrstu wc papira koji najčešće koristimo, ako tog ljubimca nemamo. Onda platiš tipu i on ti daje karticu i telefonski broj na koji moraš nazvati za 6 sati da bi porazgovarao sa nekim na tom broju te ako ti on povjeruje, kartica ti počinje vrijediti, a ako ne, nisi imao sreće. Jebeno!

Odjednom krcati tisućama rupija, kao bogati ljudi nastavili smo obilazak.

Poslije ponešto motanja po tim uličicama (jedna je bila doslovno manje od metar i pol široka te je dnevna svjetlost prema nebu iznad zgrada izgledala kao nekakva daleka crta) sjeli smo na neki tuk-tuk i otišli do kvarta gdje je Milica privremeno smještena kod neke prijateljičine obitelji.

Finiji rezidencijalni kvart u New Delhiju koji se jako, baš jako razlikovao od Old Delhija. Ovaj dio su izgradili Englezi i tu je doslovno sve drugačije. Široke ceste, zelenilo, parkovi, manjak gužve vozila i ljudi. Čak nisam vidio ni previše krava, a bome niti smeća. Neki drugi grad, a udaljen 10 minuta tuk-tukom.

Tamo smo se oprostili od drage privremene domaćice i odjednom smo se osjećali kao naglo izrasla djeca koja su ostala bez zaštitničkog i istovremeno ograničavajućeg prisustva roditelja. Strah i uzbuđenje su prostrujali kroz nas. Ah, Indija je samo naša. Možemo mi to!

Poslije jedno 5 relativno nezanimljivih minuta u kojima nas nitko nije pokušao opljačkati, jednoglasno smo se odlučili vratiti u pravu Indiju.

Mislim, kad smo se već naputovali do ovdje.

I tako smo počeli ležerno šacati prema tim sveprisutnim tuktukovcima koji poput muha neprekidno zuje svuda naokolo.

Nije nikakav problem stupiti u verbalni kontakt s tim ljudima jer oni konstantno prilaze i nude svoje usluge pogotovo kad vide da si stranac i teško odustaju ako vide i mrvicu interesa kod tebe, ali kad ih stvarno trebaš, moraš pokazati lijenu poluzainteresiranost radi kasnijeg uspješnijeg cjenkanja. Apsolutno se nikada ne smije ući u njihovo vozilo ako niste unaprijed dogovorili cijenu. I to naglasiti cijenu za vožnju, a ne za pojedinačnu osobu jer je to jedan od trikova kojima se koriste i poslije traže duplo od dogovorenog jer su '' oni naravno govorili o cijeni po osobi''.

Dakle,Oni bubnu brojku, a ti bubneš svoju koja je cca trećina njihove. Oni neće, a ti se lijepo okreneš dalje. U pravilu, kada vide da odlučno odlaziš ili pristanu na tvoju cifru ili je malo podignu i imate dogovor. Uvijek ih je svuda gomila, tako da aduta za cjenkanje uvijek ima. Ako se desi da te tri ili četiri vozača puste da odeš, onda treba razmisliti da ipak podigneš ponudu jer im očito nije isplativa.

Kvaka je u tome da mi kao stranci u tom ogromnom i nepoznatom gradu nemamo pojma koliko je nešto daleko ili blizu, tako da nam se svašta pokušava prodati. Jedno naše cjenkanje je počelo tako da nam je tip za vožnju tražio 250 rupija na što nismo pristali, da bi sljedeći tražio 400, a 3 minute kasnije smo imali istu vožnju za 100. Ima svakakvih. I njih i nas.

Ovo pišem sa iskustvom podosta vožnji i cjenkanja po Indiji  koje mi je postalo toliko prirodno da sam po povratku skoro pokušao dogovoriti bolju cijenu na blagajni Kauflanda.

No, naše prvo cjenkanje nije bilo toliko rafinirano i sigurno, ali je solidno završilo (bar mislimo) i za tu prvu samostalnu vožnju smo uzeli jednog starijeg Sikha koji nas nije doveo do nekakvog predgrađa u kojem bi se neki loši stričeki poigravali s našim organima. Bio je to fin, ozbiljan čovjek koji nas je uspješno ponovno doveo do kaotičnog dijela grada.

Sama ta vožnja tuk-tukom je iskustvo za sebe. Osjećao sam se kao u igrici. Svi jure, trube i naglo mijenjaju smjer. U pravilu su u vožnji udaljeni jedni od drugih ne više od 30-50 centimetara s konstantnim trzajevima u toj jurnjavi. Žmigavci su vozačeva ruka s lijeve ili desne strane, a trubljenje nema nezadovoljni i negativni prizvuk kao kod nas nego oni s njim upozoravaju da su ti blizu i da paziš. A stalno su blizu. Pa stalno i trube. Stalno.

U kružne tokove se po potrebi ulazi ili izlazi doslovno okomito na smjer drugih vozila u njemu, a na semafore se u starom dijelu uopće ne obaziru, a i nema ih baš previše. Sve je ostavljeno na samim vozačima. I tako oni trube.

Iskreno mislim da bi moj samostalni ulazak u neko vozilo i vožnja ovdje doveo do sudara za ne više od minute vožnje! Apsolutni su luđaci!

Ako se uspiješ opustiti, svaka vožnja tuk-tukom je ludo zabavna!

Inače, to vozilo je specifično za ovu zemlju. Malen kao pola fićeka, s tri kotača, otvorenih vrata i obaveznih luđačkih vozača koji ne znaju za strah.

U prvim Delhijskim vožnjama se potvrđuju neke od priča koje smo čuli ili čitali za ovu zemlju.

Užasno je prljavo i smeće je u svakom kadru naših pogleda. Neugodno je vlažno i vruće, a to nam potvrđuje znoj koji konstantno curka s nas. Svuda je užasna gužva. Ljudi, životinje i vozila jednostavno zauzimaju sav prostor. Buka i mirisi su fascinantno konstantni. Sva čula su nam napadnuta i pritom sva ljudska bića koje vidimo zure u nas.

Oko nas je puno očito siromašnih ljudi i neki stvarno doslovno žive na cesti. Točnije, žive na pločniku od metra i pol kraj ceste. Privežu nekakvu ceradu na ogradu i bace nekakve deke na pod i eto smještaja. Leže tamo i izgledaju potpuno relaksirano. Smiju nam se i mašu dok ih fotkam. Fascinantan stav.

Uz njih vani na pločniku ima i prodavača koji nude sve živo. Kako se kaže, od igle pa do... , no najviše je raznog voća, kućnih sitnica i odjeće.

Povremeno vidimo i poneki ''salon'' za šišanje i brijanje koji se sastoji samo od stolca, ogledala obješenog na ogradu i majstora koji obavlja taj posao. Pa povremeni restorani koji se sastoje od jedne pečenjare na biciklu i stola sa dva stolca, pa...

Uglavnom, vozimo se kroz grad uz trenutnog Delhijskog Alfonsa, začuđeno gledamo oko sebe i ja se pritom cerim ko' luđak iskreno oduševljen Indijom!! Genijalna zemlja!

                              Hogwarts?

Drugi tuktukovac nam je isto bio Sikh, ali puno živahniji nego prvi. Toliko da smo čuli priče o njegovom seksualnom životu sa svojom ženom kojoj je beskrajno vjeran. Također smo se pipkajući ( na njegovo inzistiranje ) uvjerili da cijeli svoj život nije brijao ni rezao bradu. Sikhi ju samo nekako rolaju prema unutra i lijepe. Zanimljivo na dodir. Čovjek ima nekih 55 godina. A brada mu je počela rasti prije nekih 40. Hmm...

S njim smo dogovorili gradsku turu sa ponešto znamenitosti. Uglavnom smo pogledali ponešto građevina bitnih za grad, a s njim smo ušli u njemu najbitniji Sikh Tample u kojem smo se privremeno oslobodili obuće, a dobili obavezne marame i privatno polu-obavezno predavanje o njihovoj vjeri. Mija je čovjekovo predavanje iskoristila da baci dremanac. Psihičko stanje moje supruge je takvo da ima sposobnost i besramnost zaspati dok joj čovjek nešto priča udaljen puni metar od nje. Ja sam ga se silno trudio pratiti da osvjetlam zajednički obraz, ali poslije 10-tak minuta su se i meni oči počele sklapati. Očito nismo spremni niti za jednu vjeru.

A i noć nespavanja je ponešto pridonijela cijeloj priči.

Ali, da ne budem potpuni ignorant, moram reći su hram i ogromni bazen pun ogromnih, šarenih riba unutar dvorišta prekrasni i da je atmosfera unutra jako opuštajuća i ugodna. Također, sami Sikhi su jako ozbiljni, moralni i disciplinirani ljudi i uvijek su spremni pomoći. Istina, ne frizerima i brijačima, ali... Eto. Učim.

Naš drajver nas je ostavio blizu Red Forta u koji smo trebali ići, ali smo nekako spontano odustali od novog razgledavanja. Umorni i iscjeđeni od nespavanja i svih tih silnih podražaja oko nas odlučili smo se za obično pasivno sudjelovanje u bivanju.

Prevedeno na manje filozofski jezik, to je značilo da se što prije želimo dokopati  neke hrane i vode te se dotegliti do polazne noćne stanice prije nego padne mrak i neko nas ne siluje i opljačka kako moja draga paranoična supruga kaže.

Ustvari, ovdje bi bilo dobro napomenuti da usprkos tome što svi cijeli dan zure u nas i pritom uglavnom izgledaju blago rečeno grubo po našim zapadnjačkim mjerilima, a ja nosim skupu foto opremu na sebi, dok je Mija lijepa žena, uopće se ne osjećamo ugroženo. Nekako nemamo dojam da su u pitanju loši ljudi. Čudan je to osjećaj u ovakvim okolnostima. Naše nazovi kulturološke predrasude očito gube bitku. A to je lijepo.

Svejedno ćemo prije noći do vlaka.

Po načelnim informacijama koje smo zapamtili, u nekom trenu smo shvatili da bi trebali biti relativno blizu Chandi Chowka koji je bio naše obavezno mjesto za posjet, a opet relativno blizu tog navodno osebujnog kvarta bi trebala biti željeznička stanica na kojoj smo ujutro ostavili ruksake i s koje navečer krećemo dalje.

Taj dio grada nema nikakvih posebnih znamenitosti koje bi trebali pogledati nego je ustvari u pitanju jedan ogroman kaotični plac koji nudi puno svakakvih likova koji tamo žive, prodaju, kupuju ili pljačkaju. Šalim se za pljačkanje. Valjda.

I inače nas puno više interesira općenita atmosfera mjesta te ljudi koje vidimo i srećemo po putu nego same građevine. Uvijek imamo okvirni plan razgledavanja, ali on postaje nebitan u slučaju neke interakcije sa zanimljivim domaćima.

Chandi Chovk je ispunio naša očekivanja. Na neki način.

Ustvari je učinio da nam Paharaganj izgleda pitomo.

Sve od tamo, ali  još za trećinu pojačano. Ukratko, opet stare oronule građevine koje ponekad možete hrabro nazvati kućama, pa ruševine, pa nekakvi priručni šatori i pokrivala sa strane, pa nezamislivi kaos ljudi, životinja i jedno devet vrsti vozila koja konstantno prijete nekom nesrećom koja bi nas dovela do situacije razgledavanja unutrašnjosti neke Indijske bolnice, ali ne u svrhu proučavanja arhitekture i unutarnjeg uređenja. Tu smo se definitivno vratili u pravu Indiju.

S malom razlikom da tu doslovno nismo vidjeli niti jednog turistu, a u Paharganju smo ih vidjeli čak desetak. Oko Red Forta malo ranije ih je bilo puno, ali ovdje ništa. Nema lijepih građevina.

Tako da nam je tu popularnost još porasla, ali pošto smo se već do tada ufurali u uloge Jolie i Brada, nije nas previše smetalo. Malo smo se motali uokolo tražeći neki restoran koji izgleda kao restoran, ali na nešto takvo nismo naletjeli. Već smo bili jako gladni, ali se još nismo usudili posegnuti za hranom sa ulice. Takve je bilo koliko hoćeš, ali... ipak nam je bio prvi dan. Na kraju smo kupili banane za koje nas je prodavač zavaljao, i uz kekse iz Zagreba to će nam biti večera. Relativno brzo smo se odlučili za odlazak dalje. Tamo smo bili možda jedan sat. Umor.

Ustvari sam u nekom trenu shvatio da više nisam toliko šokiran ugođajem svuda oko nas. Fascinantno je koliko ljudima malo treba da se adaptiraju na nove okolnosti. I koliko strah, začuđenost ili bilo koja druga emocija brzo otupe oštricu doživljaja. A i bili smo jednostavno umorni nakon duge neprospavane noći i takvog dana. I zato, pravac stanica. Trebala bi biti jako blizu.

Da. Trebala je biti blizu. Ali blizu je relativan pojam u ogromnim gradovima. Ma možda je i bila blizu, ali nama je trebalo dobrih pola sata dok je nismo pronašli.

A onda je trebalo pronaći sobu gdje smo ostavili prtljagu. I to je trebalo biti lako. Mislim, željeznički kolodvor i jedna soba na njemu. Lako.

15 minuta kasnije počeli smo sumnjati da smo na krivom kolodvoru. Sobe nema.

Za daljnjih 15 smo bili skoro sigurni da smo na krivom kolodvoru. Sobe nema. Nema ni Milice. Mama!

Probali smo ne paničariti i ne udariti sljedećeg tipa koji nas je opet uputio prema unutrašnjosti građevine u kojoj smo već tražili misterioznu sobu.

Tih nekoliko zgrada nam je takvima iscjeđenima i na rubu panike izgledalo poput nekakvog nesavladivog labirinta iz kojeg nećemo više nikada izaći. Harry Potter mi više nije izgledao kao toliko maštovito djelo.

Na tren sam imao viziju da ćemo ostatak života poput dvoje ukletih Hrvata lutati Old Delhi train stationom uzaludno zazivajući Milanovića, Karamarka i Milicu da nam pomognu pronaći ruksake i otputovati dalje.

Na kraju smo pozorno poslušali četvrtog Indijca, izašli ponovno van po treći puta i kao dvoje idiota pitali još i petog za svaki slučaj koji je srećom uputama potvrdio onog četvrtog i za dvije minute smo se našli u misterioznom prolazu s prostorijom za ostavljanje stvari u njemu. Ponekad vjerujem u bajke.

Nevjerojatno, ali soba je bila otvorena i bez ikakvih problema smo dobili svoje stvari!

Izašli smo na doljnje perone i mogli smo se napokon posvetiti ugođaju i arhitekturi stanice. Prvo smo primjetili sa strane nekoliko puknutih cijevi iz kojih je obilno ili manje obilno curila voda. Valjda je to bila voda. I očito je imaju dosta jer to nije nikoga uznemiravalo. Onda smo primjetili štakore, ali dolje po tračnicama, a ne gore među ljudima. Bili su dosta opušteni. Mislim štakori. A ustvari i ljudi. Lijep suživot.

I nama je trebalo biti lijepo. Tako umorni i prljavi mogli smo opušteno sjesti na ne pretjerano čisti pod i umrtvljeni danom i doživljajem svega vegetirati do dolaska našeg vlaka.

Ali nismo. Bar dok nismo pronašli informaciju i peron s kojeg vlak kreće. A to nije bilo lako i brzo. Srećom ili nesrećom, vremena do vlaka smo imali još dosta, pa smo se kasnije stigli poprilično upoznati i zbližiti s tim ne pretjerano čistim betonskim podom željezničke stanice. Naravno, nekih 20 minuta prije dolaska vlaka, shvatili smo da za našu višu klasu spavaćeg vagona postoji posebna čekaonica sa sjedalima ili bar čistim unutrašnjim podom. Učimo.

Naš kupe u koji smo napokon ušli nam je izgledao poput shangri la-ja. Poput privatnog raja koji smo djelili sa još 2 osobe koje za nas tako oduševljene ustvari nisu ni postojale. Obični uski kreveti su djelovali poput carskih ležaja natkrivenim badahinom s pobacanim svilenim jastucima napunjenim perjem. Čiste plahte koje smo dobili  našim su očima i nosevima nudile svježinu planinskih potoka, a miris kupea je varirao između bogatog i okrepljujućeg mošusa te moćnog daška sanalovine. Bili smo sretni.

I živi nakon prvog dana u Indiji.

                             I dalje zvijezde

Frajeru je zvonio mobitel. Bilo je negdje pola 6 ujutro, ali mobitelu to nije smetalo u produciranju zvuka. Meni malo je. Odmah sam uvidio minusić spavanja u vlaku. Uvijek još netko spava blizu. I ponekad taj netko ima mobitel. I ponekad je upaljen cijelu noć. I ponekad zazvoni u pola 6 ujutro. Jebiga. Bar smo živi i zdravi.

I napokon naspavani.

Na Jodhpurskoj stanici gužvica. Koji šok.

Nakon relativne anonimnosti koju smo uživali u noćnom vlaku, naša popularnost postaje aktuelna čim nas je primjetio prvi tuk-tukovac. A za njim i sljedećih 50.

Srećom, čovjek s kojim smo komunicirali i dogovorili smještaj u vrlom Jodhpuru poslao je svojeg vozača po nas (ah, kako ovo zvuči silno imperijalistički). Uglavnom, neki simpatični mlađi lik nam je prišao nekako prepoznajući u nama strance i spomenuo ime smještaja za koji vozi i mi smo nadasve zahvalno požurili s njim. Ono što je najbolje, tipa sam prepoznao jer nam je čovjek iz guesthousa poslao sliku vozačke dozvole s fotografijom vozača. Znam da me to u tom trenutku impresioniralo, a poslije sam shvatio da je to vrhunski potez jer te krivi tuk-tukovci mogu otfurati u druge smještaje s kojima imaju dogovor i dobivaju postotak, a tako on gubi goste. Majstori su za sitne muljaže. Mislim, većina onih domaćih koji rade s turistima.

Naš Jodhpur Rojal Heritage se nalazi u nekoj uskoj blatnoj uličici koja djeluje kao da ima više lokvi s vodom nego suhih dijelova i kao da je ustvari u pitanju neka sporedna slijepa uličica na Peščenici  koja završava u nekom plitkom odvojku rijeke Save, a jedino za što služi je to da nemarni vlasnici pasa mogu bez lajni i vrećica za izmet šetati po njoj s njima.

Naravno da katastrofalno stanje uličice-potoka nije nimalo sprječavalo gro ljudi i raznih vozila da prolaze njom.  Poslije smo shvatili da tu promet doslovno ne staje. Fascinantno. Istina, bilo nam je manje fascinantno po noći, ali.... Indija.

Što se samog guesthausa tiče, dojam skupoće i elegancije zaustavio se na samom nazivu. Ostatak spada u korektne i racionalne kategorije. Soba i kupaonica bez nekakvog dodatnog luksuza, ali skroz ok. Ogromni ventilator na stropu uspješno je zadovoljavao naše potrebe za osvježenjem jer baš i nismo obožavatelji klimatiziranih prostorija. Ono što nam se jako svidjelo je zajednička ogromna terasa na vrhu kuće s koje se pružao lijep pogled na grad i tvrđavu iznad grada i domaćin-kuhar Ali koji nas je oborio svojim veseljem, opuštenošću i neposrednošću. Ostali smo gore s njim sat,dva uz kavicu i čavrljanje prije početka istraživanja novog grada.

Sam grad, kako smo kasnije otkrili, dijeli higijenske stavove sa Delhijem, ali ljudi su puno druželjubiviji. Sada osim stalnih pogleda dobivamo i rukovanja, pozdravljanja i obavezna pitanja od kuda smo i slično. Tu i tamo, dobivamo i poziv u dvorište ili kuću. Prevedeno, naša popularnost je prešla na novu razinu.

Malo kasnije, na Mehrangah tvrđavi po kojoj je Jodhpur poznat krenuti će i zahtjevi Indijskih turista da se fotografiramo s njima (pogotovo sa Mijom) jer smo im jako zanimljivi. Do kraja boravka meni se to desilo jedno 5-6 puta, a mojoj supruzi još bar 20.

U samoj tvrđavi plaćamo cijenu ulaska za strance (obično 10 do 15 puta veća nego za domaće), prolazimo već standardni skener i pretres na ulazu te ulazimo u jedan od najvećih Fortova u Indiji. Da ne davim, stvarno je velika te lijepa i puno ljudi ju dolazi gledati. U pravilu Indijski turisti jer zapadnjaka ni ovdje baš nema. Osim što se žude fotkati s Mijom, vole i sami biti na fotografiji što bitno olakšava moje fotografsko-predatorske potrebe.

U pravilu će se do kraja boravka svakodnevno dešavati da mi ljudi sami nude svoju djecu na fotkanje jer na meni vide ozbiljne fotiće. I ono što je zanimljivo, ne nude svoje e-mail adrese, niti nešto traže za to. Jednostavno vole da im djeca budu na fotografijama. Genijalno.

Kod izlaska iz tvrđave na drugu stranu grada shvaćamo kako je unutra ustvari bilo čisto i uredno. U tom saznanju nam pomaže odmah prva scena nakon izlaska iz tvrđave s nekoliko krava koje leže ili kopaju po ogromnoj hrpi smeća pokušavajući pronaći nešto atraktivno za ručak.

Daljnje lunjanje gradom nam je donijelo još podosta ograničene komunikacije, rukovanja i upoznavanja uz obavezno ''od kuda smo'',  jedno kratko dvorišno druženje, pa konstantne poglede na gomilu preslatke djece u raznim školskim uniformama te za kraj novo ugodno upoznavanje sa tuk-tukovcem kada smo se poželjeli vratiti u privremeni dom. Ugodno je u ovom slučaju postalo ironično kod njegovog inzistiranja na plaćanju dvostrukog iznosu u trenu dok nas je iskrcavao jer je u prethodnom dogovoru ''mislio'' na cijenu po osobi a ne za vožnju. Tad  smo ga već iskusno bezobrazno ignorirali i ušli u guesthouse nakon što sam mu dao samo prvobitno dogovorenu brojku.

Fascinantno mi je kako se u svim siromašnim zemljama u kojima smo bili uvijek vrti ista priča. Obični ljudi koje srećemo po cesti, tj oni koji nemaju veze s turizmom i općenito strancima su nevjerojatno dragi i neiskvareni te bi ti pomogli  u bilo kojem slučaju potrebe i po mom dojmu, jedno 5 puta su bolji ljudi nego oni što ih svakodnevno srećem po miloj nam katoličkoj rvackoj, dok su oni domaći koje srećemo, a imaju konstantno  veze s turizmom jako često sitni prevaranti kojima je jedina ideja profitirati što više na tebi,a ako je ikako moguće, na neki način te i prevariti.

Iz te priče izbacujem većinu vlasnika i zaposlenika guesthausova koje smo posjećivali jer od tuda nosimo puno lijepih iskustava, ali tome je jako pomogla i pažljiva ''trip advisor'' selekcija s naše strane.

                                Majstor Ali

Večernji Jodhpur je sličan po muvingu onom dnevnom, samo je podosta mračniji jer naravno ne ulažu baš puno u gradsku rasvjetu. Nakon kupovine par sitnica i iscrpljujućeg pregovaranja oko tepiha koji nismo ni poželjeli kupiti (što smo ljubaznom prodavaču odmah i rekli) jer bi nam ga bilo mrvicu nezgodno nositi okolo po Indiji, a niti bi stao u naš sićušni dom, uspješno smo se vratili do havelija. Čak nam ni mrvice kruha nisu bile potrebne.

Tamo smo se odmah zaputili na zajedničku terasu na po pintu prefinog Kingfisher piva iz pokrajine Rajastan (u kojoj se i nalazimo) i na druženje s neumornim Alijem.

Tu drugu Indijsku večer, a ustvari prvu jer onu onesvještavajuću u vlaku ni ne računam, smo završili oko ponoći sa svježim Jodhpurskim prijateljem. Majstor si je napravio kasnu večeru i nagovorio nas je da mu se pridružimo u klopi. Pružili smo žestok otpor toj ideji, ali nekako nas je ipak uvjerio. I tako, 11 navečer je, nas troje smo sami pod vedrim Indijskim nebom,a pogled nam obuhvaća solidan dio grada i dvije osvjetljene palače iznad njega. Pričamo o njegovom životu i ovdašnjim te nekim našim običajima i guštamo u tom posebnom trenutku.

Teško je vjerovati da smo tu tek dva dana.

                U akcijskoj sceni bez dublera

Što napisati o ovom danu? Nazovimo ga zip-line day. S njim sam i počeo putopis. Viseći i u strahu.

Počnimo od početka.  

Grupa. Dvadesetak Indijskih turista i dvoje neindijaca. Mi. Znači uobičajeno.

Proba i trening u dvorištu. Držanje, pokreti, primanje i signalizacija. Možemo mi to. U grupi normalni ljudi. Nikakvi avanturisti. To me nekako tješi. Jedan krupni i glasni alfa mužjak, dva do tri rezervna pretendenta za to isto mjesto i uobičajena količina vodonoša. Čak su mi bili simpatični. Valjda zato što su Indijci. Naše domaće jednostavce bih arogantno prezreo nakon prve 3 minute.

Nakon 10 minuta intenzivnog treninga, spremni smo. Tako kažu voditelji. I to me nekako tješi. Valjda ljudi znaju.

Uslijedila je šetnjica do izlaska iz tvrđave uz pogled na prekrasnu okolinu. Ovako sa zidina gledamo odozgora na grad i jezero ispod nas. Gledamo i na žicu kojoj skoro da ne vidimo kraj. Ide kroz taj prekrasan krajolik preko jezera.

Ta žica je tu zbog nas. Trebamo se zakačiti za nju i onda se pustiti. I juriti. I vrištati. Od radosti naravno.

Pri pogledu na žicu, oduševljenje grupe se malo stišalo. Odjednom smo svi malo skratili korake i usporili. Sada se odjednom nikome ne žuri. Svi bi još malo uživali u pogledu. Osobno se ne osjećam najbolje. Preciznije, strah me je. Tih parsto metara žice mi se čini puno predaleko. Ni 150 metara u dubinu mi se nekako ne sviđa. Ona u dvorištu na kojoj smo trenirali je bila dugačka jedno 15 i bili smo na visini jednog metra. Tamo sam se baš osjećao adekvatno i avanturistički.

Kao da to mogu. I kao da se ugodno osjećam na visini. Od jednog metra.

No. I tim ultra sporim korakom ipak smo stigli do početka žice. U međuvremenu nikome nije pozlilo a vrijeme se nije pokvarilo. Nije bilo razloga da ne krenemo.

Jedan od dvojice voditelja se zakačio i samo pustio. Jebote! Odjurio je fascinantnom brzinom prema kraju zipa. Sad je očito red na nas. Tko će prvi?

Alfa sa 100-tinjak kila poštuje svoju poziciju u grupi i preuzima vodstvo. Svaka čast majstore! Drugi voditelj ga prikapča na žicu, daje mu zadnje upute i pušta. Ode alfa. Gledam podvojenih osjećaja i misli za njim. U jednoj varijanti sam sociopata i ostajem živ jer se nakon njegovog pada uslijed pucanja žice daljnje  zipanje prekida, a u drugoj sam i dalje prestravljen, ali ipak ohrabren jer je žica izdržala njegovih 100 kila i on nam, čini mi se, veselo maše tamo negdje iz daljine.

Pogađate, ispunila se druga varijanta.

Tko će drugi? Okrećem se oko sebe i vidim da i drugi dijele osjećaje slične mojima. Nitko baš ne prilazi okrutnom voditelju broj dva koji te samo tako bezosjećajno gurne u bezdan.

Vjerujem da bi Mia bez beda krenula jer se ona ugodno osjeća na visinama, ali dogovorili smo se da ću je fotkati prilikom njenog leta i prilaska točki doskoka. Drugi put ću biti pametniji pa ću je fotkati s leđa.

Tri sekunde mirovanja nekako ponekad traju minutama.

Odjednom, krećem ja kao taj drugi. Tu odluku nisam donio pravi ja, već kao što mi se to zna događati, onaj ja koji bih ustvari silno htio biti. Pa ponekad takav i ispadnem zbog svog robotskog karaktera.

U sekundi sam kod bezosjećajnog. Pokušavam izgledati hladnokrvno i nezainteresirano poput Javiera Bardena u '' No country for old men'', ali nisam siguran da u tome uspijevam. U tom trenu shvaćam zašto se bezosjećajni ponaša tako. Da se ljudi ne stignu predomisliti! I to shvaćam u trenu kad me malo pogurne i ne ostavi mi nikakvu opciju nego zavrištati dok odjednom jurim prema drugom kraju žice!

I tako prođe prva od 6 tura sa zip-lina u Jodhpuru.  Preživljavanjem.

                              Filozofiranje

Prekrasna bijela palača i njegovani travnjak unutar njenih zidina doslovno nas je mamio da se malo legnemo na njega i odmorimo nekih 3 sata kasnije.

Proživljena uzbuđenja sa zipanja su nas pretvorila u iscjeđene ljude koji trenutno najviše žude za običnim bivanjem u prostoru i vremenu. Bez previše misli, pitanja i briga. Samo bivanje.

Njegovani zeleni travnjak u dvorištu palače  nam je poslužio kao savršena podloga za piknik i upravo za neko vrijeme običnog životarenja. Tren odmora na putovanju.

Do privremenog doma smo se vratili opuštenom šetnjicom bez korištenja usluge tuktukovaca. Kao i obično, taj drugi dan u novom gradu osjećamo se kao doma. Putevi i orijentacija su već posloženi u našim glavama i uglavnom znamo kuda idemo. A ako i ne znamo, dovoljno smo opušteni da se lako snađemo uz pomoć domaćih ljudi.

Nestvarni prizori tako tipični za ovu zemlju, a tako netipični za europske navike i dalje nas prate. Previše ih je za opisivanje. Može ih se samo doživjeti.

Kasnije pokušavamo posložiti i verbalizirati dojmove, ali na taj način ih uspijevamo apsorbirati samo u minimalnoj količini.

Zbog toga često ne znam o čemu točno pričati i kako to najvjernije prenijeti kad me netko pita o ovom putovanju u ovu posebnu zemlju. Same gole rečenice jednostavno djeluju apsolutno nedovoljno i neadekvatno za opisati ikakvu scenu i naše pojedinačne osjećaje koji su ju pratili u tom trenutku.

Ti iskustveni doživljaji koji ustvari čine esenciju putovanja su u globalu neprenosivi. Oni su vezani uz naše osobne sklopove koji se neprimjetno svjesno i nesvjesno dodatno stvaraju i razvijaju kroz svaku novu situaciju, miris, okus i emociju koju doživimo i osjetimo u novim okolnostima. To se ne odnosi isključivo na putovanja, nego potencijalno na svaku proživljenu minutu naših života ako si dozvolimo primjetiti, osjetiti i doživjeti kroz vlastitu svijest i podsvijest.

I nakon toga, povremeno prokopati po onome što jesmo. Ili nismo.

Neka putovanja su zbog ogromnih kulturoloških i inih razlika prilika za bitno ubrzanje skupljanja tih neobičnih informacija te je naša osobna promjena s time intenzivnija nego ona koja se događa u tijeku standardne svakodnevnice u kojoj se uglavnom krećemo u svojim izabranim sigurnim zonama u kojima nam tako ograničene doživljene okolnosti u pravilu ne postavljaju previše pitanja o nama samima. Zato i biramo te zone.

Da ne dvojimo o onome što smo si jednom odredili da jesmo.

Naravno da se za ulov tih intenzivnijih iskustava, od nas zahtjeva izlazak i iz konforne zone putovanja u grupama i s vodičima koji ustvari rješavaju sve poteškoće i logistiku putovanja te minimaliziraju dodire s lokalnim stanovništvom. U tim organiziranim grupama ustvari praktično samo i  srećete lokalce koji  rade s turistima. Tada nije na vama da se stvarno brinete o sebi. Na vama je da samo da slušate tog vodiča i pratite ga po utabanim rutama.

Najveći gušt i vrijednost svakog putovanja, a toga uglavnom postajete svjesni kad se vratite doma su upravo problematične i nepredvidive situacije u kojima ste se morali sami snaći i riješiti ih. Vaša snalažljivost ili nesnalažljivost daje onaj pravi pečat svakom putovanju. Samo moramo biti sami u tome.

                            Tata zna najbolje

Predvečer smo proveli lunjajući sa studentom Nimishom kojeg smo upoznali i između ostalog s njim probali najbolji lokalni Lasi, odnosno Indjijsko nacionalno piće na bazi jogurta. Bio je vrlo fin. I nije naškodio našim europskim želucima.

Bilo je opet zanimljivo primjetiti kako u ovoj zemlji potpuno drugačije gledaju na brakove i odnose u obitelji. Noć ranije smo uz  neizostavnog Alija upoznali i Harsha  koji je mladi profesor povijesti i koji nam je pričao vrlo sličnu priču o kućnim odnosima kao i Nimish.

Fascinantno je bilo čuti o davanju cijele svoje plaće mami, a ona će najbolje raspolagati s tim, pa o običaju da sinovi kad se ožene ostaju u kući sa doseljenim snahama, a kćeri odlaze iz kuće do kuće roditelja njihovih muževa, zatim o nevjerojatnim brojkama tih istih ljudi koji žive svi zajedno u malim kućama jer tu treba dodati da su roditelji koji imaju manje od troje djece ovdje čudaci, o toleranciji na nedostatak stvarno intimnog prostora koja se neizostano razvije u tim uvjetima, o poslušnosti prema roditeljima po pitanju svega, a najviše po pitanju ženidbe, o teškoj mogućnosti bivanja u običnoj opuštenoj vezi jer tamo u svaki odnos odmah ulaze i roditelji i tako kompliciraju svaku situaciju, o skoro pa nemogućem braku između hindusa i muslimana makar je apsolutno normalno imati najboljeg prijatelja druge vjere. Neobična zemlja sa neobičnim pravilima.

Bilo je stvarno čudno čuti obojicu kako nam doslovno istim riječima odgovaraju na pitanje o nekom budućem braku ili potencijalnoj izabranici. '' Otac najbolje zna. Otac će odlučiti tko je najbolji izbor za mene ''

Ufff! Meni bi bilo nemoguće tako vjerovati svom ocu.

                            Čistoća d.o.o.

Krava je pobjedila. Žena se poraženo odmaknula i prepustila životinji nepoznati plijen. Jedno od na stotine mjesta privremenog otpada na ulicama Jodhpura postalo je isključivo vlasništvo svete krave. Makar, u psovkama koje joj je žena udijelila i nije bilo previše poštovanja za  tu svetost njenog karaktera.

Gospođa je imala  prednost od par sekundi jer je strpljivo čekala da neka žena baci sadržaj svoje kućne kante na metar od nje, ali krava je bila odlučnija. I krupnija, što je bio još bitniji faktor.

Daljnjim promatranjem sam otkrio da oni u Indiji ipak imaju nekakav sustav čišćenja.

Ustvari sam još dan ranije u pokušaju da odbacim nekakav papirnati omot shvatio da u gradu doslovno nema kanti za smeće. Ili ih ima jako malo. Stvarno nisam niti jednu vidio. Pa sam smeće spremio u džep. Što je bio smiješan osjećaj pošto su ulice krcate smećem svih vrsta i veličina. No moj fini Trnjanski odgoj mi nije dozvolio prekršaj te vrste.

No, uglavnom. Shvatih da nakon što se ljudi požele riješiti kućnog organskog i neorganskog, džepnog ili krupnog otpada u vidu vešmašine ili friždera, moraju samo izaći na cestu. Bilo koju cestu. Zatim pogledaju lijevo i desno, ali ne zbog straha od komunalnih djelatnika koji samo čekaju na njih i prijete im ogromnim novčanim kaznama jer takvi tamo ne postoje, nego da vide gdje je najbliža hrpa. Iako na ulicama Indijskih gradova ima smeća na sve strane ipak uz to ima i puno lokaliziranih većih hrpa gdje kultiviraniji građani odlažu svoje viškove. Te hrpe prvo obilaze krave, bikovi, psi, majmuni i najsiromašniji građani i svatko pojede ili uzme ono što mu odgovara ili treba. S obzirom da u gradovima šeće stvarno ogromna količina privremeno ili stalno slobodnih životinja, a one se moraju negdje hraniti, ovo je ustvari baš lijep način. I tu nisam nimalo ironičan. Kod nas se napušteni pas mora puno više namučiti za pronaći odbačenu hranu nego u Indiji.

Nakon što se te hrpe na taj način isfiltriraju tokom dana i noći, rano ujutro dolaze starije tete i prvo ih sa metlama dodatno lokaliziraju metući sve sa ulice na te velike hrpe i onda odu po nekakve tačke te ih pomalo tovare i odvezu negdje na još veći otpad ili do negdje do kuda smetlarski kamion može doći.

Sljedeću fazu preuzimaju vlasnici dućana i kuća kad dignu svoje metalne zaštitne rolete i krenu ispirati tek pometeni i očišćeni pločnik ispred svojih sičušnih i stisnutih nekretnina te su  nakon toga, u to rano, rano doba, ulice mokre i skoro blistavo čiste. I čudne.

I tako do prvih prolaznika ili stanovnika te ulice.

Istina, taj sistem ipak ne djeluje previše efikasno jer je svakodnevnog otpada stvarno puno, a gospođe su stare i čini mi se malobrojne, ali...

Svakako treba uzeti u obzir da u ovoj zemlji živi ogromna količina ljudi i da je gustoća stanovnika u gradovima nevjerojatna i da u praktično svakom naselju postoji gomila ulica koje su previše uske za veća vozila ili kamione koji bi mogli efikasnije rješavati taj problem. Tako da bi ovdje i naš Milan Banditić imao većih problema.

Ranojutarnja scena 2.

Taj prizor počinje sa ogromnim majmunom prijetećeg izgleda na cca 3 metra od mene, odnosno na terasi kuće preko puta naše. Pomalo smrznuto sam ga gledao sekundu ili dvije dok je on elegantno gazio preko tog betona i odjednom skočio meni iznad glave na našu terasu kat iznad našeg.

Ne znam da li je u pitanju trzaj straha ili iznenađenosti jer je to bio moj prvi Indijski susret s njegovom vrstom, ali učinio mi se stvarno velik. Otprilike duplo veći od svih na koje smo kasnije naletali.

Nakon toga mi se i nije baš žurilo na našu čarobnu terasu.

                                 Beskrajan dan….u autobusu

'' Imate odlična mjesta ''. Tek ujutro u autobusu shvaćam tu Babluovu rečenicu u trenu kad nam je predavao karte za autobus koju su u našem izrazito ljubaznom geusthauseu kupili za nas.

Pritom gledam suvozača autobusa kojeg bez problema mogu zamisliti kao čuvara u koncentracionom logoru kako sve samo ne nježno razmješta putnike koji nemaju ''dobra'' mjesta. Baca ih uokolo po vlastitom nahođenju i shvaćanju njihovog socijalnog statusa.

''Dobra'' mjesta u Indijskom busu ustvari znači da su numerirana, ili prevedeno, ako imaš ''takvo'' mjesto nitko ti za vrijeme vožnje neće sjesti u krilo niti će te istjerati s njega jer je u bus ušao netko zaslužniji od tebe.

Na kraju, zašto se poslovno ograničavati i za neku vožnju prodavati samo određen broj postojećih sjedala u autobusu i tako ne iskoristiti resurse poda i onih sitnijih čija guza ne zauzima puno mjesta.

Inače ćemo se u ovoj zemlji uglavnom kretati vlakom, ali čuli smo da je putovanje Indijskim busom iskustvo koje je šteta propustiti pa smo ovu lošije povezanu liniju između Jodhpura i 257 kilometara udaljenog Udaipura odlučili iskoristiti za upoznavanje tog doživljaja.

Da odmah napišem da je samo vozilo vizualno svakako bilo bliže legedarnom antagonistu iz kultnog filma '' Ko to tamo peva '' nego nekom autobusu germanskog standarda, ali imalo je sve osnovno što treba imati. Kotače, prozore, sjedala...

Neke stvari su čak bile i višak. Recimo poput tog nacističkog konduktera uz kojeg naši zetovski kontrolori djeluju simpatično poput prosječnog italijanskog sinčića dok papa maminu juhicu i domaći rezanci mu vise iz usta.

Dodatak uobičajenom standardu na koji smo inače navikli je bio i neubičajeno malen gornji ležeći prostor. Mislim, to nije bio klasični dodatni kat na busu nego nekih 50 centimetara visine dodatnog klaustofobičnog prostora za ležanje koji u normalnom busu služi kao prostor za prtljagu. I te grobnice su bile sve zauzete.

Sama sjedala i prostor uz njih su logično, zbog Indijaca koji baš i nisu pretjerano krupni bila relativno uska i kratka, ali ni mi nismo dvometraši tako da nam se to nije učinilo nekom značajnom smetnjom.

Ono što je za vrijeme vožnje bilo mrvicu nezgodno što je nepostojeću klimu na +35 glumilo svih cca 90 širom otvorenih prozora, tako da smo se cijelim putem osjećali propuhano ko' prosječne Šerpe na 8000 Himalajskih metara.

E sad, svaka normalna osoba bi rekla: '' Pa što, nije da putujete cijeli dan. Što je to 257 kilometara? Baš jako iskustvo! '' I moram reći da bih se i ja složio sa svakom tom osobom, ali morala je postojati nekakva kvaka, a u ovom slučaju je to bila činjenica da smo se tih 257 km mi vozili ni 20 minuta više od punih 9 sati!!

Ovdje moram ubaciti i malu praktičnu digresiju da smo na ovom putovanju odlučili biti izrazito oprezni vezano uz hranu i tekućinu jer su mojoj dragoj već dosadile moje seanse povraćanja ili konstantnog dnevnog ili dvodnevnog boravka u vrlo bliskoj blizini wc školjke ili možda upoznavanja ponekog bolničkog odjela na većini putovanja koje smo doživjeli prije ovog.

Naime, ja jednostavno volim probati neke stvari kad već putujemo. I jednostavno ponekad nemam sreće. Ili jednostavno imam osjetljiv želudac.

No, pošto se ovaj put radilo o veličanstvenoj Indiji, a Mija je podosta skeptična o njihovom sustavu liječenja i općenito stanja bolnica, svečano sam joj obećao da ću više paziti.

Prevedeno, sa sobom smo nosili nekoliko litara rakije koju smo obavezno konzumirali iza svakog obroka, nismo jeli s ceste (bar prva tri dana), standardno smo pili flaširanu vodu kod koje smo jako pazili da se čuje zvuk pucanja kod otvaranja (dva puta smo odbacili bocu zbog otvaranja bez zvuka), i čak smo pazili kod tuširanja i pranja zubi. Mislim, put je dalek i skup, a mi nemamo previše vremena i stvarno je besmisleno izgubiti par dana zbog slučaja nekih želučanih problema.

Uglavnom, naša usne su postale začarana neprobojna vrata, a sama usna šupljina  hram u koji se ne može ući bez posebnih procedura i dozvola. Iskreno, za ovo putovanje sam kompromisno pristao biti paranoičan poput svoje supruge.

I zatvorio usta. Mislim relativno.

Tako oprezno smo nastupili i u busu. Keksi, banane, voda i spremna rakija. Pravi izviđaći.

Vani sunce i pitoreskni prizori malenih nebaštoskanskih gradića i sela. Ljudi i djeca u šarmantno obojanim odjevnim predmetima jure pokraj nas. Unutra se nacista smirio i ljudi se razmjestili te relativno opustili. Gledamo preslatke interakcije između nekih roditelja i djece. Odrasli su zadivljujuće nježni i strpljivi. I djeluju jako siromašno. Jedini smo neindijci. I to nam nimalo ne smeta.

Sama cesta je uska i vožnja je poprilično spora, a u vozilu je vjetrovito kao na vrhu ozbiljnije planine. Uživamo u još jednom potpuno Indijskom trenutku.

I tako dok nas odjednom ne zaliju nekakve kapljice.

U sekundi sam u stresu i oprezan poput Toma Cruisa u Nemogućoj misiji dok se viseći pentra po nekom 100-metarskom neboderu. Svaka neprovjerena tekućina nas može omesti na nekoliko dana. Od kuda je to došlo? Što je to? Je li namjerno? Netko nas mrzi? Netko mrzi moju čelavu frizuru? Mijinu visinu? Moje plave oči? Hoću li odmah poplaviti? Dobiti plikove po koži? Sve se to u sekundi izvrti mojom glavom dok predatorski skeniram po ljudima ispred i iza nas. Od kuda je to došlo?

S obzirom na orkanski vjetar od jedno 50 čvorova u unutrašnjosti busa sve je moguće. I neprijatelj je nepoznat.

Odmaknem se mrvicu od prozora i dodatno se stisnem uz svoju dragu. Nimalo mužjački, ali tješim se da tako nekako štitim i nju. Prolaze minute. Više ne uživam toliko. Oprezan sam. Prolaze minute. Ništa se ne događa. I nitko nije sumnjiv.

I nitko kao da ništa ne primjećuje.

Odjednom opet kapljice po meni! Ovaj put sam ih locirao. Kroz prozor izvana! Kako je to moguće!? Prolazimo kroz prirodu i nikoga nema vani!

Sistemom odbacivanja sherlokovski shvaćam da to mora biti od tipa ispred i iznad nas. Na ležaju u onim grobnicama gore iznad tapiserije. Da! Valjda frajer prosipa vodu? Katastrofa! Rijetko koji od domaćih pije kupovnu flaširanu vodu. Oni su adaptirani na onu iz pipe. Katastrofa! Jesam li udahnuo koju kap? Čini mi se da sam jednu osjetio na usnici! Očajnički se brišem. Ljudima oko nas izgledam poput klasičnog šizofreničara koji ne pije redovito svoje roze i žute tabletice. I Mia je uznemirena. Gledamo se i tražimo rane jedan na drugome. Ili plikove koji monstruoznom brzinom iskaču na našoj osjetljivoj europskoj koži. Još ništa.

Odjednom istovremeno oboje gledamo na staklo metar ispred nas. Tamo je nekakav gusti trag nečega koji se širi prema otvorenom dijelu prozora, odnosno prema unutra. Svjež je. Od prije minutu, dvije.

I nije trag od vode. U tom istom trenu vidimo glavu nekog starijeg Indijca kako izvire nešto više i dalje od te mrlje. Čovjek gura glavu kroz prozor. I  povraća. I veći dio završi opet na prozoru i vani. A manji u obliku sramežljivih kapljica opet po nas dvoje. Jebeno sranje!

Brucelijevskom brzinom zatvaram naš prozor i tek tada se suočavam s potencijalnim posljedicama koje bi sadržaj želuca starijeg Indijskog građanina mogao napraviti na nama. Jesmo li koju kap progutali? Hočemo li preživjeti do Udaipura?  Gledamo se i skoro zajedničkom kretnjom posežemo prema rakiji u ruksaku. Ispijamo kaubojske gutljaje kao da se radi o eliksiru vječne mladosti a ne o travarici iz Zagorja.

Iza toga se prepuštamo sudbini. U Indiji smo.

                   Odjednom volimo gužvu

U ostatku vožnje više nitko nije povraćao po nama. I to je bilo nekako lijepo.

Rado bih rekao da je tih malo više od 9 sati prošlo kao da je 2, ali lagao bih. Ono što je zabavno je činjenica da kad smo napokon došli do toliko iščekivanog odredišta baš i nismo žudjeli izaći iz busa. I njegove sigurnosti. I ljudi koje smo vizualno poznavali. I nekih bliskijih koji su čak dijelili sadržaje svojih želudaca s nama.

Razlog za te osjećaje je bila svjesnost da je vani mrak, da ta naša autobusna kompanija očito ne staje na autobusnom kolodvoru u centru grada gdje ima ljudi i s koje smo imali uputstva kako doći do našeg smještaja nego u nekakvoj pripizdini izvan grada koja je blago podsjećala na zapuštene dijelove Svete Klare u Zagrebu, ali bez utješnih kuća, da nemamo pojma u kojem smo uopće dijelu grada, ako smo uopće u gradu, da nemamo ni dojam u kojem bi smjeru trebali krenuti prema adresi guesthousa koju imamo, da ljudi baš ne pričaju engleski i da nas naci kontrolor odnedavno gleda kao pečenke od tofua. Ili sam samo stvarno postao paranoičan poput svoje drage.

Dobili smo dodatnih par minuta za pokušaj saznavanja očajnički potrebnih informacija od mlade djevojke i njenog oca ispred nas jer se u jednom malo žeščem zaokretu i poskoku autobusa prije samog kraja vožnje odjednom rasprsnulo cijelo dvometarsko staklo i zalilo ljude na metar bočno od nas. Čini se da nitko nije bio ozbiljno povrijeđen, ali čak ni iznemiren. I kao da nikoga nije previše smetalo što je pod vozila prekriven sitnim pravokutnicima od stakla i što ga ljudi otresaju sa sebe poput mucica.

Naci kondukter je samo pogledom valjda ustvrdio da ništa stvarno ne smeta za daljnju '' sigurnu '' vožnju i umirio vozača da nastavi dalje.

Za to vrijeme, tata i kćer su nam relativno nesigurno pokazali u kojem smjeru trebamo ići prema centru grada u kojem nas čeka smještaj.  Pod pokazali mislim na mahanje rukom prema određenoj strani svijeta.

Bus je stao.

U pravilu na svakom putovanju postoji bar jedan trenutak kad sam stvarno preplašen i nesiguran što nas čeka. U Turskoj je to bilo u 11 navečer dok po mračnom makadamu usred ničega pratimo nepoznatog tipa koji nas treba odvesti do nekakvog navodnog motela gdje bi trebali odspavati par sati, u Maroku je to u autobusu u pola dva ujutro dok se kao jedini nemarokanci vozimo preko unutrašnjosti zemlje i jedini smo koji pričamo hrvatski i engleski, a uopće nismo sigurni da se zadnjih 6 sati vozimo prema gradu u koji bi trebali ići i pitamo se kako će nam biti kad nas usred mraka negdje iskrcaju na zadnjoj stanici, u Makedoniji dok apsolutno nemoćan i iscijeđen konstantnim povraćanjem ležim u prašini ispod drveta pored nekakve kvartovske birtije pune sumnjivih tipova u predgrađu Bitole dok Mia plače iznad mene, a kraj nas je naš otvoreni autić u kojem je ruksak pun skupe fotografske opreme, na Siciliji....

No uglavnom, ovo je bio taj trenutak na ovom putovanju.

Među zadnjima smo izašli iz busa gazeći po onom staklu koje nikoga nije smetalo budno praćeni pogledom vozača i nacija. Dok smo uzeli svoje torbe većina suputnika se već raštrkala u svojim smjerovima prema nevidljivim domovima.

Oko nas mrak i nekoliko tuktukovaca koji nam polako hodajući prilaze. Ne znam da li je u pitanju moja mašta ili naprosto zbroj tih okolnosti, ali izgledali su mi poprilično prijeteće. Doslovno smo sami tu s njima u nekakvom mračnom predgrađu.

Logikom kapetana broda pred Mijom ne pokazujem nikakav osjećaj nelagode ni straha, a prema njima nastupam uobičajeno sigurno i bahato sa stavom kao da nam oni uopće ne trebaju i da bi mogućnost da nas voze bila samo čin naše dobrostivosti prema njima. Inače je doslovno svugdje ponuda tih tuktukovaca puno raznolikija i veći je izbor, ali ovdje u pripizdini smo osuđeni na njih petoricu. Također, nekako uvijek među njima ima simpatičnih, ali ova petorica su svi izgledali kao premazani svim mastima. U tom trenu uvodnog ispitivanja snaga odjednom sam pogledavao prema vozaču i kondukteru-suvozaču naciju s drugačijim osjećajima i  oblila me čudna želja da ostanu u blizini što duže, ali vidio sam da i oni odlaze prema nekamo.

Ostali smo sami. Uz njih petoricu.

Pokazao sam adresu i pitao koliko bi koštalo do tamo. Počeli su svoju međusobnu komunikaciju i nadao sam se da se radi o ispitivanju naših financijskih mogućnosti ili gdje se uopće ta adresa nalazi, a ne o potencijalnoj kvaliteti naših bubrega ili pluća. Najmlađi je bubnuo cifru, a ja sam ju po navici bezobrazno odbacio. Nisam imao pojma koliko smo daleko, ali njihove prve brojke su uvijek pretjerane. Rekao sam da dajemo pola od te brojke, makar sam jedino odmah htio sjesti u to jebeno vozilo i zgibati iz tog mraka. Nije se radilo o novcu jer bih u tom trenu dao i pet puta više od traženog za osjećaj sigurnosti, nego sam sa tom agresivnošću nudio poruku da nismo nikakvi naivci ni lake žrtve.

Sa mojom brojkom se nitko nije složio, a kako sam to izgovorio bahato nisam baš imao prostora za novu ponudu jer bi i to bio znak slabosti. Oni su bili uvjereni da ćemo u ovom mraku usred ničega ziher prihvatiti svašta, ali ja sam se samo okrenuo, pozvao Miju i krenuo prema jednoj strani u mrak. Vidio sam da se moja draga ne slaže s mojim blefom, ali krenula je za mnom. Krenuše i oni za nama. Tako mi hodamo u toj mrakači i nadamo se da ne idemo prema nekakvoj šumi ili slično, a oni se nešto dogovaraju. Možda razgovaraju o mojim egzotičnim očnim mrežnicama ili o zadnjoj utakmici kriketa gdje je Indija porazila Novi Zeland.

Sada sam se već očajno nadao nekoj njihovoj novoj ponudi jer fakat nisam znao gdje idemo i što nas tamo čeka, ali na van sam se trudio demonstrirati apsolutnu sigurnost i nezainteresiranost za njih.

Jedan se odvojio i odustao, a četvorica su nas i dalje pratila pričajući.

U tom trenu sam stvarno žalio što nisam nabavio bar suzavac.

Najmlađi je požurio i stigao nas te ponudio nižu brojku. Jesss!

Negdje između njihove prve i moje jedine. Neodlučno sam stao potpuno odlučan prihvatiti tu vožnju!

Samo nisam htio ispasti očajan pa sam kao malo razmatrao. Mia me za to vrijeme  gledala evidentno očajnim pogledom potpuno uništavajući moju navodnu nezainteresiranost i ostalo mi je samo kao teškom mukom pristati na tu drugu cifru. Jesss!

Ono što je bilo loše je da dok smo mi stavljali torbe u njegov tuk-tuk, naš vozač je nešto pričao s jednim kolegom i taj je uletio u svoje vozilo i odjurio negdje ispred nas u pravcu u kojem smo i mi krenuli  dvije minute kasnije.

To je bilo dovoljno da nam mašta opet proradi. Pomisao o nekoj sačekuši u još mračnijoj uličici pravila nam je društvo još neko vrijeme. Jebem ti suzavac! Ili manjak istog.

Kada smo ipak za nekih 6-7 minuta vožnje sišli u dio gdje ima ljudi i dućana u meni se probudio optimizam da možda ipak idemo prema našoj adresi, ili da bar imamo šansu nekoga dozvati ako se ipak desi neki napad.

Uskoro smo shvatili da naš drajver nema pojma gdje je naš guesthouse. Bio sam presretan zbog te informacije i skoro sam zapjevao od radosti kad je stao pitati nekoga za upute. Stvarno nas vozi na našu adresu! Jess! Nikakav prepad, nikakvo ispitivanje kvalitete naših organa! Preživjeti ćemo!

Kada je napokon došao pred naš ulaz sav lud i živčan nakon što je tri puta stao i pitao, pritom krivo skretao i onda jedva okretao vozilo u preuskim uličicama, skoro sam ga zagrlio od sreće i zahvalnosti! Oči su mi vjerojatno bile suzne od olakšanja i adrenalinskog popuštanja. Dao sam mu rupija koliko je tražio u prvoj varijanti prije mog spuštanja i prvi puta mu vidio smiješak kao reakciju na to. Isplatilo se.

Noćni pogled s najvišeg, četvrtog kata našeg guesthausa na Indijsku Veneciju kako još nazivaju Udaipur nam je nadoknadio dio stresa, a jednostavna večera u obliku nekih Indijskih grahorica uz izrazito zanimljivu i osobnu komunikaciju sa svježim domaćinom Vickyjem je uokvirila još jedan drugačiji dan.

Volim Indiju!

                    Ima li još te čokolade?

Mija je napokon opuštena. Po prvi puta u zadnjih nekoliko dana hoda bez iracionalnog straha. Naglašavam iracionalnog  jer smo do sada  od lokalnih ljudi doživjeli samo lijepe stvari, ali.... teško se riješiti usađenih predrasuda.

Ovaj grad je dosta drugačiji od prva dva. Sve je nekako europskije i tako bliže granicama njenih komfornih zona. I mojih, naravno, samo što ja na putovanjima više uživam malo izlazeći iz njih.

Ulice su čišće, ljudi više ne zure toliko i, ono što je mojoj dragoj najbitnije, tu smo odjednom počeli viđati i neindijske turiste. Ovdje ih ima ponešto.

I logično, Indija im se tu malo prilagodila.

Sunčanih cca 25-27 stupnjeva, jezero, palače, mostovi, prodavači svega i svačega, poneki Sadhu ili svirač na nekom čudnom instrumentu koji čekaju turiste, poneki tip koji se pere u lavoru na svojem balkončiću od stana na trećem katu, poneki ranojutarnji vježbač koji to prakticira na svojoj kućnoj terasi, poneko skoro pa intimno trubljenje kad se komparira sa Delhijskom i Jodhpurskom kakafonijom zvukova, poneki široki smiješak na licu prolazećeg lokalca čine naš dnevni Udaipur.

Popodne smo se našli u nečijoj kuhinji gdje nam nepoznata žena radi ručak. Mislili smo jesti u nekom restoranu, ali završili smo kod te gospođe s prekrasnim osmijehom koji nam velikodušno servira dok  kuha i priča o svom braku, lošim odnosima s muževim roditeljima i donedavno odvojenom životu. Indija.

I njihovo nastojanje proširivanja turističke ponude.

To jutro smo naletjeli i krenuli pričati s nekim tipom  i on nam je ponudio da jedemo kod njega. Kako smo mi shvatili, u njegovom restoranu. Sve domaće i jako fino. Pokazao nam je vrata od dotičnog mjesta. Pošto tada nismo bili gladni rekli smo mu da ćemo doći popodne. On se oduševio, a mi kasnije nismo imali srca izdati to oduševljenje pa smo si dali truda ponovno pronaći taj, kako smo mislili, domaći restorančić.

Prvo što nas je zbunilo predvečer kad smo došli na isto mjesto su bila zaključana vrata i nikakav natpis s radnim vremenom ili imenom lokala. Zbunjeni poput dva protagonista iz ''A je to '' stajali smo ispred tih vrata poprilično sigurni da su to ista od jutros ujutro, ali nedostatak ikakvih restoranskih znakova nas je činio pomalo nesigurnim po tom pitanju. Nakon otprilike dve minute međusobnog pogledavanja i dalje u stilu ta dva čehoslovačka majstora, prišao nam je neki nepoznati stariji čovjek i pitao da li čekamo nekoga i na našu bojažljivu potvrdu izvadio mobitel i obavio kratki razgovor nakon kojeg nam je rekao da će netko doći za 5 minuta.

Na isteku tih 5 minuta još smo tamo zbunjeno stajali nesigurni koga i što to čekamo i da li smo mi stvarno ti koje ta osoba iščekuje. Koja god to osoba bila.

Iskreno, već smo se onako šeretski neprimjetno udaljavali od vrata jer nam je bilo nelagodno samo se okrenuti i otići zbog frajera koji je i dalje stajao u blizini kad nam je prišla  žena od nekih 30 godina i pozdravljajući krenula otključavati ta mistična vrata.

Bila je lijepa na onaj Indijski način u kojem ovdje žene već sa 20 godina starosti mogu odavati  zrelost i sigurnost o svom mjestu u životu za koju prosječnim ljudima u  našim krajevima treba još bar dodatnih  petnaest godina življenja. Kulturološke razlike.

Uglavnom. I tako sad sjedimo na nekakvoj priručnoj klupici u gospođinoj kuhinji i držimo tanjure s nekakvim čilijem u krilu dok čekamo da nam ona doda svježe i atraktivno ispečene chopatije i domaće napravljenu čokoladu za koju kasnije shvaćamo da je brilijantna i toliko puna okusa da ju je teško uopće uspoređivati sa klasičnim na koje smo doma navikli.

U nekom trenu dolazi i njen muž i zabavljamo se uspoređujući ga s pričama koje nam je njegova žena ispričala o njemu i dodatno guštamo u njihovoj internoj komunikaciji koja poprilično jasno daje naslutiti tko je gazda u njihovoj kući. A taj gazda ima prekrasan osmijeh i odlično kuha te radi čokoladu.

                                 Baba zmaj

Večernji Udaipur nam je donio upoznavanje i kratko druženje s jednom mladom njemicom koja već skoro dva mjeseca samostalno putuje ovom prekrasnom zemljom. Mia je bila apsolutno impresionirana tim saznanjem.

I naravno, posebno dodatkom da joj se u to vrijeme nije ništa loše dogodilo.

Ali ono što je tu večer učinilo stvarno posebnom je bila predstava na koju smo otišli po preporuci dvoje španjolaca koje smo upoznali za doručkom u guesthousu i koji su bili baš oduševljeni s njom. Zove se Bhavai dance show at Bagore hi Haveli i odigrava se u jednom zatvorenom dvorištu neke palače u blizini jezera što vjerojatno i naslov govori. Za 100 rupija (cca 12-13 kuna) po osobi doživjeli smo stvarno prekrasno iskustvo. Pričajući o tome nakon što smo se vratili sam shvatio da je svaki pokušaj verbaliziranja tih njihovih točaka koje smo gledali tu noć potpuno besmislen i da se niti jedna rečenica, kako god dobro bila složena niti u jednom trenu ne dotiče taj doživljaj toga tamo. U biti, ništa od toga kod opisa riječima ne djeluje toliko veliko i senzacionalno, ali je jednostavno tako bilo.

Tako da ovdje neću ni ulaziti u taj uzaludan pokušaj. Samo ću napisati da je bilo izvanredno i da smo završetak zadnje točke svi zajedno u cijelom gledalištu, koje se  do tada nalazilo na metar od izvođača dok smo sjedili na debelom tepihu na podu, dočekali u bučnom pljeskanju na nogama i gomilom oduševljenih selfija s glavnom zvijezdom, izrazito neatraktivnom ženom od jedno 6 banki netom nakon toga.

                      Gdje su ti tuktukovci?

Već sam bio budan kad je Enya na mobitelu počela svirati svoje nježne zvukove. Na displeju je pisalo 04.45. Ujutro. Vani debeli mrak i čudna tišina. Moramo loviti vlak za Ajmer. Nekako se nadam da će za 20 minuta kad izađemo recimo svanuti, ali znam da neće. Opet se držim kapetanski hrabro i nedodirljivo. Jebeni Udaipur? Uvijek po mraku!

Vicky nam je sinoć rekao da ćemo i u ovo doba naći pokojeg tuktukovca da nas otfura do željezničkog kolodvora, ali prvi izlazak na potpuno mračne ulice nije nam nudio optimizam. Ni u Udaipuru ne ulažu previše u javnu rasvjetu. U sljedećih par minuta ulice ovog slatkog gradića zauzimamo mi i par spavajućih krava. S jedne strane me to veseli, ali s druge nam treba prijevoz. Kolodvor je previše daleko. Na uglu gdje inače ima gomila drajvera opet samo krava. Ova je budna. Hodamo dalje. Mia je nervozna. Prazne ulice izgledaju potpuno drugačije nego onako standardno Indijski popunjene. Ustvari sada izgledaju nekako obično i nezanimljivo. Odjednom čujemo nekakvo vikanje ili svađu, ali zvuči kao da je udaljeno bar par ulica. Ubrzavamo korak žureći do sljedećeg tuk-tuk stajališta. Valjda će tamo biti nekoga.

Jedan. Kao da se upravo probudio. Ovaj put se ne cjenkam oko tražene cifre. U ovo doba baš i nema konkurencije i on to zna.

Na kolodvoru nas je dočekala ogromna spavaća soba. Na sve strane, i vani i unutra ljudi spavaju. Stotine njih. Hodamo kraj i preko njih pazeći da ih ne udarimo. Nalazimo naš polazni peron i bacamo se na pod. Polako se razdanjuje.

U vlaku sjedimo razdvojeni jedno od drugoga. Brojevi sjedala na karti su u nizu, ali raspored u vlaku je drugačiji nego raspored po kojem sam kupovao karte preko interneta. Svatko od nas dobiva jednu mladu Indijku pokraj sebe. Mijina se vraća s poslovnog putovanja te sva oduševljena životom i mužem pokušava joj prenijeti dio tih životnih ljepota i mudrosti, a meni moja kroz priču o dve nedavne smrti u obitelji daje zanimljiv pogled Hindusa na smrtnost koja nije ni približno konačna i dramatična kao naša. Tih tri sata do Ajmera stvarno brzo prolazi.

Na stanici bi nas trebao čekati taksista kojeg smo naručili od guesthousa gdje smo dogovorili spavanje. Od većeg Ajmera do manjeg i šarmantnijeg Pushkara do kojeg smo se zaputili ima nekih 15-20 kilometara uspona i padova, a to je previše za uobičajeni tuk-tuk. U trenutku kad smo se od doma dogovarali za smještaj, opcija s vozilom i vozačem koji nas čeka da nas odveze do smještaja mi se činila genijalna i skoro pa obavezna s obzirom na Indijski kaos, ali sada, nakon 5 dana u ovoj zemlji osjećali smo se potpuno opušteno u komunikaciji s lokalnim vozačima i shvaćamo da to više ubuduće nećemo unaprijed dogovarati. Osim naravno kada dolazimo u čudna noćna doba. Onda ćemo to nekako podnijeti.

U ovom trenu nam je gnjavaža traženja tog dogovorenog tipa jer se drugi doslovno otimaju za nas nudeći nam sve nižu cijenu. Nakon 10 minuta korektnog čekanja i traženja napokon odustajemo od našeg lika i biramo jednog iz ogromne ponude koja se cijelo vrijeme kretala s nama. Ovdje zapadnjaku koji siđe s vlaka nikako neće faliti pozornosti.

Izabranom čovjeku pokazujemo i izgovaramo adresu te dogovaramo cijenu. Shvatili smo da je bitno i izgovoriti adresu jer vozači u pravilu ne znaju čitati engleski ni latinicu, dok im je govorni engleski korektan jer su ga usput naučili.

Vozač je simpatičan i dogovaramo s njim i povratnu vožnju za dva dana.

Naš guesthaus je pomalo oronuo, ali nekako simpatičan jer nas je oblikom podsjetio na Marokanske riade. Unutarnje dvorište i dva kata plus ogromna zajednička terasa su bili naš najnoviji privremeni dom.

Domaćin nam je bio dečkić od 14 godina! Lijepo nas je dočekao na improviziranoj recepciji i na odličnom engleskom informirao o svemu bitnom. Njegov tetak koji je inače glavni  hitno je morao u drugi grad po nekakvom poslu pa će nam on biti dostupan umjesto njega. Bio je začuđen zbog nepojavljivanja dogovorenog vozača jer je isti krenuo na vrijeme od tuda i ispričao se. Odveo nas je u našu sobu i naš službeni boravak u jednom od nekoliko najsvetijih gradova u Indiji je mogao započeti.

                                 Mrzim ga!!

Sat kasnije je za stvarno započeo i to jebeno grozno! Malo mi je falilo da udarim tipa! Ali fakat malo. Mater mu jebem! Mrzim Pushkar!

Čitali smo o stvarima koje se događaju na gatovima Pushkara i nekako smo mislili da smo spremni, ali očito nismo bili.

To sveto jezero je potpuno zatvoreno gatovima koji se u pravilu stepeničasto spuštaju do svete vode i svaki gat ima svoje bulije koji naplaćuju neslužbene ulaznice. Oni prilaze čim se zagazi na gat. Odvajaju ženu od muškarca te svako dobije svog pratioca i na par metara udaljenosti obojica kreću sa psihološkim igrama. Latice, cvijeće, duhovne rečenice, crtanje po čelu, narukvica i poneko pitanje na početku djeluju djetinjasto ali simpatično, no kad poslije par minuta počinju spominjati  priloge za molitvu i dobrobit vlastite obitelji tada stvar gubi šarmantni karakter. Tu  je počela moja rezervirana faza koja se demonstrirala mojim blagim odmahivanjem. Zatim je on pojačao pritisak spominjanjem nekakvih brojki rupija koje sam ja obavezan dati jer će oni moliti za moju obitelj.

Da sam u tom trenu bio još imalo dobro raspoložen, vjerojatno bih mu simpatično objasnio da baš i nisam tip koji slijepo štuje svoju obitelj samo zato što smo u nekakvom krvnom srodstvu nego da ipak očekujem i ponešto više od toga, pa tako ni ne mislim plaćati malo bogatstvo za nekakvu imaginarnu sreću za poneke od njih koji mi i nisu baš previše dragi, ali tada već nisam bio nimalo raspoložen nego raspižden lihvarskim pristupom lika pored sebe. Na njegovo bezobrazno traženje prvo 5000, pa 2000 rupija po osobi,  sam mu rekao da ću mu za nas dvoje dati 500  što je po meni i previše za tu priču i nimalo u skladu sa obredom, nakon što sam mu dao te pare, odbacio sam latice u tu njegovu svetu vodu i potpuno napuštajući iluziju pristojnosti. Okrenuo sam mu leđa i otišao po Miju pa dalje po gatu koji smo pošteno platili. Frajer, očito nezadovoljan izvučenim,  nastavio nas je pratiti na metar udaljenosti tražeći još love.  Prvo sam ga ignorirao, a nakon daljnjih 200 metara žicanja sam izgubio živce i izderao se na njega. Ni tada nije odmah odustao, ali nakon dodatne minute neobraćanja pažnje je ipak shvatio da tu daljnjeg kruha za njega nema. Samo se okrenuo i vratio na svoj teritorij u iščekivanju nove žrtve. Fakat me izbacio iz takta!

To je bilo naše prvo razočaranje u ovoj krasnoj zemlji.

Naš idealizam je pukao poput zrele lubenice.

Hodali smo još par minuta tim gatovima, ali nekako smo izgubili volju za tim. Ta nasrtljivost nas je dovela do toga da se po prvi puta u Indiji osjećamo kao obične vreće novca. Jasno je da već samim tim što smo pronašli dovoljno novaca da doputujemo ovdje imamo više love nego većina onih koje putem srećemo i spremni smo platiti određenu turističku cijenu za doživljaj i iluziju koji dobivamo, ali ovo je bilo debelo izvan toga. Čisto podcjenjivanje i pokušaj pljačke bez previše finesa i truda. Površna psihologija i buling.

Daljnje hodanje gradom donijelo nam je dodatne agresivne ponude za raznu robu i sadržaje, ali sve smo ih odbijali iznervirani susretom na gatu. Štandovi sa svim i svačim su se prostirali kroz cijeli centralni dio grada. Štandovi i turisti. Pushkar.

Pushkarsko iskustvo do sada nam je apsolutno drugačije nego u tri grada prije njega gdje turizam očito još nije napravio svoju štetu.

Nastavak dana je donio novo razočaranje jer smo ušli u jedan apsolutno neindijski restoran u kojem, naravno, nije jeo niti jedan lokalac, ali je zato opuštenih Amerikanaca i Europljana bilo na bacanje. Tu sam po prvi puta na putovanju naručio i neindijsko jelo i to u obliku pizze. Ne moram ni reći da je i to bila jako loša odluka. Najlošija pizza u životu.

Takav dan. I takvo raspoloženje.

                            Burgeri za dvoje

Jutro je počelo u promatranju majmunske igre. Naš balkončić je bio odlično mjesto za to. Nekoliko majmunskih obitelji se poslije zabavljanja prvo nahranilo, a zatim i u koloni preselio na neku drugu lokaciju. Nevjerojatno ih je vidjeti uživo iz takve blizine. Njihova spretnost i osjećaj za ravnotežu su fenomenalni! Jednostavno djeluje nemoguće da negdje padnu. Kao da su likovi iz nekakve igrice.

Genijalni su.

Odbili smo mogućnost da jedemo u guesthousu i uputili smo se van nešto pronaći.

Sam grad ni danas nije nekakva atrakcija. Možda jedino to da smo naletjeli na naš prvi dućan s mješovitom robom u Indiji. Ušli smo unutra i zadivljeno ga promatrali. Kod nas bi to bio najobičniji maleni kvartovski dućan, ali u ovoj zemlji to je atrakcija. Ovdje imaju na stotine malenih kioska u kojima prodaju osnovne potrepštine poput vode, sokova, keksi, grickalica i još par artikala, ali dućana s više prozvoda za kuću i s više od jednog zaposlenog baš i nemaju previše.

Kupili smo gel za tuširanje, pastu za zube i još par osnovnih sitnica koje smo trebali, ali do sada ih nismo nigdje mogli naći i sretni izašli van.

Dodatni razlog za sreću smo dobili par minuta kasnije u obliku jednog malenog lokala gdje se mogla popiti kava i pojesti doručak. Odlučili smo se pojesti vegetarijanske burgere s raznim dodacima i apsolutno smo pogodili. Bili su izvrsni! Moje tek drugo neizvorno domaće jelo je ipak bilo pogodak. Tu smo saznali da se u ovom cijelom svetom gradu uopće ne jede meso. Pošto smo u Indiji odlučili biti vegetarijanci, to nas i nije nešto pogodilo.

Ovdje ću napraviti malu digresiju unaprijed i spomenuti da do kraja boravka stvarno nismo konzumirali ništa mesno i ono što je najzabavnije, uopće nam nije falilo. Bio sam uvjeren da ću kao vegetarijanac ovdje biti konstantno gladan, ali domaća hrana u obliku gomile raznih carrya, masala i još svega nepoznatog me naprosto oduševila! Gomila neindetificiranog povrća i voća s mnoštvom intenzivnih i nepoznatih začina je i više nego zadovoljavala moje energetske i gurmanske potrebe. Obožavam Indijsku kuhinju!

Osim što je odabrani lokal imao vrlo šarmantnog starog gazdu koji nije govorio niti riječ nekog stranog jezika i čiji se jedini posao sastojao od toga da štapom plaši i tjera zalutale krave koje su se odlučile šetati između 4 vanjska stola, imao je i ogromnu prednost za nekoga s dobrim teleobjektivom i željom da fotka zanimljive ljude, a da oni to ne primjete i promjene držanje. Znači, za mene i slične voajere.

Ono što je negdje potpuno uobičajeno, ponegdje baš i nije. Recimo, u Indiji koju smo mi vidjeli su klasični kafići raritet, a kafić ili restoran sa stolovima vani na ulici koji mogu poslužiti kao odlično mjesto za promatranje lokalnih događanja i običaja su još veća rijetkost. E zato, kad smo naletjeli na ovaj, odmah je postao naša baza za ovaj grad. Fina klopa, solidna kava, šarmantni gazda sa štapom i mjesta za sjedenje uz koja prolazi pola grada su nam ga učinila nezamjenjivim.

Sutradan sam shvatio da gazda ima i neke druge dužnosti.  Naime, on bira namirnice za hranu koja je potrebna za taj dan. Logično.

E sad, kod nas gazde odlaze dva puta mjesečno u neki Metro ili Plodine i pokupuju zamrznutih i konzerviranih proizvoda za ponešto dana unaprijed  te plate na blagajni pažljivo čuvajući dugačak račun da pdv iznos mogu kasnije ubaciti u troškove, dok ovdje gazde ujutro izađu iz lokala kad prolazi lokalac sa svojim povrćem koje je ubrao pola sata ranije, izaberu što im treba, pošteno se iscjenkaju i daju kuharu da ima namirnice za danas. I kasnije sam vidio da je to uobičajena praksa. U pravilu se hrana kupuje na dnevnoj bazi po kvartovskim placevima ili od tipova s kolicima koji prolaze i koristi se taj dan. Sve fino i svježe te bez zamrzavanja.

To vjerojatno objašnjava zašto me njihova kuhinja toliko oduševila.

                      Moćnije od češnjaka!

Hrana i opuštajući boravak na ugodnom mjestu nas je ohrabrila da se danas opet probamo došuljati do glavne gradske atrakcije, odnosno gatova uz sveto jezero. Još smo bili traumatizirani od jučer, ali danas je dan puno ljepše krenuo pa...

Navodno bi nas jučer dobivene narukvice trebale štititi od gatovskih dosadnjkovića, ali poslije iskustva od dan ranije, bio sam pomalo skeptičan u vezi toga.

Izabrali smo neki bočni, neatraktivni ulaz i zaobilazeći nezaobilazne krave ušuljali se unutra. Poput akcijskih junaka, pozorno smo motrili okolinu skenirajući moguće opasnosti. Osim tipa koji nas je upozorio do koje stepenice smijemo u obući, do koje bosi, a do koje u odjeći, nitko nam u tom prvom trenu nije nudio nikakve latice.

Dole su neki polugoli domaći momci s očitim zadovoljstvom i oduševljenjem potapali svoja tijela u  blago rečeno ne pretjerano čistu vodu svetog karaktera i bilo mi je teško ne prisjetiti se zastrašujućih naslova u novinama i raznim portalima i doslovnih prijetnji bolnom smrću ili bar neizlječivim kožnim bolestima za sve one koji su se usudili uroniti dijelove tijela u naš Jarun koji je, da se ne lažemo, u usporedbi sa Pushkar Lakeom čist i nedirnut kao Jadransko more u okolici Lastova ili rijeka Zrmanja na jednom od svojih izvora.

Život je pun relativnosti.

Već smo se skroz opustili i posjeli na pod uživajući u miru i tišini kad je na gat uletio jedan sa laticama. Odmah nas je iz daljine skužio i žustro se s trijumfalnim izrazom lica zaputio prema nama. Jučer izazvani ptsp je odmah buknuo u nama i odmah sam iz čistog očaja počeo kao sulud širokim zamasima mahati rukom prema njemu trudeći se svojoj bolno stečenoj crveno-žutoj narukvici dati čarobna svojstva koja bi nas zaštitila od nove traume. Kraj mene Mia se sva skvrčila poput roba koji očekuje sljedeći udarac bičem i počela je tiho pjevušiti pjesmicu koja ju je smirivala dok je imala 4 godine.

Frajer nam je sa zadovoljnim cerekom prišao već na desetak metara potpuno uvjeren u svoju zaradu kad se naglo smrznuo. Reagirao je na naše narukvice kao tradicionalni vampir na križ. Lice mu se zaledilo pa ispunilo razočaranjem. Blago je pokleknuo lijevim koljenom i bez riječi se okrenuo od nas. Svaki sljedeći korak kojim se udaljavao činio mi se sve teži.

Mia i ja smo se samo pogledali i osmjesi su obasjali naša lica. Stvarno vrijedi. Pobjeda!

                         Je..š psihijatriju!

Ohrabreni tim trijumfom ostali smo pobjednički sjediti tamo daljnjih pola sata dok nas znatiželja nije povukla u daljnji obilazak. Uslijedile su daljnje ulice pune štandova i ponuđača raznih vrsta. A njih je stvarno puno. Konstantno iskaču i nude svoje usluge ili robu. U pravilu samo prolazimo dalje uz ljubazni, ali sigurni ''ne hvala'' popraćen smiješkom i to je uglavnom dovoljno da odustanu. Ključ je uvijek djelovati apsolutno sigurno da niste zainteresirani, jer ako se pokaže mrvica interesa, onda je bolje da ste spremni kupiti ili ćete dosta dugo biti izloženi nježnom teroru ponude.

Uglavnom, ja uglavnom biram taj lakši put relativne ignorancije, dok se Mija zna češće zaustaviti i onda prolazi kroz cijeli proces ili češće, jednostavno kupi neku sitnicu.

Tako smo u jednom trenu prošli pored jednog simpatičnog indijca tridesetih godina koji je sjedio na slolčiću na ulici i tražio očni kontakt s nama da nam ponudi nešto. Neuspješno. Prošli smo ga, nastavili još desetak metara dok ja odjednom nisam stao i počeo se vraćati nazad do njega. Ustvari, nisam ni vidio nikakvu robu niti nešto drugo što bi nas interesiralo, nego sam se jednostavno poželio vratiti do njega i čuti što će nam ponuditi. Poslije se i Mia čudila mom postupku jer je to nešto što je njoj prirodno, ali istovremeno potpuno atipično za mene jer ja sam onaj koji pojednostavljuje stvari uz logičan rizik da ponešto propusti vidjeti i doživjeti. Jebiga. Takav sam.

No, taj put sam se vratio da vidim. I nisam požalio.

Ispalo je da je čovjek  nudio ayurvedsku masažu koju smo si i prije polaska stavljali na mentalni popis stvari koje želimo doživjeti u Indiji.

Već smo u Udaipuru naletjeli na istu, ali frajer je tražio stvarno puno novaca za svoju uslugu, tako da smo ju odbili uz blago razočaranje jer smo ipak očekivali da je i cijena toga u skladu s cijenama ostalih usluga u ovoj zemlji ili prevedeno, da je i to jako jeftino. No, možda smo mu djelovali kao da imamo para, pa...

Nakon  ponude i opisa svih blagotvornosti tog postupka koje nam je ovaj Pushkarski maser ispričao, već unaprijed pomalo malodušan u želji da izbjegnem novo razočaranje pitao sam ga za cijenu tog božanskog postupka i odgovor me je šokirao! Tražio je skoro četiri puta manje novaca od udaipurskog za istu stvar! Jebote, masaža je naša!

No, ipak sam u Indiji pa sam morao zadržati pokeraško lice i probati se malo cjenkati. Ali ovaj put stvarno ne zbog cijene koja me oduševila nego iz navike koju smo stekli u zadnjih 7 dana. Opet netipično, on mi je pristojno objasnio da cijeni svoju uslugu i da misli da je cijena jako korektna i da se ne želi cjenkati. Malo me je posramio i jedino što sam mogao napraviti je nabaciti široki osmijeh i definirati dogovor. Masirati će nas istovremeno on i njegov brat, a prostor za masažu je odmah u kući preko puta. Pozvao nas je unutra da nam pokaže prostor.

E sad, to je uvijek situacija kad se mašta budi i  paranoje uskače jer ulazak u privatni dom nepoznate osobe na drugom kontinentu uvijek nudi neke zanimljive potencijalne scenarije koji se uglavnom sreću u lošim horor filmovima, a mojoj supruzi su takve misli u pravilu  uvijek prve koje izlijeću. Na tren smo se pogledali i na čistom hrvatskom jeziku koji je naravno svugdje u normalnom svijetu potpuno nerazumljiv na brzinu smo razmotrili situaciju. Na kraju odlučuje činjenica što je Deepak, a tako mu je ime, silno simpatičan i što je još važnije, silno sitan, pa...

I tako mi krenemo s njim u kuću, pa gore na prvi kat do neke, ali stvarno malene sobice bez prozora u koju taman stanu dva uska kreveta i ostaje jedno 70 cm prostora u sredini za hodanje i tu nas on zamoli da mu sjednemo preko puta. Sjedamo i on traži Miju da mu pruži desnu ruku okrenutu prema gore. Ona mu je poslušno pruži i on ju počne dodirivati i stiskati.

Po putu gore nam je ispričao da je naučio ayurvedu od svog oca, a ovaj od svog i da trenutačno njih petorica braće rade na tri lokacije u gradu.

Pipkanje dlana je bilo gotovo za minutu i onda je počeo pričati. O Miji. Pričati o stvarima koje nije mogao znati! O funkcioniranju njenog tijela, o navikama, o slabostima, o jakostima, o mentalnom stanju, o karakteru, o strahovima, o emocijama, o svemu! I doslovno sve točno! Nakon  minute dodirivanja njenog dlana, frajer zna sve o njoj! Jebote! Nema šanse da bi moj ukoričeni um to mogao povjerovati da nisam tu!

Hej! Minuta! Zašto uopće postoji psihijatrija ili psihološke dijagnostike? Zašto ići mjesecima ili godinama na skupe seanse da bi nam netko možda rekao nešto o nama? Minuta uz dva pitanja da li neki stisak boli ili ne i on sve zna o njoj! Nevjerojatno! Sve o njoj je ubilježeno na njenom dlanu, samo to treba znati pročitati. Genijalac!

Sav ustreptao od uzbuđenja i pomalo preplašen da će me razotkriti pružam mu svoju ruku i on ubrzo kreće sa pričom. I opet pogađa!

Mislim, kod slušanja o fizičkom stanju mogu mu samo vjerovati, ali kad se opet kao i kod Mije počne dodirivati mojih psiholoških karakteristika i nekih internih navika te razmišljanja i strahova koje doslovno ni sam sebi nisam do kraja priznao jer mi se ne sviđaju mogu samo pasti na guzicu!

Doslovno sam potresen mogućnošću da sam tako čitljiv kroz običan dodir i da takvi ljudi postoje. Drugačije ga je bilo slušati o sebi jer nam je svima teško biti objektivan vezano uz vlastite slabosti, ali jednostavno me oborio s nogu!

Rekao nam je da će nam nakon masaže dati još detaljniju dijagnostiku i eventualne savjete vezano uz određene životne navike i dogovorili smo termin. Ukupna cijena za naše dvije paralelne masaže koje će trajati sat vremena biti će 1400 rupija (cca 155 kuna) i odmah sam mu dao akontaciju od 400 rupija da bude siguran da ćemo doći, a još 1000 ćemo platiti poslije masaže koju stvarno jedva čekam!

                        Ciganske sličnosti

Iza tog iskustva smo bili doslovno iscjeđeni i zaputili smo se prema sobi.

Po putu do nje su nas još ulovile 3 mlade i slatke cigančice iz Jaisalmera (tako su se same predstavile) i radi naglog oduševljenja  zbog Mijine kosi i mojih plavih očiju, počele su na našim dlanovima kojima su se doslovno same poslužile (da, danas nas svi pipkaju po dlanovima) nanositi neke boje iz tuba i crtati neke oblike. Malo smo se branili, ali sve je djelovalo tako spontano i psihološki ugodno da smo se stvarno iznenadili kad su nas nakon završetka crtanja počele tražiti novac spominjajući neke bome solidne brojke. Opet ulovljen u poziciji bedaka počeo sam se okretati tražeći da li i poput naših lokalnijih rođaka sad na scenu stupaju krupniji očevi i braća u funkciji blagajnika koji će pošteno naplatiti trud njihovih slađih pripadnika familije, ali srećom nisam vidio nikakvog lika koji bi mogao ostvariti tu vrst prijetnje. Tako da sam dao curama jedino sitno što sam još imao u džepu, a to je bilo četvrtinu od onog što su one tražile.

Nisu bile pretjerano zadovoljne, ali nisam niti ja, pa je na tome i završilo.

Naš mladac u guesthousu nas je dočekao sa smiješkom i upitima o dosadašnjim dojmovima o gradu. Oduševljeno smo mu ispričali o iskustvu s Deepakom za kojeg je naravno znao i manje oduševljeno o jučerašnjem iskustvu na gatovima i legalnoj pljački koja se provodi. Pitao je koliko smo im novaca dali na gatu i kad je čuo brojku koju sam mu posramljen rekao, spomenuo je da smo ustvari dobro i prošli. Da su imali goste koji su dali i po 10 puta više! Odmah mi je bilo malo lakše. Ipak nisam toliki naivac kakav se povremeno osjećam u ovoj zemlji.

                           Njegovih 1000 rupija

Poslije sam u sobi  uobičajeno posegnuo za krupnim novčanicama u rupijama da se pripremim za popodnevni izlazak i današnje troškove.

Opet mala digresija. Novac na putovanju zbog sigurnosti nosim podijeljen na bar tri mjesta. Prvo i najvažnije je u novčaniku gdje osim kartica, držim i novac u eurima te krupnu lokalnu valutu dok je sam novčanik doslovno uvijek sa mnom u foto ruksaku uz svu foto opremu i otvoriti se može samo ako se fizički skine s mene te ga nikada  nigdje ne ostavljam i tih je dodatnih desetak kila na putovanjima sastavni dio mene. Drugo mjesto je na tankoj torbici koju nosim obješenu oko vrata unutar majice, a u njoj držim još nešto eura i sitnije novčanice lokalne valute, a treće je lova u džepu koja nam služi za plaćanje svakodnevnih troškova tako da ustvari nikada ne vadim novčanik vani nego svakodnevno nadopunjujem džep za troškove.

Čovjek mora biti oprezan kad putuje. I kad je doma.

Uglavnom, posegnem za novčanikom da izvadim krupniju novčanicu od 1000 rupija da je pripremim za Deepaka  te naslijepo izvadim prvu presavijenu od njih 8-9 koliko ih je još unutra sa strane umetnuto i otvorim ju da provjerim je li u pitanju ta od 1000 i stanem.

Sjedim na krevetu i zbunjeno zurim u tog Gandhija s brojkom 1000 na sebi koju sam izvadio da odvojim za masažu koliko ćemo mu još točno biti dužni. Sjedim zbunjen i zurim. Tiho pozovem Miju i dodajem joj tu novčanicu za Deepaka da je pogleda. Pogleda je i jednako je zbunjena. Oboje u tišini gledamo tu novčanicu i na njenoj sredini kemijskom napisano '' Deepak ''

Stvarno je njegova.

Jebiga. Takav dan.

                           Paranoja na Trnjanski

Nacrtali smo se kod njega desetak minuta ranije. Motorika naših tijela je drugačije funkcionirala znajući da nas čeka ayurveda masaža.

Popeli smo se s njim u onu istu sobicu. I dalje je bila malena.

Zamolio nas je da se skinemo i legnemo na trbuh te izašao van da to sami napravimo. Kada se vratio, s njim je ušao i njegov mlađi brat. Srećom, nisam sramežljiv. A i bokserice su bile bez rupa.

Deepak je ugasio glavno svjetlo i upalilo se nekakvo jako prigušeno crveno te je odjednom unutra bilo moguće vidjeti samo sjene.

Lagao bih da kažem da mi u tom trenu nisu glavom prošle nekakve paranoične misli. Konkretno, dva Ozrena razgovaju:

Paranoični- '' je li ovo stvarno bila dobra ideja? ''

Opušteni- '' ma genijalna, super povoljna ayurvedska masaža u zanimljivom ambijentu ''

Paranoični:  '' da, ali oni bi nas mogli napasti i tko zna što nam napraviti? Bubrezi, srca, očne mrežnice, Canon 5D mark II?

Opušteni: '' ma daj se opusti, vidiš kako su sitni ''

Paranoični: '' da, ali ih je dvojica ''

Opušteni: '' a ne računaš Miju? Znaš kakva je ona kad poludi?

Paranoični: '' taj argument bi vrijedio kad bi joj netko napao mlađu sestru. Za nju bi i pred lava stala, ali za sebe i mene u opasnosti bi se samo nemoćno sklupčala i smrznula pred groznim scenarijem ''

Opušteni: '' je, imaš pravo '' Ali svejedno su sitni, možda bih se i sam mogao obraniti od njih''

Paranoični: '' da, a što ako nam stisnu neku točku na vratu ili glavi i tako nas onesvijeste? Mislim, ipak se oni bave ljudskim tijelom ''

Opušteni: '' e jebiga, imaš pravo. Tako ne bi imali nikakvu šansu ''

Paranoični: '' što ćemo onda? Bježimo? ''

Opušteni: '' ma ne, pusti....biti će što će biti....pusti....''

I tako je kao što je i uobičajeno, opušteni pobijedio i mogao sam  početi stvarno uživati u masaži. U međuvremenu je Deepak pustio i neku relaksirajuću muziku, a i malo sam se naviknuo na mrak i sve je postalo nekako bezvremenski.

U trenutku kad se svijetlo upalilo, bio sam malo omamljen. Masaža je mogla trajati15 minuta, ali također i 4 sata. Pojam o prolasku vremena je nekako samo nestao. Njih dvojica su izašla da se mi možemo obući, a Mia i ja smo se malo zbunjeno pogledavali.

Bilo je prekrasno. Tijela su nam mirisala po nekakvim osvježavajućim travama i pripravcima. Odmah sam odlučio da me večeras tuš neće vidjeti.

Polako sam pojmio dio doživljaja koji smo imali. Shvatio sam da cijelo vrijeme nisam čuo niti jednu riječ. Njih dvojica su se cijelo vrijeme uigrano i u potpunoj tišini mimoilazili ne mjenjajući ritam dodira na našim tijelima.

Intiman prostor i svijetlo, muzika, vrijeme bez izgovorene riječi te intenzivni, a opet nekako relaksirajući mirisi uz temeljito i znalačko dodirivanje raznih točaka na našim udovima učinili su da se osjećamo rastavljeni na molekularnu razinu.

Trebalo se opet dovesti u kruto stanje.

Ah, da je Pushkar bar malo bliži Zagrebu....

                         Such a perfect day

Već domaći gat ponudio nam je biti mjesto daljnjeg opuštanja. Dan je nekako neprimjetno prešao u večer te smo dobili i noćne prizore svetog jezera. A oni su bili dojmljivi. Nestanak sunca je donio dodatni mir te napokon i nama onaj sveti ugođaj. Noć je dala svoj doprinos. Omekšala sve grubosti i oštre uglove koje nude dnevni prizori ovog jezera. Odjednom je sve bilo u harmoniji.

Oko nas su se vidjela samo pojedina svjetla baklji i lampi nad tamnoplavim nebom i tamnom površinom vode. Ljudi su pojedinačno ili u skupinama stajali i molili se svojim bogovima, a zvukovi tih grupnih molitvi su se lijeno vukli preko jezera i davali nam definitivni osjećaj boravka sada i ovdje. Povremene udaljene i neprepoznatljive ljudske sjene su nam pravile tiho društvo na neki način dijeleći taj trenutak s nama. Vrijeme je opet izgubilo svoju klasičnu formu.

Sada i ovdje.

                        Stol za dvoje molim

Jaipur je prljavo narančasti grad. Ne ružičasti, kakvim ga nazivaju. Bit će da je izblijedio s vremenom.

I velik. I bučan. I......jebiga, za sada se čini kao promašaj.

Par sati ranije smo nakon inspirirajuće vožnje vlakom u nekakvoj srednjoj klasi koja nam je ponudila malo drugačije uvjete vožnje i svakako življe suputnike pristigli do dogovorenog smještaja i smjestili se u hotelčić poprilično blizu kolodvora, ali i poprilično daleko od centralnog dijela ovog velikog grada.

U samom smještaju nemaju restoran što je šteta jer je to inače odlična opcija za putnike zbog tendencije vlasnika da im gosti ostanu zdravi i bez želučanih problema, pa paze na hranu za neindijce. Tako da smo pomalo gladni izletili van po nekog finog tuktukovca da nas odbaci do centra za razgledavanje i klopu.

Ono što prvo primjećujemo, osim naravno standardnog prometnog krkljanca i narančastih zgrada je manjak mjesta za jelo. Tu sad ne mislim da smo gledali okolo tražeći neko fino mjesto sa kariranim stolnjacima i svijećama na stolovima uz koje se elegantni konobari taktilno provlače i na nekoliko svjetskih jezika komuniciraju s gostima nego smo tražili bilo kakvo mjesto gdje se nudi hrana i stol sa stolicama istovremeno. Improviziranih kiosčića i dućana sa krpicama na sve strane, ali nula bodova od hrane. Tako da smo se odlučili prvo kulturno nahraniti, a iza toga krenuti u ozbiljnu potragu za tjelesnom.

90 minuta i dvije turističke lokacije kasnije bilo nam je dosta turizma i krenuli smo u tu ozbiljnu potragu za hranom.

25 minuta i nekoliko seriji psovanja kasnije još tražimo.

10 minuta i jedan napad bika čije otiske u obliku masnice ću na svom bicepsu vidjeti i u Zagrebu poslije ulazimo u jedan lokal.

Mračan i velik. Unutra još dva stola zauzeta. Domaći. Gladni smo.

Pokušavamo naručiti. Konobar priča samo hindu. Mi ne pričamo hindu. Biramo naslijepo. Privikli smo se na mrak i ogromni stropni ventilatori nas prekrasno hlade. Baš nam je lijepo.

Hrana je solidna. Nikako ne spada niti blizu u rang onoga što nam je Ali kuhao u Jodhpuru, ali nije loša. I nakon obroka ostaje nam poprilična nepoznanica sadržaj toga što smo jeli, ali imamo svoju rakiju.

I nadamo se da ćemo sutra biti sposobni ići vidjeti majmune i slonove.

U jednom trenu u tom dijelu grada nestaje struje što je poprilično uobičajeno u ovoj zemlji i tek tada shvaćamo koliko su ti ventilatori bitni. Za 5 minuta znoj curi s nas. Majica mi postaje ručnik. Život je lijep.

Tamara je još u braku ili majmuni uopće nisu                     majmuni

Sanjao sam slonove. Šalim se. Sanjao sam da mi se polusestra razvela, a što se slonova tiče, čini mi se da ću njih i moći samo sanjati.

5000 majmuna i jedan slon s guza u prolazu. To bi otprilike bio skor još jednog odličnog dana.

Počelo je sinoćnjim dogovorom sa simpatičnim službenim hotelskim tuktukovcem za program i cijenu za današnji dan. Furati će nas na par lokacija koje nas zanimaju i tamo će nas čekati bez ograničenja. Taj način je možda za koju rupiju skuplji od klasičnog pojedinačnog  dogovora s različitim vozačima s mjesta na mjesto, ali jako štedi vrijeme i energiju.

Mislim, čovjek nas je više od pola dana navažao okolo za cca 60 kuna. I pritom je bio simpatičan i informativan.

No, Monkey Temple. Genijalno!

Dolazak u ovaj grad je isplativ već samo zbog ovog mjesta.

Te osebujne životinje na ovom mjestu uživaju više nego desničari na Thompsonovim koncertima. Njih 5000  samo čeka papicu u obliku banana, keksi, kruha i grickalica koje im donose obožavatelji i znatiželjnici iz svih krajeva Indije i ponešto iz svijeta. Čekaju po putu koji vodi preko brda pa na dolje prema krasnim građevinama i nekim bazenima koji su sada većinski njihovo vlasništvo. Sjede, češkaju se, igraju i žicaju hranu. I nakratko se druže s ljudima. Kad im se da.

Ujutro su življi i gladniji, a poslije kad sunce počne stvarno pržiti bacaju se na kupanac i popodnevni spavanac. Uz klopu od turista imaju i redovno hranjenje od grada, tako da je nerijetka situacija da ne žele uzeti bananu nego je pristojno vraćaju ponuditelju i eventualno pristaju uzeti kikiriki koji im je najdraži. Stvarno je bilo smiješno kad jedan uporno nije htio uzeti tu bananu od Mije i na kraju ju je u krajnjoj aroganciji bacio na nju.

U pravilu su miroljubivi, ali navodno mogu biti vrlo nezgodni kad se naljute, a to je najčešće kad ih ljudi počnu provocirati odnosno kad se pređe granica kod nuđenja i skrivanja hrane.

Nije da će te u tom napadu ubiti i rastrgati, ali znaju ugristi i jako ogrebati kad žele, a nakon toga slijedi obavezan posjet nekoj lokalnoj bolnici i nekakva terapija te cjepiva što i nije najugodnija opcija.

Super je što kad im pokažeš potencijalni ručak i digneš tu ruku iznad sebe postaješ samo voćka koja na vrhu ima nešto privlačno. Jednostavno se krenu penjati po tebi u nastojanju da dođu do ruke s klopom. I tako njih četiri ili pet nakratko planinare po tvom tijelu, a najbolji je dio s kojom nježnošću to rade. Ustvari se njihove kandže skoro uopće ne osjete. Samo prpošni dodiri jastučića na njihovim rukama i nogama dok te lagano dodiruju i elegantno premještaju svoju neveliku težinu po tebi.

Ukupno jako zanimljivo iskustvo. Baš se osjeti kako smo im mi ljudi potpuno nebitan faktor i da im služimo otprilike kao nogometaši sponzorušama, znači kao sredstvo za prehranjivanje ili financiranje u sofisticiranijoj varijanti i apsolutno se osjeća emotivna distanciranost kod te potrebe. Kao da oni to zaslužuju samim svojim postojanjem. Mislim majmuni.

Vjerojatno oni ovdje prema nama ispravno iskazuju ono što mi kao ljudska rasa u potpunosti i zaslužujemo svojim odnosom prema životinjama, drugim ljudima i općenito prirodi. Mudra su to bića.

Uz tu gomilu šarmantnih majmuna ovdje se nalaze i dva veća sveta bazena gdje se kupaju i ljudi koji dolaze baš zbog svetačkog karaktera te vode koja djelomično izvire iz planine. Mnogi lokalci dolaze primarno zbog toga.

Dole u podnožju nakon što se prođu majmunske spavaonice u vidu nekadašnjih raskošnih kuća postoji i drugi ulaz u hram koji služi valjda za one koji se ne žele ili ne mogu penjati i tamo sam se upoznao sa svojom prvom kobrom. Neka teta je nudila očito neotrovnu kobru za slikanje s turistima. Mislim, pretpostavio sam da joj je otrov skroz izvađen jer sumnjam da bi ona inače tako opušteno baratala s njome... Hmm...

No, nisam znao da kobre imaju onako atraktivno plosnatu glavu samo kad napadaju ili kad su pozorne jer se ova tako isplostinatila samo u trenu kad bi ju žena pustila van otvorivši poklopac, a poslije joj je glava dobivala klasični oblik.

I tako sam ja na ''oduševljenje '' svoje drage poželio omotati tu ljepoticu čudnu na dodir oko svojeg vrata. Žena mi je pokazala da ju nikako ne smijem stisnuti nego samo nježno držati, što je ispalo malo nezgodno jer je kobra imala tendenciju zavući mi se iza vrata pod majicu, a to nekako nije toliko spadalo u moju konfornu zonu pa sam se malo mučio onemogućiti ju u tom naumu a opet ostati nježan i ne stisnuti ju. Ustvari, na kraju mogu reći da smo oboje bili nježni.

                           I mi smo atraktivni

Poslije još nekih monumentalnih građevina s kojima ovdje neću gnjaviti, a i nisu mi zauzele previše emotivnog prostora jer to same građevine nikada ni ne čine u mojem slučaju, vratili smo se u popodnevnim satima u hotel i poželjeli smo se nečim opet nahraniti. Znam, dosadno.

Pošto smo ujutro imali interesantno i improvizirano iskustvo doručkovanja u prolaznom hodniku našeg smještaja na nekom improviziranom stolu jer oni nude  hranu za doručak, ali ne i prostor za jedenje, a pošto opcija da taj njihov obrok jedemo za stolom u našoj sobi nije moguća iz nepoznatih razloga, odlučili smo se malo prolunjati po kvartu i negdje vani nešto pojesti.

Uvijek je zanimljivo (ponekad i pomalo nelagodno) hodati baš po kvartovima u kojima ustvari nema ničega zbog čega bi se  turistički obilazilo. Mislim, gledano kroz klasične turističke okulare kod obilaženja zgrada i mjesta koje su neki drugi označili kao bitne za određeni grad ili područje.

Kad se prolazi kroz dijelove na kojima samo žive ljudi koji nisu toliko navikli na prisustvo stranaca, dobiva se drugačije iskustvo. Nekako stvarnije i bitno manje pojastučeno upravo zbog reakcija domaćih. Te reakcije su iskrenije i puno nepredvidljivije te često donose  osjećaj nelagode ili čak straha, ali i u suprotnom spektru osjećaje zadovoljstva ili sreće kad se doživi nekakva izvanredna i neočekivana reakcija od lokalnih žitelja koji nemaju veze sa njihovom financijskom koristi nego s običnom ljudskošću. Oni koji žive od turizma, većinom su davno zakopali u sebi tu vrstu stvarnosti i u najboljem slučaju navukli  masku čiste profesionalnosti. U njihovom slučaju najčešće dobivate ono što na neki način plaćate i ništa manje ili više od toga. A to po mom sudu i nije tako loše izbjeći ako se stvarno želi bar malo dotaknuti zemlju po kojoj se putuje. Bar malo.

I tako, tu predvečer dok smo lunjali i gledali te ljude kako sjede po podovima radeći nešto ili samo družeći se i dok smo im tako prolazili na 50 ili 100 centimetara od nogu ili glava praveći se kao da je to nešto potpuno uobičajeno u našim i njihovim životima, kao nekakav relativno rijedak bijeli lik i njegova još svjetlija žena djelovali smo i mi njima poput najboljeg televizijskog programa koji daje dašak egzotike i njihovim životima. Demonstrirali su to očitim komentiranjem i zurenjem u nas, povremenim mrštenjem ili smiješkanjem i najčešće toplim odzdravljanjem na naše pozdrave koje smo nesebično dijelili.

U tim apsolutno neturističkim djelovima grada ljudi vas pozorno gledaju, povremeno pozdravljaju ili odzdravljaju i ponekad prilaze pitati nešto benigno poput obaveznog ''otkuda ste?'', dok u onom trenu kad zagazite na mjesto gdje su turisti uobičajeni, može početi masovno nuđenje svojih usluga ili proizvoda na prodaju.

Ovdje u Jaipuru kad smo se ponešto kasnije našli u blizini željezničkog kolodvora je to bilo i možda najintenzivnije do tada u Indiji. Iskakali su jedan za drugim i rafalno nam svašta nudili povlačeći nas za ruke. Onaj naš odlučni ne sa smiješkom ovdje baš i nije najuspješnije funkcionirao. Dodatno je otežavajuće bilo što je cesta uz trotoar bila standardno krcata autima, a sam kolnik pun ogromnih rupa te prekrcan raznom robom improviziranih dućana i masom ljudi koji su tu samo stajali ili hodali tako da nismo mogli brzo hodati i tako pobjeći od gnjavatora. U jednom trenu je cijeli doživljaj postao pomalo stresan i klaustofobičan. Vrućina, znoj, gužva, kaos na cesti, smeće, nepoznati ljudi koji ti nešto viču i vuku te......

U nekom trenutku smo se jednostavno pustili i dali nagovoriti na jedan nazovi restoran na cesti. Više iz potrebe da se malo maknemo s tog stisnutog prostora nego zbog uvjerenja da ćemo nedirnuti preživjeti hranu.

Mislim, nismo se baš skroz bezveze dali uvući. U tom je bilo uvjerljivo najviše gostiju. Naravno sami lokalci, ali oni i jesu uvijek najbolja preporuka.

Malaji kofta je postao dio našeg standardnog izbora. Već smo ga ranije jeli, ali to je jelo koje svugdje drugačije rade, a sve verzije su nam bile fine. Ali da me pitate od čega se sastoji, stvarno nemam pojma. Fino je i nema mesa.

Priča naše Indijske kulinarske strane.

A i rakija je naravno uvijek bila s nama.

                    Kupaone su precijenjene

Lijepo su čučali na livadi metar do dva udaljeni jedan od drugog i obavljali veliku nuždu. Naši pomalo iznenađeni pogledi pratili su ih s prozora vlaka udaljeni 30-tak metara. Nimalo sramežljivo, ustvari otprilike kao mi europljani kad otključavamo lokot na svom biciklu ili dok si vežemo žnirance na cipelama, fino su ispuštali svoje fekalije ugodno pričajući jedan s drugim. Mislim, vjerojatno je nezgodno u tom položaju listati novine ili najnovijeg Franzena pa i ovakva svakodnevna komunikacija dobro dođe za povećati gušt ili skratiti vrijeme. Makar, moram priznati da me stvarno zanima o čemu se u tom položaju priča? O hrani? Djevojkama? Kriketu?

Ono što ovu scenu čini posebnom je brojka. Nisu to bila samo ova dvojica. Bilo ih je na desetine u sljedećih kilometar ili dva dok smo prolazili kroz predgrađe Agre. Neki jedan pored drugog, neki skroz odvojeni a neki u većim grupama od po 4-5 suigrača dok svaki obavlja svoj individualni zadatak s većom ili manjom uspješnošću. I svi vrlo nesramežljivi prema nama putnicima iz vlaka.

To nam je bio pozdrav s gradom Agrom.

I da, to je onaj grad gdje se nalazi jedno od svjetskih čuda, veličanstveni Taj Mahal.

Kontrasti. Indija.

                       Kad smo već u blizini….

Čudan je osjećaj gledati ga uživo. Odvojen je rijekom od nas i okružen je mravinjakom ljudi koji ga obilaze u ovo predvečerje. Sad ga samo opipavamo iz daljine, a sutra ujutro ćemo u njegovo dvorište.

Prije smo posjetili i njegovu manju inačicu koju zovu Baby Taj i provozali se samim gradom koji je puno čistiji nego što smo očekivali. Čitali smo i čuli katastrofalne priče vezano uz ekološku sodomu i gomoru koju se veže uz ovu lokaciju, ali sve stvarno izgleda skroz ok. Možda čak i previše neindijski. Široke ulice i uglavnom popriličan manjak gužve na cestama. Mislim, za standarde ove zemlje koju mi je jako teško zamisliti bez konstantne blizine drugih bića i vozila.

Nakon neuspješnog čekanja atraktivnog zalaska sunca koji bi nam Taj učinio još fotogeničnijim i nervoznog ispada moje supruge koji je bio izravno vezan uz to iščekivanje, navečer smo se vratili u ovdašnji guesthouse u koji se Mia naprosto zaljubila. Zašto? Pa....

Da bi se došlo do njega prvo se mora ući u sami kvart stiskanjem daljinskog koji otvara metalnu ogradu, pa u dvorište kuće koje je isto ograđeno, pa nakon par metara nailazimo na ulaz u zgradu koji je ustvari u potpunosti rešetka na vratima s portofonom i kamerom. U tom trenu, ako imaš pravo lice, tu te puštaju unutra finim zujanjem i onda imaš par metara stepenica do sljedeće rešetke gdje još jednom netko utvrđuje tvoju dostojnost da se ušećeš i ponovno zazuje ako i dalje prolaziš po njihovim kriterijima. Napokon tad stvarno uđeš unutra i vidiš neko živo biće koje te ljubazno pozdravlja. Uz te sigurnosne prednosti, sobe imaju i ogroman krevet, tv, klimu i manjak očito opasnih prozora prema van nego samo stakleni zid prema unutarnjem dvorištu.

Zato se moja hrabra supruga zaljubila. U sigurnost.

                     Ljubav…… ili ludilo?

-'' Ne želim ustati, prekrasno mi je u krevetu ''-tiho je po drugi puta rekla.

-'' Ljubavi, moraš ustati, trebamo rano doći ''- strpljivo sam opet objasnio ja.

-'' Zašto? Ovdje je tako lijepo ''- nastavila je pospano mumljati ona.

-'' Gle, moramo ga vidjeti, ipak smo mu u susjedstvu ''- već mrvicu manje strpljivo izgovorio sam ja.

-'' Zašto? Ovdje je tako lijepo, ova soba, ovaj krevet '' –ponavljala je sanjivo ona.

-'' Možda samo zato jer smo letjeli par tisuća kilometara do ove zemlje i trenutno skoro da možemo pljunuti do jednog od najposjećenijih mjesta na svijetu! ''

-sad već poprilično nervozno izgovorio sam ja.

-'' Ali baš mi je lijepo, zašto ne možemo još malo ovdje ostati? –mumnjala je i dalje sad već povrijeđeno ona.

-'' Ljubavi! '' – tonom nimalo u skladu sa izgovorenom imenicom već urlam ja.

-'' A dobro, ne moraš vikati na mene. Idemo pogledati taj glupi Taj Mahal '' –već pomalo razbuđeno odgovorila mi je ona.

5 i 20 je ujutro i mi uskoro trebamo krenuti. Mia je na kraju ipak odlučila da bi joj kasnije bilo žao kad bi veliki i udoban krevet pretpostavila veličanstvenoj građevini o kojoj se toliko priča. Moja žena je ponekad iznimno racionalna.

U 6 ujutro ograda se otvara i ljudi u redu ispred nas se počinju micati. Red za sada sadrži možda stotinjak ljudi, ali neindijski posjetitelji imaju odvojen ulaz pa se čekanje svelo na možda dvije minute. U ovom slučaju taj odvojeni red nam donosi prednost, ali tu smo prednost i pošteno platili jer su  nas ulaznice koštale otprilike 40 puta više nego domaće Indijske turiste. Njihovih 20 rupija naspram naših 750. Ali to mi se sviđa jer ni naših 80-tak kuna mi se ne čini skupo za tako razvikanu građevinu. Mislim, kod nas naplaćuju 15 kuna za ulazak na Medvedgrad i onih par jadnih zidova i nazovi spomenik nekome ili nečemu.

Uglavnom, ušli smo i cijeli prostor je praktično prazan. A upravo to i je bila ideja. Uloviti ga malo za sebe dok ne nahrupe dnevni turistički autobusi iz svih gradova udaljenih manje od 7-8 sati vožnje. Jučer smo se sa druge strane rijeke mogli osvjedočiti kako ovaj prostor izgleda vjerojatno svaki tren dana iza cca 9 ujutro pa do zatvaranja. Mravinjak. Doslovna rijeka ljudi koji nanizani u redovima polako obilaze cijeli posjed bilježeći ga kamerama na kojima će kasnije biti više stranih ljudi nego same građevine.

I da ne zaboravim, prekrasno je!

U nama se sudara sam doživljaj ovog mjesta i čudna nevjerica da smo stvarno tu.

Mislim, Taj Mahal! Nisam neki fanatik građevina, ali ovo je više od građevine. Ovo je jedan od onih simbola koji označavaju samu ideju putovanja. Mislim, na površnoj razini, ali.... Taj Mahal!

Uređeni travnjaci, plitki bazeni u kojima je voda toliko mirna da može služiti kao ogledalo iz određenog kuta i on. Ogromni spomenik ljubavi napravljen od Mogulskog vladara za svoju ženu Perzijanku po uzoru na njenu posmrtnu želju.

Gradnja je trajala 21 godinu te ga je  poprilično osiromašila i stvarno se zbog njega nadam da je dobio koji bod gore zbog toga. Ili bar od nje.

Dojam prostranosti je ovladao nama. Veliki zeleni pojas prekrasno uređenog mjesta s relativno malo ljudi unutra koji kao da su se pogubili u njemu ostavljajući ga samo nama. Dobili smo privatan prostor za disanje punim plućima.

I dok hodamo prema njoj, ta veličanstvena građevina postaje sve veća i impozantnija. Pravi dojam veličine smo dobili tek u samom podnožju i bilo je nemoguće ne osjetiti se silno malen u odnosu na nju.

Potpuno je drugačije stati ispod nekakve velike zgrade jer Taj Mahal nekako djeluje kao da je netko uzeo nekakvu palačicu i samo je napuhao da služi za nekakve divove. Proporcije su čudne. Osjeća se da prostor nije nikada imao svrhu za stanovanje nego samo za demonstraciju umijeća i pokazivanje.

No, neću ovdje dodatno opisivati ambijent jer ga se može vrlo lako proguglati i pogledati u punom sjaju nego mogu eventualno dodati da nam je sam posjet bio dodatno začinjen iznenadnom najezdom majmuna i povremenom atraktivnom tučnjavom između pojedinih članova koju su pratili egzotični krikovi.

Nije bilo ozbiljnije ranjenih.

Kao što rekoh, opis šetnje i viđenog uz dodatak raznih povjesnih priča i činjenica neće se pronaći u ovom tekstu. Takvih opisa i fotografija ima sasvim dovoljno svuda oko nas. A i riječi ponekad djeluju potpuno neadekvatno. Što nikako ne znači da je ova svjetska lokacija vrhunac našeg doživljaja Indije. Niti blizu. Ovo je ipak samo građevina. Prekrasna i posebna, ali ipak samo građevina.

Dodatna zanimljivost je ulica s koje se ulazi na jedan od tri ulaza u Taj Mahal. Ajmo samo reći da je se ne bi posramila ni neka Peščenička periferija. Ruševna, prljava, neugledna i ustvari nekako mračna i po danu.

I onda uđeš u veličanstveno dvorište.

Kontrasti. Indija.

                 Možete nam spakirati za doma?

Naravno da smo obišli i još neke lokacije, ali preskačem taj dosadni dio za opisivanje i warp brzinom se prebacujem za stol. Da, za stol. U našem guesthousu.

I nije bitan baš doslovno taj stol kao drveni objekt nego božanstvena hrana koju je skuhao seksić i koja se nalazi na njemu (mislim na stolu) te čeka da je krenemo proždirati.

No. Moram ovdje malo zastati i upoznati vas s gazdom i kuharom seksićem.

Gazda je doslovno prvi pretili Indijac kojeg smo sreli u ovoj zemlji. Kad kažem pretili, ne mislim na američke standarde nego na cca 20-25 kila viška koji su  mu se uglavnom smjestili na trbuhu. Od ovdašnje, uglavnom vegetarijanske i čini mi se, poprilično zdrave hrane jako se teško udebljati, no on je jedan od onih koji je uspio.

Kao vlasnik je mrvicu previše posesivan i obožava gostima određivati program, ali u granicama prihvatljivog. Ustvari smo mu se jako svidjeli i čak je prije našeg odlaska doveo svoju ženu i sina da ih upoznamo  jer im je pričao o nama. Valjda smo i mi njemu bili egzotični kao stanovnici zemlje koja ima stanovnika kao neki malo veći kvart u Indiji.

A simpatijama je vjerojatno pomogla i gomila naših pohvala u vezi poslužene hrane i kvalitete kreveta. Šalim se za krevet.

Ali ne i za hranu jer ona je stvarno bila božanstvena. Da su mi Indijske domaće namirnice i lokalna kuharica odmah bih postao vegetarijanac. Bez ikakvih problema i zadrški.

Kad smo tek došli, rekao nam je da je za svaki ozbiljni potencijalni obrok koji imaju u ponudi na meniju potrebna najava bar dva sata ranije i ta obavijest nas je malo zbunila. Mislim, čekati dva sata za ručak ili večeru? Objasnio je da u globalu kuhaju individualno za pojedine goste i da nakon što netko nešto naruči oni skoknu do lokalnog placa ili dobavljača i kupe potpuno svježe pripravke koje su im potrebne za to jelo. Pa ti imaj vremena za jesti zdravo i fino.

To popodne smo bili previše gladni i naručili smo samo neke sendviče koji su bili gotovi za samo pola sata, a za sutra smo dogovorili ovu dužu varijantu klope.

I taj ručak je upravo ispred nas. I izgleda kao reklama za Benetton. U puno boja i okusa što ćemo jako brzo ustvrditi. A skuhao ju je seksi mladić od cca 20 godina nad kojim je mojoj dragoj slina bez prestanka curila i koji bi bez problema mogao biti Bollywoodski glumac. Ili Hollywudski, kad smo već kod toga.

Crn, mršav, arogantno nezainteresiran za okolinu i sa intenzivnim pogledom u upadljivim očima koje su djelovale puno starije od njegovih stvarnih godina. I uz to i genijalan kuhar!

I on je, kao što je očito tu običaj, ovdje i radio i spavao. Ustvari, živio je na radnom mjestu kako kažu, samo što je tu to doslovno tako. Iz nekakvih priča ranije saznali smo da je poprilično normalno doći u neki veći grad i početi tako živjeti na poslu. Ili je tako bar u poslu s turističkim smještajem.

Svoju vještinu nam je već ujutro najavio uz doručak koji je bio stvarno odličan i bilo ga je skoro nemoguć izazov pojesti do kraja zbog obilnosti. Makar, uz to ću jelo ipak najviše pamtiti uvjerljivo najsavršenije voće koje sam u životu kušao. Mango! Obični i ovdje uobičajeni mango sa lokalne tržnice. Kad sam ga zagrizao, samo što nisam vidio zvijezde. U tom jednom grizu na moje nepce je istovremeno sletjelo bar deset različitih okusa! Moj jezik i ždrijelo su ih neuspješno pokušavali odrediti i kvalificirati po uobičajenim standardima, ali na kraju mi je ostalo samo uživati u neznanju. Ti prekrasni komadići su se doslovno topili u ustima i u mojem nastojanju da što duže uživam u njihovoj božanstvenoj teksturi i čarobnim varijacijama okusa.

Moja nesebičnost je to jutro stvarno bila na kušnji dok sam se trudio ne pojesti sav zajednički mango i dozvoliti Miji da i ona okusi komadić ili dva.

Ovdje dodajem da sam mango već i ranije jeo u Zagrebu.

I to nema apsolutno nikakve sličnosti sa ovim ovdje. Apsolutno nikakve.

No, odlutah u mangolend. Pošto sam se pridjevski istrošio na doručku, kod ručka ću biti kraći. Bio je genijalan. I sad stvarno nemoguć za pojesti do kraja. Usprkos mom silnom nastojanju da ispraznimo svih 6 posudica s različitim jelima + ponešto chopatija i riže kao priloge i u dodatku nekakvih nepoznatih kolača koje nam je gazda dofurao iz svoje pekare da nas dodatno počasti, jednostavno nismo mogli pojesti do kraja. Nemoćno sam gledao u tu prefinu hranu koja jednostavno više ne ide u mene. Mentalni proždrljivac.

I takva nedovršena večera budila je u meni realan strah da bih tu noć koju ćemo provesti u vlaku putujući za Varanasi mogao provesti grleći nepostojeću školjku u tom prevoznom sredstvu. A to nije lijepa slika. Ni doživljaj. U bilo kojem vlaku.

                           Indijska Dubrava

Njih je petorica i zure u nas. Napokon opet vidim jednog velikog i krupnog Indijca. On je vođa te petorice. Udaljeni su 5 metara i neskriveno pilje i pričaju nešto vezano uz nas. Smirujem Miju i nastojim izgledati opušten. Ali nekako i nisam.

Sat na stanici pokazuje da se bliži 22h i vlak  kasni već više od sat vremena.

Stojimo na zadnjem kolosjeku koji je dosta zabačen i  poprilično pust. Ponešto raštrkanih domaćih i naravno, nula stranaca.

Ne vidim više one  brkate murjake koji su se tu na stanici cijelo vrijeme šetali i prijeteći mahali s dugačkim drvenim štapovima. Valjda ih je bilo bar četvorica ili petorica koji su se motali po našem i susjednom kolosjeku. Znam da sam pomislio da tu očito ima dosta đeparoša ili problematičnih likova kad se oni tako uporno ovuda kreću.

Trudimo se pozorno pratiti dolaske vlakova jer nismo sigurni da naš noćni vlak dolazi i kreće od tuda. Nije trebao, ali su ga zbog kašnjenja navodno prebacili na ovaj najdalji od zgrada poprilično velikog kolodvora u Agri. Kažem navodno jer nam je tu informaciju dao neki službenik koji engleski priča kao ja ruski. A ja ne pričam ruski. Ustvari, znam da okna znači prozor. I znam da spasiba znači hvala. I ne znam više od toga.

Taj tip u uniformi nam je rekao da naš vlak dolazi i kreće dalje s ovog pustog kolosjeka. A znamo da uniformiranim likovima moramo vjerovati. Bar u Indiji.

A i nije bilo nikog drugog za pitati. I sad smo tu. I njih petorica zure.

Ustvari nam sad prilaze. Krupni je na čelu. Gledam ih u stavu '' opušten sam ''.

Mia se stišće uz mene. Murjaka sa batinom i dalje nema na vidiku, a onih nekoliko raštrkanih lokalaca ne djeluje kao potencijalna zaštita. Jebem ti noćnu Agru!

'' Which country? ''- pitao nas je pristojno krupni ono uobičajeno Indijsko pitanje popraćeno sramežljivim smiješkom.

'' Croatia '' – sretno smo i skoro u zboru odgovorili mi.

U tom, i samo u tom trenu sam bio skoro sretan što sam iz Hrvatske. Ali onda sam se sjetio Karamarka. I skoro ispravio odgovor.  Na recimo '' Romania ''. Ili bilo koja država manje zadrta od naše. Što ostavlja poprilično širok popis. Poprilično.

Lijepo smo si popričali s krupnim i s njegovih četiri prijatelja te usput relativno potvrdili da smo na pravom kolosjeku. Život je lijep. Čak i kad vlak kasni.

                    Dosadno, ali praktično

A sada jedna digresija. Skraćena. Vlakovi su uvjerljivo najbolji način za putovanje u Indiji. Jeftini i efikasni te je karte pametno kupiti podosta unaprijed preko interneta. Naravno, ako imate posložen raspored putovanja. Ako ne, uvijek vam ostaju kvote za strance i čekanje u redu.

Ima nekoliko klasa i one uvjetuju doživljaj i udobnost. A to uglavnom ne ide zajedno. Najbolji doživljaj je najmanja udobnost i naravno obratno.

Postoji klimatizirana klasa u tri varijante. Ac1, Ac2 i Ac3 od kojih je jedinica najekskluzivnija i najskuplja sa samo dva ležaja i cijenom koja odgovara avionskoj. Ostale dvije su cijenom puno prihvatljivije i poprilično zgodne za duga noćna putovanja. Unutra vas čeka ležaj i čista posteljina, jastučnica i plahta te deka. U tim odvojenim klimatiziranim kupeima taj pokrivač je apsolutno potreban jer je unutra poprilično hladno! Vole ju nafrljiti. Pogotovo je hladnjikavo na gornjem ležaju jer klima pegla s gornje strane.

Dakle, ovoj klasi je plus što si odvojen od drugih vagona i možeš opuštenije spavati bez vezanja stvari lancem i u doticaju si sa samo par lokalaca za cijelo vrijeme puta, a minus je što si u klimatiziranom cijelo vrijeme, što je prozor uglavnom neiskoristiv jer je zatvoren i što si za cijelo vrijeme puta u doticaju sa samo par lokalaca.

Postoji najniža klasa gdje ne postoje rezervacije i kojom uglavnom putuju siromašni Indijci. U njoj se ili sjedi na tvrdim drvenim klupama ili stoji jer broj mjesta baš i nije precizno određen. Moglo bi se reći da za duža ili noćna putovanja nije mudro završiti u ovoj klasi. Makar je doživljajno najautentičnija.

Srednja varijanta je takozvana sleepers class i ona je kombinacija ove predhodne dvije. Načelno imate svoj rezervirani ležaj (načelno zato što se srednji ležajevi osim onih sa strane ujutro sklapaju da svi mogu sjesti na doljnje pa tako ustvari cijelo vrijeme imate svoj ležaj jedino ako ste na gornjem), imate otvorene prozore, gornje ventilatore umjesto klime, manjak posteljine i konstantan dodir s lokalnim suputnicima i onima što konstantno ulaze i izlaze iz vlaka prodajući sokove, hranu, grickalice i naravno neizostavni čaj. Uglavnom ne i kavu jer ona ovdje i nema neku važnost.

Osim ovih postoje i još neke međuklase poput sjedeće klimatizirane, ali ovo je ipak osnovica. Po meni, sleepers klasa je idealan izbor za sva dnevna putovanja, dok se za noćna može uzeti u obzir i ova klimatizirana Ac2 i Ac3. Ovisi koliko ste umorni, prestrašeni ili koliki vam je budžet.

Dodatan savjet da je kod kupovine najbolje rezervirati krevete sa strane jer oni ostaju vaši za cijelo vrijeme trajanja puta, odnosno oni se ne sklapaju i s nikim ne djelite taj donji. Ako putujete u paru idealno je uzeti '' side lower berth i '' side upper berth'', a ako ste sami idealan je taj '' side lower berth '' jer imate najbolji pregled na vagon i cijeli prozor s pogledom na van.

I to je sve što mi sada pada na pamet.

             Nadam se da će jedan dan gorjeti!

             Ili kako nas je tuktukovac zaj..ao

'' Jebem ti mater lopovsku! '' - bezglasno sam vikao za tuktukovcem kad sam shvatio gdje nas je ostavio. Mislim, mogao sam vikati i na glas jer sumnjam da bi itko od ovih 5000 Indijaca koji hodaju oko nas na jednoj od glavnih ulica Varanasija razumio vulgarnost hrvatske psovke.

Stojimo na nakrcanom trotoaru očito daleko od obećane adrese i osvrćemo se kao da će nam taj gat koji tražimo sam uletjeti od nekuda. A nekako znamo da neće jer ta adresa na gatu označava da se nalazi u blizini rijeke. U ovom konkretnom slučaju, u blizini rijeke Ganges. A rijeka Ganges je velika. Ustvari, rijeka Ganges je jako velika. Ustvari, rijeka Ganges je toliko velika da bi je svakako primjetili da smo blizu nje! A jebeno nismo!

'' Dobro '' –rekao bi dobronamjerni slušač, '' ali kako vas je tuktukovac mogao tako prevariti, mislim, pa očito je da vas nije ostavio u blizini rijeke? Zašto ste izašli iz tuk-tuka? Zašto ste platili liku? ''

Pa zato mu i jebem mater! Jer nas je prevario i osjećam se ko' debil koji putuje prvi dan, a do sada je istraživao samo Križevce i južnu Crikvenicu!

Mislim, bilo mu je olakšano s time što nam je i vlasnik guesthousa rekao da je ulica u kojoj je smješten vrlo uska i da će nas tuktukovac vjerojatno ostaviti na samom ulazu, ali da do njega onda imamo nekih 200 metara hodanja što i nije neki problem, pa...

Izgleda da je prevarant vozač imao iskustva s takvim adresama i lijepo nas je odbacio u tom smjeru i u jednoj uličici naprosto zaustavio i rekao da ne može dalje te nam pokazao da smo jako blizu pokazane mu adrese. Mi smo mu lijepo platili, naprtili stvari na sebe i nastavili tom uličicom. Već trideset sekundi kasnije smo ponešto posumnjali kad je iz drugog smjera kraj nas protutnjao drugi tuk-tuk jasno naznačivši da se tuda može proći tim vozilom, ali da smo definitivno prevareni, ustvrdili smo kad smo iz te uličice izašli na ogromnu prometnu ulicu miljunskog Varanasija. Kojom recimo može rolati i avion, a Ganges se nije ni naslućivao.

I tako sada tu stojimo zbunjeni ko' dva ateista na duhovnoj obnovi u Klanjcu i pokušavamo detektirati gdje krenuti.

                Korak naprijed i dva unatrag

15 minuta i četiri upita  kasnije stojimo otprilike 200 metara sjevernije s jednakom sigurnošću u vezi smjera kretanja prema našem smještaju jer su nas odgovori koje smo dobili upućivali na različite strane pa se i nismo baš previše pomaknuli.

Polako se pitamo da li ta adresa uopće postoji.

Jedina stvarna razlika u odnosu na tih 15 minuta ranije je što smo sada već i potpuno mokri od znoja izazvanog vrućinom i nevjerojatnom vlagom koja vlada u ovom gradu. Prljave majice koje otužno vise na nama zbog nemilosrdnog ponavljanja nošenja su trenutno u funkciji ručnika. Da nismo poput ljudskih puževa natovareni svojim kućicama odnosno ruksacima ne bi ni toliko odudarali od prašnjave okoline. Umorni smo. Sve oko nas bruji od prometa i ljudi. Kakafonija buke povezana s blještavim suncem i minimumom hlada nas umara.

Razmišljamo o pokušaju s drugim vozačem, ali prvo prevarantsko iskustvo s pipkavom adresom nas odbija od toga.

Pa pitamo još jednog čovca. Ovaj djeluje mrvicu sigurnije i upućuje nas nekom uličicom prema unutra. Krećemo u tom smjeru.

Za par minuta smo u uličici doslovno metar širokoj i bar petnaest visokoj. U nekom drugom svijetu. Hodamo preko lokvi vode koje se ovdje vjerojatno vječno zadržavaju jer sunce ne može ni slučajno pružiti svoje pipke do tuda. Mrvicu je hladnije, ali i vlažnije. Pusto je. I čudno tiho. Kao da smo u nekakvom labirintu.

Hodamo.

Svaka osoba koju sretnemo u tim uskim prolazima djeluje pomalo prijeteće. Mašta nam radi dok se natovareni i samo relativno pokretni stišćemo uz zid da bi netko mogao proći pokraj nas. Znoj još intenzivnije curi. Nervozni smo od vrućine, vlage, tereta, umora, nelagode i neznanja! Jebem ti Varanasi!

Hodamo.

Opet pitamo za naš gat nekog prolaznika koji izgleda malo pitomije. Ovako u ovim katakombama lagano je izgubiti osjećaj za smjer.

Kaže nam da smo na dobrom putu. Još malo. Hodamo.

Odjednom smo opet u gužvi. Stotine ljudi svuda okolo. Samo smo iskoračili na neku veću ulicu i time opet u neki drugi svijet. Ljudi  sjede i leže na cesti. Sa strana i na sredini. Mumnjaju molitve i žicaju prolaznike. Stoje i pričaju. Hodaju i pjevaju......Nema automobila. Samo motori i tuk-tukovi. I svi su obučeni u narančasto. Ili bar tako izgleda.

Poslije ćemo saznati da tu upravo traje jedan od onih milion hindu festivala u ovoj zemlji. Umorni smo. Još malo.

Sonu, naš domaćin je stvarno ljubazan. Vjerojatno i iz sažaljenja kad nas je vidio takve iscjeđene. Soba je skroz ok. Malena s velikim ventilatorom i taman dovoljnom kupaonicom. Imamo i svoje privatne majmune na balkonu. Istina, odvojeni smo čeličnim šipkama od njih jer je balkon zatvoren  njima. Sonu kaže da su to morali napraviti jer su majmuni ulazili u sobu i krali stvari od gostiju. Jednoj ženi su odnijeli i putovnicu. Sumnjam da je to bilo osobno, a opet, s tim prepredenim mudracima nikad ne znaš. Svakakve priče smo čuli.

Tuširanje nas je vratilo u život.

Grad u kojem je lakše pristojno se riješiti leša nego najlonskog omota od pojedenih keksi

Dva sata kasnije, stari dio jednog od najstarijih živućih gradova na svijetu i vjerojatno najsvetijeg u Indiji pokazao nam je i ljepše lice. Ustvari, pokazao nam je isto lice, samo što smo mi sad bili svježiji i odmorniji pa smo ga mogli i boljim vidjeti. Mi smo uvijek odraz onoga što doživljavamo.

Festival je i dalje u tijeku. Raspjevani ljudi u naračastom koji nose kanistere sa svetom vodom iz Gangesa čine i inače krcate ulice još krcatijima. Slobodni bikovi i krave na cesti te majmuni po zidićima dodatno popunjavaju taj vizualni roster. Uličice kojima prolazimo su sad uglavnom široke do cca 2 metra i visoke opet onih 10-15  te tako gusto ispunjene svim živim bićima koji se uglavnom konstantno kreću da izazivaju blagu klaustofobiju kod moje supruge. Tome pripomaže i vjerojatno subjektivni manjak kisika zbog sveg tog kaosa.

Stari dio Benaresa, kako još zovu ovaj grad je u pravilu tako građen. Iz jedne  široke glavne ulice ulazi se u desetine malenih koje se onda unutra još križaju i spajaju u raznim smjerovima. Dojam labirinta i dalje je jako prisutan.

Većina njih nekako završava na gatovima koji su ovdje mjesta od najveće važnosti.

Mjesto molitve, ritualnog pranja, druženja i općenito okupljanja.

U većem dijelu godine su svi ti gatovi spojeni i može se neprekinuto šetati po njihovim stepenicama, ali u doba monsuna Ganges zna toliko narasti da ih poplavi tako da im se može samo pojedinačno prići.

Sad je takva situacija. Dodatno je loše to da kad je rijeka toliko visoka i široka donesu zabrane za vožnju čamcima po njoj zbog opasnosti, a ta je ranojutarnja vožnja uz izlazak sunca velika turistička atrakcija za ovaj grad. Srećom za nas, Sonu nam je rekao da su baš danas privremeno maknuli zabranu i da sutra organizira vožnju ako nas zanima.

I tako nas opet čeka buđenje u 5 ujutro. Jedva čekamo. Za stvarno.

Uske uličice su osim mase ljudi nudile i masu malih dučančića. Naravno, ne prehrambene vrste jer takvih nema ni u ovom gradu, nego mjesta gdje se prodaju začini, odjeća, obuća, bižuterija, lijekovi i još gomila sitnica. Neki od njih su nam pružili samo kratka mirnija utočišta a neki poput kasnije omiljene prodavaonice odjeće ponudile su i ugodan tepih na podu na koji smo mogli ugodno sjesti i odmoriti uz isprobavanje i cjenkanje.

                        Filozofiranje part II

Fascinantno je kako to konstantno kretanje na putovanju, a pogotovo u ovoj egzotičnoj zemlji koja svojom vječnom gužvom i muvingom te apsolutnim manjkom kafića koji inače mogu poslužiti kao potencijalna zona mirovanja u kojoj svejedno sudjeluješ u životu zajednice, tjera na stalni pokret i dugoročno iscrpljuje.

To obično shvaćamo kad se počnemo vraćati prema našem krevetu za taj grad i noge i glave su nam teške i ispunjene provedenim danom.

Svako putovanje pokušavamo naći ravnotežu između viđenog i onog što smo osjetili. Jurnjava i popisivanje ili križanje mjesta koje smo posjetili nemaju nikakvog smisla. Biti negdje i ne biti stvarno tu, je bolest našeg doba.

I u svakodnevnom životu, a pogotovo na putovanjima. Društvene mreže su nas učinile velikim hvalisavcima tako da je ponekad teško povući granicu što činimo za sebe, a što za publiku.

Jesmo li stvarno bili na koncertu, na putovanju ili samo u noćnom izlasku u nekom in klubu ako druge nismo obavjestili o tome? Jesmo li uopće iscrtani bez tih drugih? Koliko lajkova naš neki postupak, misao, stav ili boravak negdje čini vrijednim? 10? 50? 100? Kod kojeg vrijedimo? I na koliko dugo?

                         Pošto metar drva?

                          Ili smrt nije kraj

No.

Gat za spaljivanje je bio naša primarna želja za vidjeti u načelnom planu za to popodne. Sve te klaustofobično gužvaste uličice su bile samo uvod u vjerojatno turistički najatraktivniju priču ovog grada. Mjesto na otvorenom gdje se spaljuju mrtvi.

I pepeo im se baci u sveti Ganges. Svakom hindusu je veliki  blagoslov biti spaljen u Varanasiju kojeg se doživljava kao najbolje mjesto na svijetu za smrt. Tako da mnogi jednostavno dolaze umrijeti u ovaj grad. Postoje i posebne zgrade gdje ljudi mogu čekati svoju smrt. U pravilu, nakon što netko umre, da bi dobio svoju nirvanu, mora biti spaljen u roku 24 sata. Tako da dok hodate ovim gradom nije nimalo neubičajeno da kraj vas prođe povorka ljudi koja nosi neki svježi leš. 

Sve to omogućuje nevjerojatan broj spaljivanja svaki dan. Na najpoznatijem, Manikarnika ghatu se dnevno u pravilu spali 200 do 300 ljudi.

Upravo nam je jedna od tih mini povorci s nekim mrtvacem poslužila kao zadnji putokaz. Nekako smo si pomislili da ta ekipa nema puno opcija po pitanju sljedeće lokacije. Kad smo već došli do područja s dimom, upecao nas je neki domaći i u 30 sekundi se sprijateljio s nama a za daljnje 3 minute proslijedio do lika koji turistima pokazuje sam čin spaljivanja iz zgrade iznad ghata. Za cijenu ulaznice, naravno. Turizam.

Ovog puta mi čak i nije smetalo. Pogled na nesvakidašnji prizor je bio vrijedan ulaska u taj turistički tor. Dole su ljudi gorjeli.

Na imrovizirano ograđenom prostoru bilo je posloženo desetak lomača. Tri su upravo izgarale nečija tijela dok su ostale čekale nove mušterije. Uokolo su se motali muški članovi obitelji jer ženama u pravilu nije dozvoljeno biti na tim spaljivanjima zbog unosa previše emocija u sam čin. Hindusi smrt ne doživljavaju konačnom poput nama bližih religija. Više kao napuštanje i odbacivanje potrošenog tijela ili kao odjeće koja se previše iznosila te više nije ugodna za nošenje.

Par dana ranije sam pričao s jednom Indijkom koja je sjedila do mene u vlaku i rekla mi kako su joj  zadnjih 6 mjeseci bilo teško razdoblje jer su je napustili njena i majka njenog muža. Upotrijebila je upravo taj izraz '' depart '' a ne uobičajeniji ''die'' ili ''pass away'' i na moje pitanje objasnila mi da oni na to gledaju kao na daljnje putovanje u nekom drugom tijelu ili u drugom obliku,već ovisno o karmi koja je zaslužena.

Samo spaljivanje uz sveti Ganges navodno donosi dugo oslobođenje duše od tijela što je vrlo dobro pa je tu atmosfera uglavnom poprilično opuštena i dosta neformalna. Vidjeti smijeh, priču i kartanje u procesu čekanja zbog sušenja leševa nakon obrednog pranja u Gangesu nije ovdje nimalo neubičajeno.

Zanimljivo je da ovdje smrt doživljavaju nekako zaraznom tako da same mrtvace u svim fazama spaljivanja dodiruju samo pripadnici najniže kaste, takozvani '' nedodirljivi ''. Ustvari, ti pripadnici kaste '' untouchables '' koji barataju mrtvima dobili su i svoju podkastu pa tako njih nazivaju '' Doms '' i oni su usprkos mizernoj poziciji u društvu često dobrostojeći zbog tog monopola na ovdašnju industriju smrti.

Dodatno je interesantno da sam smrad spaljivanja ljudskih tijela uopće nije bio dominantan. Rečeno nam je da koriste jake mirisne štapiće i razne intenzivne dodatke koji poprilično neutraliziraju smrad spaljenog ljudskog mesa. Posebno je efikasno prije samog paljenja obilno posuti tijelo piljevinom sandalovine.

Pogotovo su mirišljavi oni bogatiji kod kojih se u spaljivanju i koristi više samog drveta sandalovine koja pruža svoju posebnu aromu.

I u ovom procesu se mogu primjetiti velike klasne razlike jer obitelj pokojnika mora kupiti drvo koje će se koristiti kod spaljivanja i tu se gleda na kvalitetu i količinu. Da bi jedan leš bio kvalitetno spaljen potrebno je oko 300 kilograma drveta što baš i nije malo. Tko si ne može priuštiti toliko drva vjerojatno će osim pepela u Ganges baciti i lubanju te druge ostatke i ektremitete koji se nisu stigli pretvoriti u pepeo.

Oni, najsiromašniji, jednostavno završe u rijeci i bez spaljivanja i služe kao hrana ribama i lešinarima. U njihovom društvu nespaljenih, ali iz različitog razloga su i sadhui (sveti ljudi), trudnice i djeca koja su umrla, a nisu imala napunjene dvije godine jer svim tim kategorijama nije potrebno pročišćavanje spaljivanjem zbog toga što su već čisti samom tom pozicijom. I mogu ih takve baciti u najsvetiju rijeku.

I tako stojimo iznad tih još donedavno živih ljudi i gledamo ih u raznim fazama postupka. Neki tek leže dole sa strane i čekaju, dok nekog nose na obredno pranje u rijeku, neki se suše od tog obrednog pranja, a onog su već odnijeli prema gore i mažu ga nekim maslacem da lakše izgori i manje smrdi, dok onog mršavog već prekrivaju debelim komadima debla od manga ili sandalovine da se ne bi kod spaljivanja zbog kontrakcije mišića napeo i '' ustao '' u sjedeći položaj.

Nama pred očima samo napuštanje na hindu način.

                           Skoro pa kafić!

Večer nam je donijela upoznavanje s '' Bana lassijem '' koje je tu postalo naša baza izvan sobe. Uz prefini klasični Indijski napitak  u tisuću varijanti kojeg spravljaju ispred nas, dobili smo napokon i ugodan prostor koji služi za opušteni boravak. Nikad za sebe ne bih pomislio da će mi igdje faliti kafići, ali u ovoj zemlji shvaćam i njihovu vrijednost. Ovdje očajnički nedostaje tih prostora koji omogućavaju  pauzu i odmor bez napuštanja ringa. Lokal je kombinacija europskog, indijskog i azijskog stila te uz niske stolove, tatami strunjače, bambus po zidovima i ugodnu rock glazbu posjeduje i šarmantne , komunikativne, a istovremeno nenametljive domaćine koji sam boravak tamo stvarno čine nevjerojatno opuštenim. Ustvari ovdje opisujem Aakesha jer je on konstantno tamo i obavlja većinu komunikacije. Jedan od onih mladih ljudi koji na tihi način jednostavno impresioniraju. Razgovori s njim u ta tri dana u Varanasiju ponudili su nam puno informacija i novih unutarnjih uvida u život Indijaca. I pozitivne i negativne priče ove zemlje.

Smirenost i prihvaćanje okolnosti života koji svakodnevno žive su me kod ovih ljudi fascinirali od početka boravka, a pametna komunikacija s Aakeshom mi je samo potvrdila informaciju da jednostavnost pogleda na život nije uvjetovana inteligencijom nego nekim drugim temeljima.

Hinduizam definitivno nije teško simpatizirati.

                     Narančasto je novo crno

Oni nisu normalni! Sad je to i službeno. Tek je prošlo 5 ujutro i mi kroz mrak  hodamo kroz grad do rijeke i čamca koji će nas provozati, a oni i dalje šeću s kanisterima punih  svete vode i pjevaju svoje napjeve. Narančasta boja njihovih festivalskih halja djeluje malo drugačije na ovom polusvijetlu dok se gibaju i zalijevaju u toj neprekidnoj molitvi. I sada djeluju sretni i potpuno opijeni.

Vjerom, naravno. Hinduizam.

             Kad vrijeme ima neki drugačiji tok

               Ili kako sam se približio svetosti

Vožnja je bila izvrsno iskustvo! Ovaj grad definitivno najbolje izgleda s rijeke. Dok se jutarnja magla polako dizala oko nas, prastare građevine zanimljive arhitekture su nam se laganim tempom sramežljivo nudile te takve blago mističnog looka plijenile svu našu pažnju. U trenutku kad se i sunce probilo te poput moćnog reflektora obasjalo cjelokupni prizor žutom svjetlošću doživljaj je postao savršen!

Čudna Indijska tišina na ogromnoj rijeci koja je u potpunosti neprozirna i obojana u  smeđo-žutu boju zbog sve zemlje koju takva narasla pokupi s obala,  sunce koje daje nestvarno toplu svjetlost i koje nas usput ugodno grije, ljudi oko nas koji  šute i upijaju atmosferu te stanovnici ovog grada kraj kojih prolazimo dok se već sada poprilično masovno okupljaju na gatovima i obavljaju svoje jutarnje rituale koji su ustvari poprilično uobičajeni i svima nama u čamcu, ali mi ih uglavnom obavljamo u manjem društvu i u vlastitim kupaonicama. Dobro, naša pranja doma se uglavnom teško mogu nazvati obrednim, ali mislim da ostale djelatnosti poput pranja zubi ili brijanja i ovdje imaju slično značenje.

Tišina koju ovdje na rijeci uglavnom prakticiramo čudno odmara i puni energijom.

Riječi su ponekad stvarno višak.

Glavni gat za spaljivanje i iz ove pozicije nam atraktivno izgleda i za razliku od jučer, mogu ga i pošteno fotografirati jer sam trenutačno na rijeci nedohvatljiv i njihove zabrane trenutno ne vrijede.

Dok prolazimo bliže uz neke molove, neki od ljudi nam mašu i oduševljeno se smiju dok im mi također odmahujemo i fotkamo ih takve vesele.

Dobra energija bi se ovdje mogla skupljati u bočice.

U jednom trenu smo pristali uz jedan od hramova i izašli ga pogledati te tom prekidu dugujem zahvalnost za činjenicu da sam danas 20% svet. Naime, bio sam do koljena u svetom Gangesu. Tu neubičajenu zapadnjačku hrabrost sam kasnije platio kad me je Mia u našoj sobi grubo istrljala vatom natopljenom u alkoholu jer sam u njenim očima nakon tog hodanja postao potencijalno leglo bolesti i zaraze.

Zora je postala jutro, magla je zamjenjena suncem a tišina je polako prestajala dominirati našim čulima. Naš čamac se polako vraćao.

Vrijeme je ovdje izgubilo svoj uobičajeni ritam. Na samom pristajanju na početnu točku sam shvatio da nemam pojma da li je vožnja trajala sat ili četiri. Potpuno sam izgubio pojam o prolasku vremena. I to je bilo nekako lijepo.

Jedan od onih trenutaka koji se zalijepe i ostanu.

                           Krokodila nema

Poslije dnevnih lutanja, večer je donijela još jednu Varanasi klasiku. Svakodnevna''puja'' koju smo večeras dobili priliku pratili sa parkiranog čamca na sad crnom Gangesu.

Ljubazni Sonu nam je dogovorio mjesta na svojoj barci.

Tu molitvu redovno prate turisti, ali i lokalci. Gužva je ogromna i za prisustvovanje je obavezno potrebno doći ranije. Najbolja mjesta su u pravilu upravo na zavezanim čamcima, a za to je potrebno prošetati po istima. Tamna rijeka i nestabilno hodanje uz rizik da zbog krivog koraka ili skoka netko od nas dvoje postane 100% svet oduševljavalo je moju suprugu. Svoju uzbuđenost iskazivala je nepristojnim hrvatskim rečenicama koje na sreću osim mene naviklog na specifična raspoloženja i strahove svoje bolje polovice nitko nije razumio. Mislim da bi u slučaju razumjevanja mnogima prisutnima sama ideja iskazivanja ''puje'' izgubila smislenost.  Makar, lokalci koji su se 20 metara od nas i sada, već po solidnoj noći opušteno namakali u žuto-crni Ganges pritom uživajući u njegovoj svetosti nisu mi baš djelovali laki za pokolebati. Ustvari, teško mi je zamisliti događaj koji bi ih sada izbacio iz zena do kojeg ih dovodi taj dodir s tom posebnom tekućinom.

Napokon smo se smjestili na našem mjestu i tada smo mogli početi uživati u nevjerojatnoj vrućini i vlazi koja nas je okruživala. Po glavi moje neustrašive supruge, o čemu sam bio na vrijeme obaviješten, motale su se uobičajene paranoične misli o prevrnuću i ispadanju iz čamca zbog drugih hodača koji su ga prelazili, o potencijalnom terorističkom napadu koji bi izazvao paniku i tako nas potpuno odsjekao od kopna, o potencijalnom napadu krokodila na naše europske udove... Ustvari, moja draga se bavila svojim skoro pa uobičajenim mislima.

Vrijeme je polako teklo.

Koncentracija i pažnja kojom je ta gomila ljudi oko nas pratila tu ceremoniju je bila impresivna. Tamnoplavo nebo koje se polako pretvaralo u crno činilo je zanimljiv kontrast plamenovima s baklji i plesačima u bijelom koji su se kretali u svojim ritmovima.

Čak i u ovom, poprilično turistički popularnom događaju osjećala se ozbiljnost s kojom svi prisutni prilaze tom, njima očito jako bitnom momentu dana. Mi drugi prisutni gledatelji, nehindusi, smo upravo zbog tog dojma potpuno prihvatili pravila igre i poštovali taj ugođaj.

Na kraju, ni Mija ni ja nismo postali nimalo svetiji. Makar su se čamci pod našim nogama par puta solidno zaljuljali. Pogađate, na njeno oduševljenje.

               Bolja nego ona u kojoj živimo

Dok sljedeće popodne u odlasku ponovno natovareni  prolazimo kroz našu usku ulicu koja nam je ta tri dana već postala jako draga, ljudi nas pozdravljaju i mašu. Neki s kojima smo imali neki kontakt, a neki potpuno nepoznati. Prate nas nasmijani i pomalo smo ganuti od tog pozdrava. Ta uličica u Varanasiju, a ne sutrašnji aerodrom u Delhiju postaje naš metaforički odlazak iz Indije.

Umorni smo i prazni od sve te intenzivnosti u ovoj posebnoj zemlji, ali blesavi smiješak će još neko vrijeme ukrašavati naša lica dok hodamo prema željezničkom kolodvoru.

                                    The end

Kasnije, u vlaku ćemo pričati s nekim Nizozemcima koji Indijom putuju u grupi i s vodičima koji ih prate i vode od točke A do točke B i shvaćam kako smo bili u poprilično različitim zemljama.

Upravo ti samostalni prijelazi i traženja koji su često praćeni  nesigurnošću koju nosi skoro svaka vrsta tranzicije na putovanjima čine skoro pa osnovicu našeg doživljaja.

Sve komunikacije, cjenkanja, procjene ljudi, prostora i hrane nose svoje male i velike priče. Svaki strah zbog neznanja, svako sudaranje s vlastitom nemogućnošću snalaženja u određenom trenutku i prostoru nas tjera da budemo svjesniji bivanja ovdje i sada. I svi takvi trenuci se svjesno i nesvjesno bilježe u nama i postaju sama esencija svakog puta.

Svako takvo putovanje je susret sa samim sobom u drugačijim okolnostima i podražajima okoline koji nas kroz te mini sudare neprimjetno mijenja zbog drugačijeg dojma o svijetu koji u tim trenucima doživljavamo.

Ova naša Indija nije Tai Mahal nego upravo tih stotine sitnih samostalnih prijelaza od točke A do točke B i naše reakcije i emocije u svima njima.